Reč o delu:
Bluz za mesiju

Barselona – Real Madrid, stadion Nou Kamp, 10. mart 2007, 22.00

Svaki El Klasiko je poseban, kao što je posebna svaka postavka Sna ljetne noći. Dvjestodrugi El Klasiko prizivao je ljepotu simetrije. Redni broj – 202, vrijeme početka utakmice – 22.00, dva ranjena titana, oba ispala iz Lige šampiona zbog po dva gola primljena na vlastitom stadionu, oba usprkos pobjedama. I još: 22 igrača na terenu.

PRVO POLUVREME: U dvadeset i sedmoj minuti meča, u 22.27, simetrija je djelovala potpuno. Bilo je već 2:2. Prvo je u petoj minuti Van Nistelroj kaznio grešku Tirama – 0:1. Nakon novih pet minuta (simetrija!) Mesi se spušta po desnoj strani ("Ne mislim ništa, ni pre niti dok driblam. Jednostavno, kako mi dođe u tom momentu. To je i za mene tajna", napisao je Mesi Boži Koprivici) i zabija – 1:1. Drugi gol letećeg Holandeza zbog druge greške odbrane Barcelone. Oleger ruši Gutija u šesnaestercu. U nesretnoj trinaestoj minuti Van Nistelroj puca penal – 1:2. Nakon novih trinaest minuta (simetrija!) Ronaldinjo dribla prema Kaziljasovom golu ("Ronaldinjo je najbolji dribler", napisao je Mesi Boži Koprivici), puca, Kasiljas odbija loptu, Mesi natrčava ("Ronaldinjo me uvek podržava", napisao je Mesi Boži Koprivici) i zabija – 2:2. Dva gola Reala, dva gola Barcelone, dva gola Holandeza, dva gola Argentinca. A jedva je prošla polovina jednog poluvremena. Na kraju poluvremena – drugi žuti karton za Olegera. Na polju je sada samo dvadeset i jedan igrač: jedanaest Realovih, deset Barceloninih. Ljepota simetrije je narušena.

DRUGO POLUVREME: U prvih petnaest minuta nastavka i izmjene se rimuju. Najprije izlazi Eto, ulazi Silvinjo; nakon četvrt sata izlazi Raul, ulazi Robinjo. Možda zbog narušenosti simetrije u prvih dvadeset i sedam minuta nastavka, u intervalu jednako dugom kao onaj koji je sat ranije donio četiri gola, sada nema niti jednog. Možda zbog narušenosti simetrije (igrač više u redovima Real Madrida), a možda i zbog simetrije, jer je drugo poluvrijeme ušlo u svojih finalnih sedamnaest-osamnaest minuta, u onaj dio koji je u prvom nastavku bio bez golova, Real ponovo vodi. Ponovo greška Barcelonine odbrane – prekršaj blizu šesnaesterca, ponovo će Guti svom suigraču dati priliku za zicer. Skok Serhia Ramosa, udarac glavom, rezultat je 2:3. U posljednjih četvrt sata simetrija je ukinuta: Real ima igrača više i gol više. Doći će devedeseta minuta, a trajat će Realovu vodstvo. Real Madrid ima dobijenu utakmicu. Barcelona, međutim, ima Mesija. Čini se da nema vremena, jer kraj je blizu. Ali evo opet Mesija: brz je kao Berliozov skerco Kraljica Mab. Njegov dribling ima sve one osobine za koje je Italo Kalvino mislio da su najvažnije: lakoću, brzinu, tačnost, vidljivost, mnogostrukost. (Kad su Itala Kalvina pitali koji bi književni lik volio biti, rekao je: pjesnik kraljice Mab.) Dječak, štićenik kraljice Mab, zabit će i treći put – 3:3.

JUNAK: Lionel Mesi je rođen 24. juna 1987. godine, rođen je na dan Svetog Ivana, u jutro nakon noći u kojoj su gorile vatre, u jutro nakon Ivanjske noći, noći u kojoj – kako se kaže u pjesmi njegovog zemljaka – ulice pamte da su nekoć bile polja. Rodio se u gradu Rosario, a riječ rosario na španskom znači brojanica, krunica, tespih. Pjesma njegovog zemljaka Ivanjska noć, pjesma u kojoj ulice pamte da su nekoć bile polja, završava stihovima: Čitavu božju noć samoća moli/ svoju krunicu od rasutih zvijezda. Ona krunica u Borhesovom originalu je – rosario. Osamdeset godina prije nego se Mesi rodio u Borhesovoj su se pjesmi sreli vrijeme i mjesto njegova rođenja. Ulice grada Rosarija pamtile su da su bile polja, pamtile su to zbog njega, zbog Mesija, mesije sa zelenog polja, mesije iz srebrene zemlje, a noćas, u noći s desetog na jedanaesti mart, to pamte i ulice Barcelone. Rođen je 24. juna 1987. godine, na dan kiše i ljubavi (Božo Koprivica), a na njegov treći rođendan Argentina je pobijedila Brazil. Gol je dao Kaniđa nakon volšebnog pasa Maradone, onog Maradone koji je Mesija proglasio svojim nasljednikom. Nad njegovom je kolijevkom bdjela kraljica Mab.

Gledam ga kako trči poljem i sjetim se pjesme Poljem se vija Hajdar delija, sjetim se kako je pjeva Himzo Polovina. Za par minuta je ponoć, za par minuta počinje jedanaesti mart. Jedanaestog marta 1927. godine, prije tačno osamdeset godina, u Mostaru je rođen Himzo Polovina.

Ono šta je za Bosnu sevdah, za Argentinu je fudbal. Ono što je za sevdah bio Himzo Polovina, za fudbal je danas Lionel Mesi. Ova je pjesma za Himzu, a mutatis mutandis može biti i za Mesija.

HIMZO POLOVINA: Sevdah je, kažu, crna žuč,
Sevdah je poput bosanskog bluza,
Sevdah je, kažu, srca ključ,
Sevdah je plakanje bez suza.
Sevdah je teška a tiha tuga,
I lijek što tugu snaži, ne liječi,
Sevdah je kad sam si, a kraj druga,
Sevdah je šutnja puna riječi.
Sevdah je kao akšam tavan,
Sevdah je lagan i poravan,
Sevdah je latica cvijeta rosna,
Sevdah je rijeka zlatonosna;
Pola sevdaha svijetom se rasu,
Cio je samo u tvom glasu.

Muharem Bazdulj