U uvjerenju da će izostanak uvlačenja i podilaženja mračnjacima i siledžijama biti kažnjeno na izborima – pošto se ministri i poslanici još ne izvikuju na stadionskim tribinama – ono što se naziva politička elita, ponovo je podvilo rep

Od početka se znalo da će biti gusto; nije Parada ponosa godinama izostajala zbog masovne podrške. A onda su, samo dvadeset i četiri sata prije njenog održavanja, država i društvo pokazali rijedak primjer kukavičkog i sramnog držanja pred neprijateljem. Bez otpora, potpisana je kapitulacija pred svima onim koji su u februaru 2008. pored američke ambasade, polupali gotovo sav centar Beograda; pred huliganima koji su poslije hapšenja Radovana Karadžića po ulicama lovili i mlatili kamermane i novinare; pred nasilnicima koji su od fudbalskih utakmica napravili festivale sadizma i svireposti; pred bandama koje ubiru reket u ime »Pravde za Uroša«; pred batinašima koji su u sred bijela dana, u kafiću, metalnim šipkama gotovo ubili mladog Francuza dok je sa društvom mirno sjedio; pred nacionalistima, šovinistima, Obrazom i Amfilohijem Radovićem.

Netko će upitati koliko ima tih i takvih? I kakva je to sila pred kojom su nemoćne Žandarmerija i policijske interventne brigade, tužioci i sudovi, vladine i nevladine orgnizacije? I zašto?

Odgovor je da oni koje su građani izabrali da ih predstavljaju imaju izuzetno loše mišljenje o svojim biračima. Oni – izgleda – vjeruju da je mržnja dominatan osjećaj u zemlji, da je nasilje naša prava i jedina priroda, da se manijakalno plašimo svega i svakog različitog, da smo svi zadrigli, podbulih krvavih očiju i da je nekoliko stotina bezprizornih pijanih nasilnika autentični glas naroda. U uvjerenju da će izostanak uvlačenja i podilaženja mračnjacima i siledžijama biti kažnjeno na izborima – pošto se ministri i poslanici još ne izvikuju na stadionskim tribinama – ono što se naziva politička elita, ponovo je podvilo rep.

Duboko greše. Građani Srbije nisu bolji, ali ni gori od žitelja bilo koje države na planeti. Narodni osjećaj za poštenje, pravdu, zakonitost, prava slabijih, ugroženih i onih u manjini, sistematski se gazi i podcjenjuje. Neće i ne može biti da bi Srbija aplaudirala i seirila na scenama u kojim grupe siledžija bez mozga i ljudskosti šipkama i bakljama umalaćuju osobe koje nikoga ne ugrožavaju i, koje mirno i tolerantno, podsjećaju na svoje pravo na različitost. Neće i ne može biti da institucije Republike Srbije nisu bile u stanju da zaštite jedan veseo i bezazlen skup.

Nije bitno što oni koji odlučuju, od ministara do predsjenika, misle o LGBT populaciji. Njihovo mjesto je 20. septembra bilo na platou ispred Filozofskog fakulteta. I to ne zbog frazetina o Evropi koja su im svakodnevno na usnama, već zbog elementarnog osjećaja pristojnosti, zaštite građanskih i ljudskih prava, zakonitosti i ustavnosti. Ovako, država se po tko zna koji put kapitulirala pred siležijskim promoterima nakaznog i izopačenog shvatanja vjere, patriotizma i srpstava. Ako ne može da sa njima izći na kraj – s čim onda može? Da je naša politička elita pokazala da ima kičmu, to bi pozdravila ogromna većina građana, a i mračnjaci i huligani ispoštovali bi, htjeli to ili ne, zakon i civilizacijske tekovine. Ovako, samo se možemo pitati šta je sljedeće. I tko? Jehovini svjedoci? Ateisti? Esperantisti?

Organizatorima Parade ponosa, sumnje nema, nije bilo lako svih ovih dana. Prijetnje su se smjenjivale sa »prijateljskim savjetima«, pritisci u tišini sa otvorenim pozivima na linč. Nije lako – naravno – preuzeti odgovornost za učesnike skupa koga će policija doduše štititi, ali mu ne može garantirati bezbjednost. Međutim da li je onda cjelokupna kampanja imala ikakvog smisla? I da li postoje vrijednosti zbog kojih se mora rizikovati kako bi se država natjerala da radi ono zbog čega postoji. Riječi kao perje nosi vjetar. Djela su ono što se broji.

Filip Švarm