Vreme banalnosti VREME 877

Ne, nema smisla: slijepi neće progledati, gluhi neće čuti, Kovačev neće naučiti čitati.

I što tu još drugo reći, sad već umorno od ovog gnjavatora, osim da se potvrđuje i da se samo može ponoviti sve što sam i prvi put rekao: nesposoban i nepismen, jedno anonimno a zločesto piskaralo, pošto nije odgovorio ni na što, smiješao je opet stvari i ljude koji u mom tekstu stoje u jasnim odnosima, onako kako mu odgovara i kako pristoji njegovu intelektualnom poštenju (nikakvom i nepostojećem dakle), i napravio tu svoju čorbu kojoj se ne razaznaje ni glave ni repa a sve da bi pokrio ono što je očito.

Uhvaćen sa spuštenim gaćama u svojoj kritičkoj nesposobnosti, ma vraga – u bazičnoj nemogućnosti da pročita i interpretira tekst pred sobom, kako bilo koji Todorovićev tako evo i moj, pa zbog toga prokazan, nema Kovačev što drugo nego da se opet sakrije iza skuta drugih ili boljih od sebe (vidjeti: on počinje prvim licem jednine, a onda stalno skače u "mi"), da se skloni iza navodnih principijelnih stvari i da napravi poslovičnu dimnu zavjesu od frazetina ("modernizam", "tradicija", "humanističke vrednosti"), a sve kako se na osnovnom ličnom i intelektualnom nivou ne bi slučajno još bolje vidjelo o kome je riječ.

Analitički šegrt Hlapić uhvatio se tih svojih fusnota kao da će one išta promijeniti u cijeloj stvari, kao da sve fusnote na svijetu, objavljene ili ne, mogu sakriti činjenicu da je sam Kovačev jedna obična fusnota što će ostati iza i ispod djela dobroga i časnoga pisca Dragana Todorovića.

Time ujedno završavam ovu stvar.

Đorđe Matić