"Bez agremana 'druge Srbije'"; VREME 944

Osećam se počastvovanom što ste me u prošlom broju vašeg nedeljnika predstavili u rubrici "Portret savremenika".

Pišem vam, međutim, da bih rasvetlila neke detalje iz svoje biografije.

U članku se navodi mišljenje da sam posle razvoda zadržala muževljevo prezime zbog "perfidnog plana" da "bošnjačkim prezimenom" sebi obezbedim "ulaznicu u sve bitne institucije u SAD, gde je otišla početkom devedesetih zahvaljujući stipendijama ‘Alfred Friendly Press Fellowship’ i ‘Woodrow Wilson International Center for Scholars’."

Ova kleveta o bošnjačkom prezimenu kao propusnici za američke ustanove potiče iz bosanskog časopisa "Dani" (Mile Stojić, "Ljiljanin obračun sa ‘ljiljanima’", novembar 2005. godine). Ispada da ja ne samo što sam perfidna već imam i proročke moći pa sam još 1988. godine, kada sam se razvodila, anticipirala da će se okončati hladni rat, pasti Berlinski zid, raspasti Jugoslavija i da će, u bosanskom građanskom ratu, Amerikanci stati na stranu bosanskih muslimana. Čitaoce verovatno ne zanima da li su kod mene prevagnuli sentimentalni razlozi (želja da se ne prezivam drugačije od sina), ili me je samo mrzelo da menjam lične dokumente. Bitne su sledeće činjenice: Dobila sam barem tri američke stipendije sedamdesetih i osamdesetih godina (prvi put pod svojim devojačkim prezimenom Ugrica, što će reći bez Stojićeve "propusnice"), mnogo pre izbijanja rata u Bosni. Na prestižnoj novinarskoj stipendiji "Alfred Friendly" bila sam tri godine pre rata, kao novinarka sarajevskog "Oslobođenja", a ne "devedesetih godina", kako piše u članku. Godišnju stipendiju "Woodrow Wilson International Center for Scholars" dobila sam 1994. godine kao bosanska Srpkinja. U julu 1995. godine objavila sam u uglednom američkom časopisu "The Wilson Quarterly", koji izdaje Vilson Centar, duži članak u kom sam, u prvom licu jednine, podrobno objasnila svoje viđenje uzroka bosanskog rata i sudbinu svoje porodice u tom sukobu (From the Heart of the Heart of the Former Yugoslavia, "Wilson Quarterly", July 1995).

Vaš članak citira moje biografe koji "vole da naglase da su Smajlovići poreklom iz Srebrenice". Smajlović je veoma često prezime u Bosni, a porodica mog bivšeg muža, sa kojim sam i danas u odličnim odnosima, poreklom je iz Miletkovića kod Čajniča. Toliko o tim "biografima".

Nisam bila direktorka američke nevladine organizacije Irex, već samo njen honorarni konsultant za štampane medije. Moj uticaj u toj organizaciji bio je mnogo manji od onog koji su mi pripisivali oni koji su konkurisali za sredstva te organizacije.

Citirali ste i komentatora sarajevskog "Oslobođenja" Gojka Berića koji moje zaposlenje u NIN-u bosanskim čitaocima objašnjava na sledeći način: "Njoj se vjerovalo: rođena je u Sarajevu, sve što bude pisala o ratu u njenoj domovini čitaocima NIN-a djelovat će krajnje objektivno. Ljiljana je pisala i pisala, ali tako kao da je rođena u Čačku, kao da Bosne nikad nije vidjela." Podsećam da sam se u NIN-u zaposlila 1999. godine, posle ubistva Slavka Ćuruvije, dakle četiri godine nakon završetka rata u Bosni. O ratu u Bosni pisala sam za – "Vreme".

Po povratku iz Vašingtona i centra "Woodrow Wilson", u leto 1995. godine, nisam nastavila novinarsku karijeru u "Evropljaninu", kako ste objavili. (Niti mi je poznato da je "Evropljanin", kako se u vašem članku navodi, uz Slavka Ćuruviju osnovao i Aleksandar Tijanić.)

Karijeru sam nastavila u "Vremenu", u kom sam radila od januara 1993. do decembra 1997. godine. I u kom, kako vaša novinarka lepo zapaža, "takođe nisam bila bez opozicije".

Ljiljana Smajlović, Beograd