Hrvatsko-slovenački sukob:
Slovenci bi ubili i Bambija

Nakon slovenačkog veta nastavku pretpristupnih pregovora, Hrvatskoj je pristup Uniji znatno otežan. Posle silnih optužbi i uvreda, odnosi između Slovenaca i Hrvata definitivno su zatrovani. Zbog međusobnog bojkota privredna saradnja obe zemlje pašće na obostranu štetu

SPOLJNA GRANICA EU: Dok Slovenija drugačije ne odluči

"Već dugo bojkotiram slovenske proizvode. Žao mi je i što imam hladnjak Gorenje", rekla je za "Večernji list" umirovljenica Aurelija nakon "rdeče luči" slovenskog premijera Boruta Pahora Zagrebu, koja je dovršetak hrvatskih pregovora sa EU vjerojatno izbacila iz mape puta za 2009. godinu. Od dvadesetak anketiranih u istim novinama, otprilike dvije trećine se slažu s Aurelijom. "Nikada nisam kupovao njihove proizvode, a nikada i neću. Kao hrvatski branitelj borio sam se protiv Srba, borit ću se i protiv njih. Nakon raspada Jugoslavije uzeli su polovicu rijeke Drave, a sad nam hoće uzeti i more", kaže poljoprivrednik Božidar, pa dodaje: "Sramota!"

"Ekonomske sankcije" protiv Slovenaca plebiscitarno su podržana ideja. "Konfiscirajmo im 70.000 vikendica", predlaže jedan forumaš na internetu. Facebook grupa "Bojkot slovenskih proizvoda" u petak ujutro imala je 1500 članova da bi već popodne prerasla u vojsku od 18.000, a za vikend skočila na 40.000 ljudi. Slovenci se na hrvatskim forumima najčešće opisuju kao "pičkice", "ljigavci", "alpski četnici" ili "bečki konjušari" koji, iskompleksirani vlastitom veličinom, vazda pokušavaju loviti u mutnom a razumiju tek jedan jezik – jezik ekonomskih sankcija.

"Vratite nam Rupela" – ta grafiterski lucidna duhovitost nije ispisana sprejom na gornjogradskim ulicama, nego u ozbiljnom i mrkom vladinom "Vjesniku". Nogometna reprezentacija povukla se tokom vikenda s priprema iz Slovenije, a Slovenci zbog straha odustali od slanja djece na rukometni turnir u Hrvatsku. Hrvatske novine u subotu su objavile da je jedan kupac trpezarijskog stola vrijednog 3000 eura, ogorčen otkrićem da je stol slovenski, isti vratio u mrsku Lesninu.

"U Hrvatskoj se danas čini kako su Slovenci ljudi koji bi ubili i Bambija da uđe u grad", kaže slovenski novinar Ervin Hladnik Milharčič, i priznaje da ni u Sloveniji nije bolje: "Iz naše perspektive izgleda kao da pred

Hrvatima treba uvijek zaključavati vrata…" U slovensku Facebook grupu "Crveno svjetlo za Hrvatsku" od utorka do subote upisalo se 3000 članova.

DIPLOMATSKI RAT: Na Slovenskoj televiziji blokada Hrvatske danima je bila uvodna tema svih dnevnika. Radikali poput Zmage plemenitog Jelinčića, Joška Jorasa i Marijana Podobnika bili su tretirani kao vitezovi borbe za južnu granicu, premda ih i ozbiljniji slovenski komentatori nazivaju cirkusantima.

Svi čitatelji koji se sjećaju "Odjeka i reagovanja" iz "Politike", bez greške bi u njima mogli prepoznati današnji kolektivni emocionalni sklop sa sjevera i juga Sutle (pogranična rijeka između Hrvatske i Slovenije). Riječ je o nečemu što nalikuje na pripreme za rat, mada rata biti neće. Uz još jednu, iznimno važnu razliku. Za rat, svaki pa i diplomatski, potrebno je dvoje, no niti jedan važan hrvatski političar nije prihvatio borbenu retoriku sa sunčane strane Alpa. Naprotiv. Ivo Sanader odmah po objavi blokade rezolutno je rekao da ne podržava nikakve ekonomske sankcije protiv Slovenije. Podsjetio je da je sankcije protiv Slovenaca prvi pokrenuo Slobodan Milošević, "a znamo kako je to završilo", dodavši: "Mi se nećemo tako ponašati prema Srbiji kada uđemo u EU."

"Ljubljana nije više problem Zagreba nego Brisela", rekao je, krajnje rezignirano, ali posve neborbeno i Stipe Mesić, dok se mladi šef opozicije Zoran Milanović odmah usprotivio ideji ekonomskog bojkota. Tek su rijetki, poput bivšeg ministra Đure Njavre, predložili obnavljanje carina i neke slične mjere, no takvi usamljeni slučajevi nisu dobili podršku vlasti.

Hrvatsko-slovenski odnosi time su pali na najgoru razinu od 1991. do danas. To je jedna od rijetkih žalosnih konstanti, budući da se nešto poput "uzlazne linije" ne pamti. Povoda pogoršanju odnosa dosad je bilo mnoštvo. Hrvati se žale da je Ljubljanska banka ostala dužna hrvatskim štedišama oko 200 milijuna eura. Slovenci kažu da je za štedne uloge jamčila Federacija pa će se pitanje riješiti sukcesijom i da je ta ista banka uložila golema sredstva u kredite hrvatskoj privredi, koji nisu vraćeni. Hrvati se žale da

su Slovenci okupirali Svetu geru (najviši vrh Žumberačke gore na hrvatsko-slovenačkoj granici). Slovenci kažu da su Hrvati okupirali velike parcele zemlje koje su uvijek pripadale katastru u Piranu, te u Prekomurju, a sada se tretiraju kao hrvatski teritorij. Zmago Jelinčić već godinama tvrdi da živi na slovenskom tlu. Zagreb tvrdi da Zmago halucinira. Hrvatska je lani uvela zaštićeni ekološko-ribolovni pojas na moru, pa ga je ukinula nakon pritisaka iz Brisela, Rima i Ljubljane. Ivica Račan je parafirao sporazum sa Drnovšekom, kojim Sloveniji omogućuje izlaz na otvoreno more, pa ga je povukao. Ljubljana te poteze uzima kao argument za nevjerodostojnost Zagreba. Slovenci su pak uveli plaćanje skupih vinjeta za autocestu, koje se moraju kupiti na rok od tri mjeseca čak i ako samo jednom prolazite kroz Sloveniju, što je Hrvatska pročitala kao udar na hrvatski turizam. Kada je Unija stavila veto na povlačenje novca za izgradnju autoceste, jer nije bila zadovoljna tom odlukom, Slovenci su odustali od dogradnje ceste prema Hrvatskoj, gde je to protumačeno kao nizak udarac. Ružno je priznati, ali malo tko u Hrvatskoj Slovence ne doživljavao kao podlace i intrigante.

MIRENJE ILI ARBITRAŽA: No, najozbiljnije pitanje je Piranski zaljev. Riječ je o oko 150 kvadratnih kilometara sporne površine. Slovenija tvrdi da ima pravo na izlaz na otvoreno more po "načelu pravednosti" iako bi povlačenje granične crte prema standardnim odredbama međunarodnog prava mora dalo za pravo Hrvatskoj. Slovenija je zato izbjegla sve hrvatske ponude da se oko granice u Piranu ide na međunarodnu arbitražu. Borut Pahor ocijenio je da Hrvatska u svojim pristupnim dokumentima prejudicira rješenje graničnih pitanja i zatražio od Sanadera da, u zamjenu za nastavak pregovora, potpiše obavezu kako Hrvatska prilikom rješavanja pograničnih sporova neće koristiti nijedan dokument kojega koristi sada u pretpristupnim pregovorima sa EU.

Prevedeno na razumljiv jezik, Ljubljana je tražila da Zagreb, ako izađe na sud oko granica, u sporu istupi bez katastarskih i sličnih dokumenata, to jest – da se pojavi bez dokaza u svoju korist. Odnosno, još razumljivije, Slovenija bi rekla "da" ako bi Hrvatska ustupila dio mora (zemlja je manje važna), ali tako da to ne bude otvorena kapitulacija. Borut Pahor predlaže mirenje umjesto arbitraže, jer "u postupku mirenja postoji i prostor za kreativnija i uravnoteženija rješenja nego kod arbitraže, koja je vezana na striktnu upotrebu prava." To jasno da jasnije ne može biti znači ovo: ne trebamo se držati zakona kao pijan plota, u pozadini čega stoji slijedeći stav. "Hrvati, vi imate 800 kilometara mora pa biste nam mogli dati Piranski zaljev. Što ste škrtci?"

Kako Zagreb nije pristao na tu ucjenu – "članstvo u Uniji nećemo kupovati teritorijem", rekao je Sanader – "Barbika" Pahor je blokirao otvaranje deset i zatvaranje pet poglavlja u pregovaračkom procesu, što Zagreb strašno udaljava od Brisela. Slovenski komentatori vjeruju da Ljubljana za usporavanje Zagreba ima podršku nekih evropskih metropola, odnosno misle da se na taj način forsira istovremeni ulazak ostatka regije u EU. Neki hrvatski političari vjeruju da je Ljubljana tako postupila na mig iz Beograda, kupujući bolji položaj na srpskom tržištu.

Hrvatskoj je sada pristup Uniji znatno otežan. Dijelu Unije, zamorene širenjem, vjerojatno odgovara ponašanje Ljubljane, no u času kada Brisl bude htio brzo približavanje Zagreba, Slovenija će moći nastaviti blokadu samo uz plaćanje velike cijene.

KADA ĆE STAVITI POTPIS NA ČLANSTVO U EU: Ivo Sanader i Oli Ren

ZATROVANI ODNOSI: Odnosi Slovenije i Hrvatske, ali i Slovenaca i Hrvata, sada su definitivno zatrovani i tu je činjenicu nemoguće promijeniti na duži rok. Povlačenje poteza "s figom u džepu", koje smo imali prilike vidjeti na obje strane, pokazat će se preskupim i štetnim – masa Hrvata već danas ne želi na skijanje u Sloveniju, a Slovencima će ljetovanje iduće godine u Hrvatskoj biti traumatičnije nego lani. Privredna suradnje obje zemlje će pasti, na obostranu štetu. Bojkot slovenske robe, premda ga hrvatska vlada ne podržava, bit će sigurno proveden.

Posve je nejasno zašto je iz tako sitnih problema načinjena takva nevolja – oko manjeg prostora nikada nije bilo više volje za sukob, koji teško može imati neki plodotvoran kraj. Jedinu pogodnost iz ovoga rata mogao bi izvući Ivo Sanader, čija će vlada – uz mrske Slovence u barbarskoj najezdi na sjeverne granice – svakako puno lakše progurati rasprodaju ili likvidaciju hrvatskih brodogradilišta, u kojima radi 12.000 ljudi s 5000 kooperanata, i niz sličnih poteza u situaciji kad se država nalazi, kako je sam rekao, "u banani".

Boris Rašeta