"Katran i perje"; "Vreme" br. 873

Prijatno nisam iznenađen odgovorom Aleksandra Tijanića. Ja sam pisao o njegovoj motivaciji da me pozove za svog svedoka u sporu s mojim kolegom Milošem Vasićem, a on je, Tijanić, pisao o svemu i svačemu. Uglavnom je potvrdio moju tezu da su banalni čaršijsko-politikantski razlozi u osnovi težnje da mu svedok bude neko ko nije bio očevidac već famozne večere u beogradskom Klubu književnika.

Slab sam mu ja svedok. Kao urednik, nisam tvrdio i ne tvrdim da na osnovu zakona postoji odgovornost novinara Milosa Vasića za štetu zbog objavljivanja informacije o Aleksandru Tijaniću u listu "Vreme". To će sud da utvrđuje, kad se već Tijanić nije uzdržao od potezanja suda.

U pismu novinara Tijanića glavni akcenat je na onom što on, na osnovu priča iz kafića, umišlja kao stanje u redakciji "Vremena" i mom položaju kao glavnog urednika. Oko toga se ja ne sekiram baš previše, pa ne bi morao ni on. U "Vremenu" su barem stvari jasne. Po statutu, glavnog urednika Skupština društva razrešava dužnosti i postavlja na dužnost nakon pribavljenog mišljenja redakcije. Kad sam proletos dobio novi mandat, od 42 člana redakcije samo je jedan bio protiv mog reizbora.

Ako se stanje promeni jednog dana za to neće biti zaslužan Aleksandar Tijanić, ma koliko se oko toga trudio, kao što neće biti krivi ni Srđa Popović i Vesna Pešić, koji su se odnekuda pojavili u Tijanićevom pismu kao vlasnik i zakupac vlasništva nad novinama koje uređujem, ma koliko se oni oko toga trudili.

Dragoljub Žarković, novinar