Pravosuđe:
"Ibarska magistrala" i Vrhovni sud

Ukoliko presuda i žalbe (a svi su ih već najavili, i odbrana i tužilac) dođu do najviše instance pre 1. juna ove godine, postoji osim mogućnosti potvrđivanja ili preinačavanja prvostepene presude i verovatnost još jednog njenog ukidanja i vraćanja slučaja na novo suđenje. Ukoliko to bude posle 1. juna, kad na snagu stupa novi zakonik o krivičnom postupku, Vrhovni sud će po slovu novog zakona morati sam odlučiti o predmetu i doneti presudu

Nakon osam godina od ubojstva četvorice funkcionara Srpskog pokreta obnove, Veselina Boškovića, Vučka Rakočevića, Dragana Vušurovića i Zvonka Osmajlića na Ibarskoj magistrali 3. oktobra 1999. godine, onomad kad je Vuk Drašković sretnim slučajem izbjegao smrt, te četiri smrti su jedino u što se svatko od nas može zakleti kao u neupitnu činjenicu.

Godinama se čekalo na početak suđenja i na priznanje nadležnih za krivični progon da je uopće riječ o zločinu, da bi sve do danas – u sva tri suđenja dosad provedena – ostala nevoljnost da se konstatira da je riječ o zločinu u režiji vrha vlasti, Slobodana Miloševića i njegove "jedinice za specijalne likvidacije".

Prvo suđenje, završeno u januaru 2003, i treće suđenje, završeno prije nekoliko dana, imaju zajedničke točke i u samoj sudnici: u oba slučaja, trenutak izricanja presude izazvao je burne reakcije porodica žrtava i optuženih. U prvom slučaju, tadašnji sudija Okružnog suda Miroslav Cvetković najprije je izbacio rodbinu žrtava, potom su sudnicu napustili optuženi, a onda se i samo vijeće povuklo iz sudnice. "Kasnije je predsednik veća preko punomoćnika Vladimira Božovića stavio predlog da oštećeni obećaju da neće praviti dalje nered da bi se nastavilo sa objavljivanjem presude, a punomoćnik je obavestio predsednika veća da je razgovarao sa oštećenim i da nije mogao da pruži takve garancije", stoji u zapisniku iz dana izricanja presude.

Gotovo identično se izricanje presude odigralo i prošloga petka: sudija Bojan Mišić je objavio kazne za optužene, nakon čega je prekinut burnim negodovanjem rodbine i optuženih, koji su – ovoga puta u većem broju no nekoliko godina ranije, na prvom suđenju – napustili sudnicu, a sudija je usprkos "obećanju" prvooptuženog Milorada Ulemeka Legije da će "ispoštovati" (meko "š") i sudsku odluku i sud, vidljivo drhteći ipak uspio izreći i kratko obrazloženje presude.

BEZ RAZLIKE: Po sudiji Mišiću, koji je predmet sudio drugi puta, nakon što mu je Vrhovni sud ukinuo presudu, ništa novoga ovaj novi postupak u utvrđivanju činjeničnog stanja nije donio. "Ništa novo što bi poslužilo kao osnova za utvrđivanje materijalne istine koja bi dovela do drugačije presude", kazao je sudija, dodajući da je ova presuda različita od prošle ("razlika gotovo da i ne postoji") samo u primjeni zakona.

"Veće se rukovodilo primenljivim zakonskom propisima, odnosno propisima koji su važili u vreme izvršenja krivičnog dela, kao i načelom primene blažeg zakona", obrazložio je Mišić svoje ponovno priklanjanje stavu da je 15 godina zatvora maksimalna kazna koja se može izreći u slučaju optuženih Legije i društva. "Smrtna kazna i kazna zatvora od 20 godina, kao zamena za smrtnu, u to je vreme bila ukinuta, a kazna od 40 godina zatvora još nije bila propisana", stav je Mišićevog sudskog vijeća.

Osim te činjenice – a tu ćemo se vratiti na Vrhovni sud Srbije – prvostepeni je sud ponovo došao do zaključka da Radomir Marković, tad šef Resora državne sigurnosti MUP-a Srbije nije sudjelovao u planiranju atentata na Draškovića, da nije izvršenje "zadatka" naredio Ulemeku i njegovima i da o tome nije obavijestio šefa beogradske policije Branka Đurića (koji se, valjda kao slučajni prolaznik, pojavio na Ibarskoj magistrali odmah po atentatu i izgovorio, po tvrdnjama svjedoka: "Đubre je živo") i šefa beogradskog Centra DB-a Milana Radonjića, o čemu se već izjasnio Vrhovni sud u ukidajućoj odluci o ranijoj presudi. "Prema tome stoji da je optuženi Ulemek sam organizovao grupu pripadnika JSO, čiji je komandant radi izvršenja pomenutog krivičnog dela, dakle bez ikakvog učešća, logistike i veze sa optuženim Markovićem i drugim optuženicima koji su oslobođeni, te da je praktično konkretno krivično delo izvršeno autohtono", kaže se u ukidajućem rješenju Vrhovnog suda, koji je takvu identičnu odluku vijeća sudije Mišića okarakterizirao "preuranjenom i nelogičnom". Ta će dvojba, očito, ponovo biti predmet razmatranja Vrhovnog suda, a toga je očito svjestan i sam sudija Mišić, konstatirajući u usmenom obrazloženju svoje druge presude da je došlo do "ozbiljne razlike u mišljenju" s Vrhovnim sudom kad je u pitanju presuda Radomiru Markoviću.

Usprkos tome što je, u vremenu od prve, ukinute Mišićeve presude i ove nove Vrhovni sud potvrdio presudu Posebnog odeljenja za borbu protiv organiziranog kriminala Okružnog suda, kojom su isti Ulemek Legija i pripadnici njegove jedinice osuđeni za ubojstvo Ivana Stambolića i pokušaj atentata na Vuka Draškovića u Budvi 2000. godine na 40 godina zatvora, sudija Okružnog suda Mišić drži se stava da je maksimalna mogućnost 15-godišnji zatvor.

"U vreme izvršenja dela bila je propisana smrtna kazna. Krivični zakon je smrtnu kaznu brisao u martu 2002. godine, ali je istog trenutka smrtnu kaznu zamenio s kaznom od 40 godina zatvora. Predviđena kazna od 40 godina blaža je od smrtne", bio je stav sudije Dragoljuba Albijanića.

MIŠIĆ PROTIV VRHOVNOG SUDA: Taj stav je Vrhovni sud ocijenio pravilnim. U svojoj presudi kojom je potvrdio Albijanićevo odmjeravanje kazne od 40 godina za dvojicu optuženih, Ulemeka i Branka Berčeka (koji su na odluku o kazni izjavili, na što po Zakonu imaju pravo, žalbu u trećem stepenu). Navodeći izmjene saveznog i republičkog Krivičnog zakona i ukidanje smrtne kazne i njenu zamjenu s 40-godišnjim zatvorom Vrhovni sud Srbije u presudi navodi da iz citiranih zakonskih odredbi "jasno proizilazi da se u periodu nakon citiranih izmena zakona do donošenja prvostepene presude na teritoriji Republike Srbije umesto smrtne kazne mogla izreći kazna zatvora u trajanju od 40 godina, pod uslovom da je za konkretno krivično delo propisana i kazna zatvora u trajanju od 15 godina, pa, dakle, nema nikakve dileme da je u vreme donošenja prvostepene presude za konkretno krivično delo bio blaži zakon koji ne predviđa smrtnu kaznu, kako je to pravilno našao prvostepeni sud imajući u vidu obaveznu primenu člana 4. stav 2. KZ SRJ (koji propisuje da ako je nakon izvršenja djela izmijenjen zakon jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca, op.a.), zbog čega su i žalbeni navodi o povredi krivičnog zakona na štetu optuženih ocenjeni neosnovanim".

Tako je riješio Vrhovni sud Srbije odlučujući o presudi sudije Albijanića. Ima, međutim, na tu temu ponešto i u odluci kojom je ukinuta prošla presuda sudije Bojana Mišića, u dijelu u kojem se Vrhovni sud Srbije izjašnjava o produženju pritvora optuženima Radomiru Markoviću, Nenadu Iliću i Nenadu Bujoševiću (ostali su u pritvoru po osnovu drugih procesa u kojima im se sudi). Prema Zakonu o krivičnom postupku (član 142), navodi sud, "pritvor će se odrediti protiv lica za koja postoji osnovana sumnja da je izvršio krivično delo za koje je po zakonu propisana kazna od 40 godina, ako je to opravdano zbog posebno teških okolnosti dela", te dodaje da "u konkretnom slučaju upravo stoje posebno teške okolnosti dela, imajući u vidu da je optužnim aktom stavljeno na teret optuženima da je po unapred smišljenom planu došlo do organizovanja grupe za izvršenje krivičnog dela ubistva, a četvoro lica je lišeno života".

Iako je očit stav višeg suda, sudija Mišić se drži teorije pravne praznine kad je o mogućoj najtežoj kazni riječ. "Veće je imalo u vidu da je Posebno odeljenje ovog suda u predmetu za ubistvo Ivana Stambolića i pokušaj ubistva Draškovića u Budvi, istim optuženim pripadnicima JSO-a, kojima se i ovde sudi, izreklo maksimalne kazne od 40 godina i da je Vrhovni sud to potvrdio u drugom stepenu. Ipak smo deneli drugačiju odluku, jer mi mislimo da je zakonodavac napravio propust, tako da nema moralne odgovornosti suda", ogradio se od "odgovornosti suda", ili vlastite odgovornosti, sudija Mišić.

Cijela će stvar ponovo doći pred Vrhovni sud, iako u zemlji Srbiji, s obzirom na odgovornost političke elite, niti u to ne možemo biti sigurni. Predsjednica najvišeg suda u zemlji Vida Petrović Škero još od polovine prošle godine upozorava na činjenicu da je zakonom donesena nova organizacija sudova, čija je primjena ponovo prolongirana, kao što je prolongirana i dosadašnja nadležnost Vrhovnog suda, jer još nije formiran niti zamišljeni vrhovni kasacioni niti apelacioni sud, a neizvjesno je i kad će sudstvo – reorganizacija, izbori i rezizbori i još štošta – doći na red, s obzirom na to da nemamo novu vladu i da parlament, usprkos konstituiranju, praktično najavljuje nerad u bliskoj perspektivi, osim eventualno po pitanju Kosova.

No, znajući gdje živimo, valja s vjerojatnošću očekivati da će slučaj Ibarske magistrale doći na Vrhovni sud Srbije.

ČEKAJUĆI NOVI ZKP: I tu odmah imamo dilemu: ukoliko presuda i žalbe (a svi su ih već najavili, i obrana i tužilac) dođu do najviše instance prije 1. juna ove godine, postoji osim mogućnosti potvrđivanja ili preinačavanja prvostepene presude i vjerojatnost još jednog njenog ukidanja i vraćanja slučaja na novo suđenje. Ukoliko to bude poslije 1. juna, kad na snagu stupa novi Zakonik o krivičnom postupku, Vrhovni sud će po slovu novog zakona morati sam odlučiti o predmetu i donijeti presudu. U članu 412. novog ZKP-a, naime, jasno stoji: "Kad je prvostepena presuda dva puta već ukidana, drugostepeni sud će u sednici veća ili nakon održanog pretresa sam doneti presudu." Znajući koliko je vremena proteklo u prošloj "rundi" suđenja za zločin na Ibarskoj magistrali od izricanja presude do dostavljanja njenog pismenog otpravka i žalbi Vrhovnom sudu, za pretpostaviti je da će upravo ta nova zakonska odredba biti imperativ po kojem će taj sud napokon morati presjeći i pitanje pravnih praznina i ispraviti eventualne pogrešne ocjene prvostepenog Mišićevog vijeća.

To će, svakako, biti zanimljiva nova situacija: vijeće Vrhovnog suda koje bude odlučivalo o žalbama neće, kao dvaput ranije, u slučaju Ibarske magistrale moći jednostavno konstatirati nepotpuno ili pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili bitne povrede ZKP-a, te vratiti sve na brigu nižem sudu, već će morati samo odlučiti o predmetu (doduše, i u tom slučaju postoji pravo žalbe optuženih u trećem stepenu, po sadašnjem stanju stvari također Vrhovnom sudu Srbije, ali drugom, sedmočlanom vijeću).

Sud je to, doduše, mogao raditi i bez nove zakonske norme, ali je tome – bar u javnosti poznatijim slučajevima – rijetko pribjegavao, pa su mnogi skloni mišljenju da u najvišem sudu, u njegovom Krivičnom odjeljenju, većina sudija nema profesionalne hrabrosti za tako nešto, već ide linijom manjeg otpora. Tu je tezu teško temeljito provjeriti, jer u tom sudu – kao i u svim ostalim sudovima – ima sudija raznih, onih koji su na svoje funkcije došli uz podršku struke, zbog znanja i dokazanog profesionalnog držanja zakonitosti i poštenja, ali i onih drugih, koji se dan-danas, usprkos tome što im je i ustavnom normom zabranjeno članstvo u političkim partijama, hvale svojim partijskim knjižicama, koje su ih na ta odgovorna mjesta i dovele. Dovoljno je prisjetiti se nekih kadrova koji su u taj i ostale sudove došli tako što su sudskom funkcijom zamijenili svoje dotadašnje poslove sudija za prekršaje ili referenata u privredi u vrijeme kad su neki drugi, časni i dokazano profesionalni sudije "u kompletu" bili izbačeni iz sudstva, voljom političkih moćnika i samo zato što su se drznuli osnovati strukovno Društvo sudija Srbije. I, valja primijetiti, tek se manji broj njih vratio u sudske redove.

Jasno je da je javnost prilično ogorčena na sudove i na presude koje su u žiži interesa i da je nepovjerenje samo povećano nakon što je čak i sudija Vrhovnog suda uhvaćen u korupciji (za to je i osuđen), nakon što je na optuženičku klupu sjeo i jedan tužilac (umro u toku postupka) i nakon što silne priče o korupciji – a nedavno smo čuli još jednu od svjedoka – saradnika na suđenju ubojicama premijera Đinđića, koja teško optužuje sudiju koji je danas u Vrhovnom sudu, a koji je bio svojedobno nadležan upravo za slučaj Ibarske magistrale – ostaju bez bilo kakvog efekta, jednako kao što jalov ostaje sav trud i samih sudija koji uporno objašnjavaju da problem valja riješiti sistemski, a ne političkim lakrdijašenjem stranaka i političara, uvažavajući profesionalni i ljudski inegritet, tko ga ima.

Ni sam Vuk Drašković, političar i žrtva (kojoj, s obzirom na izostanak pravde dugih osam godina dosad valja ljudski praštati) u konkretnom slučaju Ibarska magistrala nije odolio tom sistemu: najprije je sudiju Bojana Mišića proglasio "suborcem" Ulemeka Legije i Željka Ražnatovića Arkana, a potom je zatražio od (tehničkog) ministra pravde Zorana Stojkovića da Mišića smijeni, kao da bi smjena sudija uopće smjelo biti poslanje (bilo kojeg) ministra pravde kao visokog državnog činovnika.

U svakom slučaju, valja ponovo čekati novu odluku Vrhovnog suda Srbije za slučaj Ibarske magistrale. Prije toga, već idućeg mjeseca, bit ćemo načisto bar sa stavom Vrhovnog suda o "pravnoj praznini" kad je o najtežoj mogućoj kazni riječ, kad će taj sud – usprkos dosad već donesenim odlukama – i u trećem stepenu odlučivati o žalbama Ulemeka Legije i Berčeka, osuđenima u slučaju ubojstva Stambolića i pokušaja ubojstva Draškovića na 40 godina zatvora. Logično bi bilo pretpostaviti da će Vrhovni sud slijediti svoje dosadašnje odluke i stavove, pogotovo stoga što je drugostepena presuda potvrdila presudu sudije Albijanića. Logika, međutim, pada na činjenici da je jedan broj sudija Krivičnog odeljenja najvišeg suda nedavno raspravljao – čak i glasao – na temu ranije primjene novog ZKP-a, po kojem se trećestepena žalba dopušta i onima koji su osuđeni na 30 ili više godina zatvora, a ne samo na najtežih 40, kao što je po važećem Zakonu slučaj, te bi žalbe osim Ulemeka i Berčeka u trećem stepenu mogla podnijeti još trojica osuđenih za zločin na Fruškoj gori i u Budvi.

Ne preostaje drugo no čekati na pravdu i start novog Zakona i nadati se da će, iako živimo u općoj korupciji i društvu bez skrupula i pravila u svim segmentima, bar ovi konkretni zločini obavljeni u režiji vlasti doći u ruke časnih sudija.

Tatjana Tagirov