VREME 945, 12. februar 2009. / VREME
Kultura sećanja – NATO bombardovanje Srbije (1999-2009) II:
Intelektualci i rat
Knjiga Frana Cetinića Pariški kolateralni dnevnik, proljeće 1999 - Nazovi NATO radi umorstva, iz koje prenosimo nekoliko segmenata, pisana je u proleće 1999, a objavljena u proleće 2000 (Vreme, Samizdat b92). To je dnevnik koji je vremenom dobio na vrednosti jer obavešteno, džentlmenski pošteno i lucidno govori o spin doktorima i intelektualcima koji su oblačili maskirne uniforme i potpirivali atmosferu kaznene ekspedicije, o drugim intelektualcima koji nisu bili uhvaćeni u zamku "radosne apokalipse" i koji su se toj ratnoj retorici suprotstavljali, o dendijima humanitarne stvari kao što je Bernar Kušner - i o političarima koji su postupali po formuli "bombardujmo, a posle ćemo videti šta ćemo"
24. ožujka…
13h – Ručak u "Closerie de Lilas", na uglu Bd. du Montparnasse i Bd. Saint Michel, sa Slobodanom Šnajderom – u daljem tekstu: Šac. Za susjednim stolom sjedi književnik Philippe Sollers. Loš predznak! "Prevodili smo ga", kaže Šac. "Mogli ste i bez toga tel-quel-oida što je do jučer branio kineski sistem logora, Laogaï", zaklopim najjačim argumentom, kako bismo mogli preći na veselije teme, prepoznavajući upravo u tom trenutku, preko "hrvatsko-faustovskih" ramena, Charlotte Rampling gdje ručava s mužem i sinom. Na jedan od ovih stolova, na vrhuncu patriotske mobilizacije u ljeto 1914. popeo se, kako bilježe kroničari, mladi Michel Leiris (budući književnik i etnolog ) i uzviknuo "Vive l’Alemagne!", što će izazvati manje kafanske i ulične nerede. Radost s kojom su se tada opraštali milijuni Evropljana od svojih najbližih, pred odlazak u "najveću evropsku klaonicu", uz neizostavni pozdrav "Do Božića!" – glavnom je temom razgovora sa Slobodanom. Ovdje je i Le Père Ubu – Alfred Jarry – provodio svoje dane i ostao zapamćen po tome što je, sjedajući pored jedne dame, iznenada izvadio revolver i pucao u ogledalo: "Gospođo, sada kad je zrcalo razbijeno, vjerujem da možemo porazgovarati." Među članovima bratovštine ovog "jorgovanskog majura", bila je još cijela jedna umjetnička trupa u sastavu: Leconte de l’Isle, Gautier, Zola, braća Goncourt, Mallarmé, Verlaine, Rimbaud, Apollinaire, Picasso, i drugi. Tu je, prema legendi, Lenjin igrao šah s Paulom Fortom, kad ovaj potonji ne bi na istom mjestu vodio večeri poezije, a prvospomenuti, zaboravivši na svoju devizu učiti, učiti i samo učiti, prelazio s nikad dokučenog empiriokriticizma Macha i Avenariusa na Daminu indijsku obranu – d4, Sf6, c4, e6… itd. ‘Jorgovanskom majuru’ je i Hemingway posvetio dio svoga opusa, dok je upravo tu Henry Miller provodio klišijevske ‘mirne dane’. Jedan od stalnih gostiju bio je i crtač i kritičar André Warnod, koji će izazvati skandal na salonu Nezavisnih kad, s Rolandom Dorgelèsom, bude predstavio djelo I sunce zalazi nad Jadranskim morem, prije no što bude priznao da je sliku naslikao… magarac. Atmosfera, dakle, primjerena radosnoj apokalipsi i priči o zračnim koridorima najavljene konfrontacije, koju Šac pripovijeda, naglašavajući strah od letenja koji ga je obuzeo dok je jutros letio od Zagreba do Pariza. "U svakom slučaju, promet je mnogo življi u suprotnom pravcu."
|
Le Monde! Le Monde! Po izlasku iz Closerie de Lilas kupujemo na ulici od kolportera pariški večernjak koji je upravo tiskan.
Na naslovnoj stranici: "NATO objavljuje rat Srbiji !" NATO nije objavio rat Srbiji, inače sve ostalo u ovom naslovu je strogo točno.
U dopisu iz Washingtona prenosi se jučerašnji Clintonov govor: "Što bi se bilo dogodilo da se na vrijeme poslušalo Churchilla i ranije pružio otpor Hitleru? Koliko bi života, uključujući i američkih, bilo tako spašeno?" Bill kao Winston! Kaznena ekspedicija kao Drugi svjetski rat.
Nakon što je istaknuo kako je vojna akcija "bila najmanje loša od svih drugih, još gorih opcija", Clinton je odredio prvi put i ciljeve akcije pod kodiranim nazivom Determination Force.
"Naši udari imaju tri cilja" – pokazati odlučnost NATO-a da se suprotstavi agresijama, da se zaustave napadi predsjednika Miloševića na civile i, ako je moguće, da se oslabi sposobnost Srba za vođenje rata na Kosovu, smanjujući znatno njihov vojni potencijal.
|
"Vi treba da odlučite jeste li suglasni sa mnom da Amerika, kao svjetska velesila, na pragu XXI stoljeću, ustane protiv etničkog čišćenja, kad imamo sredstva za to i saveznike koji će nam u tome pomoći… U našem je interesu da imamo – nakon onoga što se moglo vidjeti u Prvom i Drugom svjetskom ratu, ali i u hladnome ratu – ujedinjenu, nepodijeljenu i demokratsku Evropu, Evropu u kojoj ne bi bilo diktatura i koja živi u sigurnosti i miru, a ne Evropu rastrzanu etničkim čišćenjem", rekao je Bill i okrenuo se k javnosti: "Pitajte se jeste li suglasni sa mnom, i molite se za naše mlade u odorama, muškarce i žene, koji će otići tamo uraditi ono što im ja, kao vrhovni zapovjednik, nalažem da urade." Dobra ilustracija sklonosti Amerikanaca ka križarskom ratu za "vrlinu", koju je još 1821, dakle in statu nascendi, dijagnosticirao John Quincy Adams, tadašnji državni tajnik, i od nje zazirao: "Posvuda gdje je istaknut, ideal će slobode i nezavisnosti na svojoj strani imati srce (Amerike), njene blagoslove i njene molitve. Ali ona neće ići tražiti u dalekom svijetu čudovišta koja treba uništiti."
Čak i oni koji su podržali Clintona, kao senator John McCain, iznose kritike da je dopustio, da se kriza razvije i da nema jasne strategije. "Bombardirajmo, a poslije držimo palčeve", kaže McCain.
Analitičar iz Brookings Institution Ivo Daalder rezimira ove prve kritike: "Ova vlada nema nijednog stratega koji bi mislio na budućnost. Ne vidi dalje od jednog poteza i ne zanima je ništa dalje od medijskoga ciklusa koji traje 24 sata."
19h – Tribina u Galeriji Le Lys, na otoku Saint-Louis, predstavljanje Šnajdera i njegova djela. Nikad dosad nisam pristajao ni na kakvu aktivnost u tom Ljiljanu – zašto ne Tratinčica ili Božur? Ni med cvjetjem ni pravice! – ali, pristajem ovaj put, ni sam ne znam zašto. Nešto prije 21h Maristela Veličković mi daje znak da mora otići. Priđem joj i kaže mi da joj je suprug, slikar Vlado Veličković, upravo telefonirao da je počelo bombardiranje Jugoslavije. Prvi međunarodni rat u Evropi nakon 1945!
Za vijest o početku bombardiranja – koja je cijeli dan "visila u zraku", rekao sam, po povratku za stol, da je tužna. Jedan od gostiju tribine me prekine pitanjem: "A zašto bi to bila tužna vijest?" Rekoh da ću mu odgovoriti kad se predstavi i kaže gdje radi. "Jest, radim u hrvatskom veleposlanstvu, ali…" "Nema ali", zaklopi Šnajder i poentira: "Večeras, ovdje, u ovome gradu, ja sam hrvatski ambasador, a vi ste nitko i ništa". Jedan gost tribine manje, a Šac je požnjeo zasluženi aplauz na otvorenoj sceni.
Nikada kao večeras, u ovom trenutku, nisam osjetio ono kovitlanje događaja okolo nas, i u nama samima, udio đavla o kojem je Denis de Rougemont pisao ratne 1942. godine:
"Uhvaćeni kovitlacem naših svakodnevnih grijehova, osjećamo kako ponekad nastupi trenutak paničnog ubrzanja: to je on! Najednom, stvari se pogoršavaju i zamršuju, i vi ne znate zašto; postaju nerazmrsive, ne razlučujete više dobro od zla, lažno od istinitog, milosrđe od okrutnosti: on je taj koji je preuzeo igru u svoje ruke! On je taj koji izmišlja naše moralne sofizme, briše naše kategorije, pretvara ovaj uobičajeni grijeh u pomamnu ‘vrlinu’, u vrtoglavicu lažne nevinosti, u oduševljenje rušilačkom snagom. On je taj koji stvara bezizlazne situacije."
* * *
Deset bombardera B-52, poletjeli su u 13h iz Velike Britanije i, tijekom leta, primili kodirani poziv: Rock and Roll. Dva američka ratna broda, Gonzales i Philippine Sea, kao i britanska podmornica Splendid, ugašenih motora, čekaju naredbu u Jadranskome moru.
U 20h 06 pala je naredba: Deseci projektila Tomahawk uzlijeću uz veliku tutnjavu, ostavljajući za sobom vatreni trag. Pravac: Jugoslavija.
Berlin – oko 20 h. Šefovi država ili vlada Evropske unije otkazuju svečanu večeru koja je bila zakazana u zgradi bivšeg pruskog parlamenta i "stupaju u kontakt sa dotičnim prijestolnicama", jedući jeftine sendviče. Chirac traži, i dobiva, kobasicu više. Desert nije predviđen. Da li ijedan od tih evropskih "državnika" (izabranih na temelju kumulacije posljedica koje u političkoj sferi za sobom ostavlja slobodno djelovanje zakona o infantilizaciji i rastućoj kretenizaciji političkog aparata, djelovanje omogućeno svakodnevnim medijskim raznježivanjem obogotvorenoga javnoga mnijenja) zna za onu Bismarckovu: "Balkanski rat ne vrijedi kostiju jednog jedinog pomeranskog grenadira?"
21.05 – drugi val. Avioni B-52 lete u pravcu Prištine, Kraljeva i Beograda, gdje će u manje od pola sata, izručiti 27 krstarećih projektila. U istom trenutku, iz baza Aviano, Istrana, Amendola, Piacenza i Gioia del Colle uzlijeće 79 aviona. Prvi put u akciju stupaju i avioni B-2, koji polijeću iz baze u državi Missouri. Osam zemalja sudjeluje u ovoj operaciji protiv Jugoslavije: Sjedinjene Države, Kanada, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Nizozemska i Španjolska, uz podršku ostalih jedanaest zemalja članica Sjevernoatlantskoga saveza. Ili demografski: tisuću milijuna protiv deset milijuna stanovnika. Najsofisticiranija i najmoćnija zračna armada koju je svijet ikada vidio. Disproporcija snaga ne ostavlja nikakvu neizvjesnost glede konačnog ishoda. U nedostatku boljeg argumenta, jer nalazimo se na samom početku ne zna se čega, sklanjam se onom klasičnom i samoljubivom: Gentleman brani samo izgubljenu stvar. Kasnije, nakon prvotnog izbora koji se rađa u neprovidnoj magmi naših najdubljih afekata, pulzija i idiosinkrazija, dolazi do racionalizacija.
Dan ranije u Bruxellesu:
|
Gensek NATO-a – don Javier Solana Madariaga, bivši pacifist i predvodnik manifestacija protiv ulaska Španjolske u Sjevernoatlantski savez – to nije bilo tako davno, 1982! – telefonira cijelo popodne predsjednicima vlada od kojih traži dopuštenje da povede ples od boja (Izričaj kojim se u Blatu na Korčuli traži dopuštenje za izvođenje viteške igre kumpanjija). "Težak razgovor jedino s grčkim premijerom Costasom Simitisom." Oko 19 sati dobijeno je zeleno svjetlo. Zeleno svjetlo za vojnu akciju sukladno proceduri prešutnog odobravanja, silence procedure. U 22.15 u sjedište Sjevernoatlantskoga saveza stiže Richard Holbrook. Vraća se iz Beograda, gdje je proveo dva dana. U Solaninom uredu okupio je 19 ambasadora. Priznaje da iz Beograda dolazi praznih ruku.
|
U 23h Solana ispraća Holbrooka i, pred TV kamerama, ostavlja dojam nepodnošljive servilnosti. Vašoj ekscelenciji bilježimo se sa strahopoštovanjem, ponizni i najposlušniji Solana. On će sam otići u salu Joseph Luns – Amerika s tim, pobogu, nema ništa – i pred predstavnicima sedme sile (koja je od vremena kad je tako krštena dobrano povećala utjecaj) pročitati izjavu: "Izdao sam naređenje vrhovnom zapovjedniku savezničkih snaga u Evropi, generalu Wesleyju Clarku, da pokrene zračne operacije u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Budući da su propali svi napori poduzeti da bi se u pregovorima pronašlo političko rješenje za krizu na Kosovu, drugog rješenja nema osim pribjegavanja vojnoj akciji. Ona će za cilj imati zaustaviti nasilne napade što ih vrše srpske oružane snage, kao i snage specijalne policije, te oslabiti njihovu moć nastavljanja humanitarne katastrofe… Istodobno, pozivamo kosovske Albance da ostanu čvrsto privrženi mirovnom putu koji su odlučili slijediti u Parizu. Mi ih usrdno pozivamo, poglavito oružane kosovarske elemente, da se suzdrže od vođenja provokativnih vojnih akcija … Mi moramo spriječiti jedan autoritarni režim, da, u Evropi na koncu XX stoljeća, nastavlja ugnjetavati svoj narod. To je naša moralna zadaća."
* * *
|
Solana nije ništa naredio Wesleyu Clarku, i nije ni mogao. Dok Iljušin ruskog premijera Primakova nadlijeće Atlantik, prije no što će se vratiti nazad u Moskvu, u Bijeloj kući, u Washingtonu – zamišljamo na osnovu onoga što se zna o američkom procesu decision-makinga – ubrzana aktivnost. Samuel Sandy Berger – savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost – obaviještava Billa Clintona o neuspjehu Holbrookove misije u Beogradu. Bill Clinton, i nitko drugi, daje naređenje o početku NATO-intervencije, dakle i o angažiranju američkih vojnih snaga. Iz Ovalnog kabineta, Berger odlazi kod generala Scheltona, načelnika združenog štaba američke vojske i prenosi mu odluku američkog predsjednika o pokretanju bombardiranja. General Schelton održava stalni kontakt sa glavnim štabom NATO-a u Evropi, u Monsu u Belgiji, i prenosi naredbu Wesleyu Clarku. To je zapovjedni lanac koji je u potpunosti u rukama Amerikanaca.
* * *
1. travnja ...
Jean Daniel, kolumnist Le Nouvel Observateura, oblači maskirnu uniformu i kreće u totalni rat. Čovjek svih pariških intelo-kuhinja, koautor (zajedno s Bernard-Henri Lévyjem) one sramne: Radije biti u krivu sa Sartreom, nego u pravu s Aronom, dakako u vrijeme dok je Sartre žario i palio na pariškoj intelektualnoj sceni, a Aron nazivan "fašistom". (Bilo je to 1976. Raymond Aron je tada odgovorio na tu čuvenu dilemu: Sartre ili Aron, inače drugari iz školskih klupa na L’Ecole Normale Supérieure, slijedećim riječima: "Smatram strašnim to što će mu se jednoga dana spočitnuti da je rabio svoje dijalektičko umijeće i svoje velikodušne osjećaje samo zato da bi opravdao ono što se ne može opravdati. Što je trezore svoje ingenioznosti uložio u pokušaj da pokaže da se ne može biti protiv Staljina i da, u najmanju ruku, treba biti blizak s njim. Dočim će se jednoga dana reći, ako još bude vladalo zanimanje za nj i mene, da nikada nisam, radi dijalektičkog razloga, opravdavao ono što se ne može opravdati. Nikada nisam opravdavao Pinocheta. Nikada nisam opravdavao Staljina ili Hitlera" (R. A., Mémoires, str. 721.).
(Taj Jean Daniel – um.red.) izdaje dnevnu zapovijest: "Da bismo spasili Kosovare, čiju smo sudbinu otežali, ne može se više isključiti totalni rat protiv onih Srba koji i dalje ostaju začarani Miloševićem." Totalni rat protiv začaranosti!
|
U L’Expressu kronika André Glucksmanna. Nekadašnji ideolog tri M (Marx, Mao i Marcuse), koji je u svojoj brošuri (1968) o revolucionarnoj strategiji snivao o pobuni koja bi zapalila cijeli kontinent, od Lisabona do Moskve, piše iznova u ritmu ratnih doboša. Revolucionar koji do svoje tridesete godine nije bar jednom bio lakše mrtav, u dvaput starijoj životnoj dobi doimlje se kao vojni bjegunac. Sve je tu – i borba protiv "barbarstva", i "kuga" (ovo će biti zbog Camusa, možda) i klonirani "Miloševići" što "u hodnicima Kremlja bruse svoje noževe". Ima proze koja odaje duboke duševne i psihičke poremećaje. Ova je od te vrste.
"Asocijacija Sarajevo" – u svom biltenu za mjesec "april" – donosi članak-tjeralicu pod naslovom: RFI-RTS? – uz, dakle, ogradni upitnik, posve nepotreban, jer kad se pročita ovaj letak, primjereniji je bio znak jednakosti. Stanko Cerović je napadnut jer "u svojim reportažama iz Srbije i Crne Gore otvoreno naziva gestu francuske države besmislenom operacijom". Nakon što se tako "Asocijacija" uzdigla u zaštitnika francuskih državnih interesa – jer o njima nema tko drugi da misli? – za moju je malenkost napisano da "bijesno laje na sve što dolazi sa Zapada". Kako je dirljivo čitati ovu optužnicu iz "av-av-socijacije" koju vodi "bivši" komunistički ambasador, a koji se zbog dugogodišnje "borbe protiv Zapada" nije imao kad cijepiti protiv zapadnih boginja.
|
Régis Debray objavljuje, u Le Mondeu, svoj prvi članak suprotiva jednoumljem: "Mjesečarska Evropa". Če Guevarin suborac iz bolivijske prašume, koji je, dakle, "omirisao barut", očituje hrabrost da bude inakomisljašči, kako se govorilo u vrijeme brežnjevljevske political correctness i humanitarne teorije o "ograničenom suverenitetu". "Neka je glava amerikanizirana onda kad vrijeme zamjenjuje prostorom, historiju tehnikom a politiku Evanđeljem." Ili još i ovo: "Ono što omogućuje uspjeh ovog westerna jest opća kriza evropske transmisije – kriza škole, nakladništva, spektakla, svih oblika pamćenja".
AFP izvještava o podjeli među francuskim intelektualcima. Uz već spomenute kosovarske komitetlije navodi se i akcija "Ne ratu" – peticija koju su do danas, između ostalih, potpisali: Gilles Perrault, Max Gallo, Gisèle Halimi, Jean Dutourd, Jean Raspail, Dominique Jamet, Vladimir Volkoff, Alain de Benoist, general Pierre-Marie Gallois i njemački (zašto njemački?) pisac Peter Handke, zahtijevajući "bezodvlačan prijekid bombardiranja i otvaranje istinskih pregovora". U jednoj drugoj peticiji, koju su potpisali sociolog Pierre Bourdieu i povjesničar Pierre Vidal-Naquet, napominje AFP, također se traži "bezodvlačni prijekid bombardiranja" i "odbijaju argumenti kojima se opravdava NATO-intervencija".
(Nastavak u sledećem broju)
Frano Cetinić