Komšiluk – novi hrvatski roman:
Adrenalinski duet

FAK je dao zamajac novoj hrvatskoj prozi, no njega odavno nema, a tamošnja produkcija nikako ne posustaje

U redu, svi znamo da je uvek lepše cveće iz komšijske bašte, ali ipak: hrvatska proza u poslednjih desetak godina uistinu doživljava bum, i što je najzanimljivije – čini se da taj poplavni talas ne posustaje. Naravno, FAK je tu pomerio mnoge stvari unapred, i srpskoj prozi očajnički nedostaje nešto slično, toliko će vam priznati i najpovršniji "poznavalac" prilika. Samo, treba tu pridodati dve važne napomene: 1. FAK nije toliko uzrok koliko posledica: on je bio materijalizacija jedne kreativne energije koja je već bila tu, blagotvorno delujući na "scenu"; 2. ta je priča s FAK-om poodavno zamrla, a produkcija je i dalje raznovrsna i živahna, i u njoj ima vrednih dela i (post)fakovaca, i onih koji poetički – ako, sasvim uslovno, pristanemo na to da postoji nešto kao "fakovska poetika" – stoje na posve različitim pozicijama, ili negde sasvim po strani, obdelavajući svoj vrt.

DRY GIN: Splićanin Jurica Pavičić, jedan od FAK-ovskih korifeja, plodni i briljantni kolumnista, filmski i književni kritičar – a vala i autor scenarija za respektabilne Brešanove Svjedoke, po motivima sopstvenog romana-prvenca – nametnuo se kao autor, hm, "društveno osetljivih trilera", lucidno opservirajući postratno-tranzicijsku zbilju savremene Hrvatske, one zastrašujuće "realne", neglamurozne, južnjačke, mužjačke, balkanske, one izvan prazilučki glamuroznih lifestyle novinskih hroničica za malomešćansku prostotu opseniti. Njegovi su romani Ovce od gipsa ("nasleđe" ratnih zločina), Nedjeljni prijatelj (tajkuni, tajne službe, mrakčina poznog tuđmanizma), Minuta 88 (supkultura navijačkog nasilja, fudbalske i ostale mućke) ili Kuća njene majke (represivni patrijarhat i crkveno licemerje) neka vrsta "hronike nastranosti" jednog doba prokleto teškog za podnošenje i prokleto odlučnog da nikada ne prođe. Zanimljivo je da su u Hrvatskoj ti romani prolazili, bar kod kritike, uglavnom nešto slabije nego što su zasluživali: kao da je negde presuđeno da je Pavičiću dosta što je odličan novinski pisac, gde ćeš ga još i kao beletristu uvažavati... Tačnije, uslovna "žanrovskost" većine njih nekako je uvek tumačena više kao njihova slabost nego vrlina, a potreba da se bavi društvenim bolnim tačkama kao danak "novinarskom nervu". Od svega je tačno samo to da Pavičić piše "ekonomično", da ne umire u gizdavoj lepoti stila, ali je njegov tekst pri tome ponajčešće uzorno "pouzdan" i "čist", svakako bez nebeskih uspona, ali i bez nedopustivih padova, a fabuliranje mu je mnogo jača strana nego što (mu) se to obično priznaje. U njegovom najnovijem romanu Crvenkapica (V. B. Z., Zagreb 2006) sve su te dobre osobine Pavičićevog pisma dovedene do visokog sjaja, a neke ranije sitne nezgrapnosti otklonjene su, čini se, trajno iz njegovog pisanja. Rezultat je izvanredna, stupnjevito pojačavanim adrenalinom nabijena, anglosaksonski "suvo" (to jest, suvo kao dry gin, a ne suhoparno!) i precizno složena priča o zločinu i kazni – ili zločinu bez kazne, ili kazni bez zločina... ne smem vam sve otkriti – u miljeu savremene Hrvatske. Ratovi su već davna prošlost – mada posledice to nisu, i zadugo neće biti – "državotvorni zanos" još je samo dostojan sprdnje, sve ideologijske Velike Priče ispričane su i istrošene, i jedino što je još preostalo u opticaju, pogodno da igra ulogu "tvrde realnosti", jeste nj. v. Novac: kako ga steći, kako ga zadržati, ili kako ga vratiti onima koji baš nikako ne vole kad im neko ostane dužan. Mare, smerna katolička devojka iz zaturenog severnodalmatinskog mestašceta, koja bezvoljno taljiga kroz svoju Žensku Sudbinu u jednom (mikro)svetu koji loše gleda na samu ideju da bi se moglo živeti nekako drugačije, ambicioznije i "bolje", krenuće u Zagreb da staroj rođaki odnese porodični dar, i na tom će putovanju – pravoj avanturi njenog sivkastog palanačkog života – doživeti kalvariju koja će se pretvoriti u zločin, a ovaj u bizarnu, paradoksalnu, a opet posve logičnu katarzu, i koji će njen život promeniti na najbolji realno mogući način. Ali, ne pre nego što se u Zagrebu njen put ne ukrsti sa glavinjanjima prezaduženog taksiste – i muljatora opšte prakse – koji mora hitno da smisli način da dođe do velikog novca za povraćaj duga, inače će se kamatari osvetiti njegovoj porodici. Ali kako bi mu se, zaboga, skromna katolička devojka Mare tu mogla naći na putu? O tome je bolje čitati u samoj Crvenkapici.

Namerno zaobilazim oko Mračnog Središta ove eksplozivne trilerske priče kao kiša oko poslovičnog Kragujevca da ne bih nekom budućem čitaocu pokvario otkrivalački užitak, ali može se, u ime zaključka, reći toliko da je Crvenkapica naizgled relativno "skromno" zamišljena, a u konačnici poprilično moćna i upečatljiva storija o uznemirujućoj relativnosti morala i nemorala, zla i dobra u jednom naopakom ambijentu u kojem Zli i Jaki imaju sve u svojim rukama i niko im ništa ne može – pak se onda Dobri ušuškavaju i teše kako će okrenuti drugi obraz i otići po skraćenom postupku u raj... – sve dok Unapred Viđene Žrtve ne okrenu vršak batine na drugu stranu, što neće moći ne biti nekakvo ritualno oslobađanje od mnogih stega, pre svega onih provincijsko-patrijarhalnih: tako će se i Mare na koncu vratiti u svoje mestašce, ali ne, to više nikako neće biti ona Mare koja je iz njega bila otišla. Opna Laži i lažne egzistencije je probijena, nazad se ne može, napred se, hvala bogu mora, plivati se može još samo nizvodno, pa sad – ko živ, ko mrtav!

TVRDI BETON: Za razliku od Pavičića, kojeg "svi znaju", za Alena Bovića sve do nedavno niko živ nije bio čuo; čuj, kako će i čuti kad je u pitanju pseudonim! Pojavio se čovek out of the blue, nudio knjigu bezuspešno nekim izdavačima, potom ga je agencija za književno posredovanjnje "uvalila" jednom od njih, i Čudo je rođeno: Bovićeve Metastaze (Konzor, Zagreb 2006) bile su možda i ponajveća senzacija protekle književne sezone u Hrvatskoj, što zbog samog romana, što zbog intrige oko "pravog" identiteta autora. Mnogi su nagađali koji bi se Poznati Pisac mogao kriti iza ovog pseudonima – "najsumnjiviji" je bio Borivoj Radaković, što vam nešto govori o senzibilitetu pisca i tematici romana – da bi tek nedavno bilo otkriveno da se radi o tom-i-tom (Ivo Balenović, ako se dobro sećam), inače lekaru iz "dobre kuće" i savršenom književnom anonimusu. Tja, pošto je već tako, neka autor i za nas ostane Alen Bović... U čemu je, dakle, štos sa Metastazama? Okej, nije to baš neki Veliki Roman, i istreniraniji će čitatelj lako uočiti razna mesta na kojima ovaj "curi", ali Bović je tresnuo pravo u sridu jednim poprilično irvinvelšovski ogoljenim i brutalnim nizanjem sličica sa zagrebačkih betonskih periferija, iz narkomansko-navijačko-(post)huliganskog sveta "razvojačenih branitelja", nezaposlenih (b)luzera i marginalaca iz čije je marginalnosti odavno izvetreo svaki sloj "romantičnog", ako ga je ikada i bilo, pa je ostala samo čamotinja životarenja od jedne do druge doze trećerazredne droge, još trećerazrednijeg piva i najtrećerazrednijeg nogometa, začinjena posrćućim bauljanjem kroz "pravi život", to jest melodramatski neuspešnim pokušajima "resocijalizacije" onih koji su jednom, negde i nekako, ispali iz "pravog" vagona, da bi se u međuvremenu pokazalo da ne samo da ne mogu, ne umeju ili nemaju snage da se vrate, nego da više zapravo i nemaju gde da se vrate, jer je i sam taj vagon odavno otperjao u bolje krajeve... Metastaze su, dakle, priča bez nade o ljudima bez vere – ili obrnuto, kako hoćeš – zatočenim po okrajcima jednog društva koje nije suštinski bolje od njih, samo što raspolaže raznim pompeznim mehanizmima za kamufliranje svog fundamentalnog vrednosnog nihilizma. Iz čega vam je, dakako, jasno da Metastaze sasvim slučajno nisu srpski roman. Hja, zapravo i jesu, samo što ovde, izgleda, nema ko da ih napiše!

Teofil Pančić