Vreme
VREME 945, 12. februar 2009. / POŠTA

Komunisti i antikomunisti

"Fantom u belom poršeu"; VREME 944

Generalna primedba autora teksta je sasvim u redu: velika većina onih koji su se okupljali noću na Slaviji nije imala pojma o tome da li je Fantom antikomunista. Meni se nije činilo da te sumanute vožnje kroz grad imaju bilo kakvu vezu sa komunizmom. Radovalo bi me (tada) da je imalo veze. Doduše, ostavljam malu, mikroskopsku mogućnost da je baš antikomunizam bio Fantomov motiv ili pak da je to sam Fantom naknadno dodao svojoj priči po kojoj se snima film – nikad ne reci nikad. Međutim, ono što mi smeta jeste sugestija autora teksta da su svi antikomunisti – rojalisti. Nisu bili ni tada kod nas, a nije to slučaj ni u svetskim razmerama (npr. antikomunisti u SAD ili, ako baš hoćete, Adolf Hitler i bratija nisu bili rojalisti dok im je antikomunizam očigledan). Što se naših antikomunista tiče, nisu baš svi bili ni nacionalisti (u modernom shvatanju te reči), što im je inače komunistička propaganda stalno podmetala. Setimo se kako se kasnije, tj. devedesetih, ispostavilo da su se komunisti veoma "istakli" u nacionalnoj mržnji koja se zove šovinizam ili čak nacizam (nacionalizam obaška, tu razliku je ceo svet u međuvremenu zaboravio, ali ne bih o tome). Uzmite za primer šovinizma Slobodana Miloševića, Franju Tuđmana ili, ako vam se više sviđa, Ratka Mladića, a svi navedeni su bili komunisti i nisu bili rojalisti, a bili su nacionalisti... primera ima mnogo.

Smeta mi i onaj deo o verbalnom deliktu. Nije ni blizu istine da je stvar sa verbalnim deliktom danas slična onoj iz sedamdesetih. Sedamdesetih (a i osamdesetih) se zbog iznetog različitog mišljenja moglo otići u zatvor, Partija (ona jedna jedina) zaista je sudila za verbalni delikt. I nije to bilo iznošenje različitog stava u novinama i na TV-u, taman posla, do toga nije ni moglo da dođe. Provukli su se ponekad, tu i tamo, poneka knjiga ili film do kojih su neki uspevali da dođu pre zvanične zabrane. Devedesetih se prešlo na nešto veću slobodu javne reči, s tim što je to moglo da postane opasno po život – npr. Slavko Čuruvija. Danas se bogami i u Skupštini i na TV-u (i to onom državnom, da ne kažem javnom) i čitavoj lepezi medija, knjiga, filmova... govori slobodno – i to da je Mladić zločinac, i to da je narodni heroj, da će Kosovo uvek biti u Srbiji, kao i to da već dugo nije deo Srbije.

Milo Bajica, Beograd