Nacrt zakona o javnom beležništvu:
Nova stara javna stvar

Javna rasprava očekuje se idućeg januara, u martu bi predlog trebao da dođe do parlamenta, a javni beležnici u Srbiji bi stvarnost trebalo da postanu već 1. januara 2011.

Funkcioniranje pravosuđa, reformiranog sistema kojeg ćemo dobiti iduće godine (upravo je u toku reizbor sudija i tužilaca, nakon čega bi od 1. januara trebala sa radom početi nova mreža sudova), neće biti kompletno bez još jedne karike: notara, ili javnih bilježnika, koji će olakšati posao sudovima, ukinuti svakodnevne slike gužvi i u sudovima i u općinama, ali i doprinijeti pravnoj sigurnosti građana.

Usprkos tome što se o ponovnom uvođenju javnih bilježnika u Srbiji priča još od 2005. godine, pa su u međuvremenu uspostavljene i dvosemestralne postdiplomske specijalističke studije na Pravnom fakultetu u Beogradu, tek sada imamo konkretan Nacrt zakona o javnom bilježništvu i konkretne rokove u kojima bi on trebao postati stvarnost.

PLANOVI I TAJMING: Taj bi nacrt, dakle, trebao biti definiran početkom iduće godine, nakon čega bi o njemu – prema planovima Ministarstva pravde – bila provedena javna rasprava. Nakon još jednog "peglanja", konačni bi tekst u Skupštinu Srbije dospio na početku proljetnog zasjedanja (mart), a nadležni se nadaju da bi on tokom marta mogao biti i usvojen. Primjena bi, međutim, kako za "Vreme" kaže Slobodan Homen, državni sekretar u Ministarstvu pravde, bila odložena do 1. januara 2011. godine, s obzirom na to da prije nego što javni bilježnici preuzmu svoju ulogu u pravnom sistemu sa zakonom treba uskladiti petnaestak drugih zakona, a to traži vrijeme.

Susjedne zemlje koje su, zajedno sa Srbijom, nekad davno (do propasti Kraljevine Jugoslavije) imale notare, već su ih uvele ponovo u svoj pravni sistem, najprije Slovenija i Hrvatska, a potom i Bosna i Hercegovina i iskustva tih zemalja su vrlo dobra. Nema razloga da tako ne bude i u Srbiji, s obzirom na to da svi u regiji dijelimo isti model, po kojem se javnim bilježnicima prepušta cijeli niz poslova koji su dosad opterećivali sudove i administraciju, od ovjeravanja dokumenata i sklapanja ugovora do brojnih postupaka koji se tiču nasljednog prava. U Hrvatskoj, na primjer, sudovi javnim bilježnicima dostavljaju ostavinske spise, koje u vrlo kratkom roku rješavaju upravo bilježnici, da bi na sudu završili tek oni ostavinski postupci u kojima ima nešto sporno. Isto će biti i kod nas kad zakon stupi na snagu: javni bilježnici će se baviti i ugovorima iz nasljednog prava i ugovorima o raspolaganju nekretninama (što će, sasvim sigurno, pozdraviti silni prevareni kupci višestruko prodanih stanova) i ugovorima uopće, kao i upravnim odborima i sjednicama akcionarskih i ostalih privrednih društava, ali i onim svakodnevnim ovjerama potpisa građana ili ovjerama kopija raznoraznih dokumenata.

USLOVI ZA BELEŽNIKE: Javni bilježnici, koji će se birati prema sjedištima osnovnih sudova – po jedan na, prema zasad nacrtanom u Nacrtu zakona, 20.000 stanovnika – morat će biti državljani Republike Srbije, biti poslovno i općezdravstveno sposobni, imati diplomu Pravnog fakulteta, kao i položen pravosudni ispit i javnobilježnički ispit. Uz to, uvjet je i pet godina radnog iskustva na poslovima diplomiranog pravnika, od kojih najmanje dvije moraju biti u sudu ili advokaturi (potom i kod javnog bilježnika, kad zakon uđe u primjenu), kao i da je javni bilježnik dostojan javnog povjerenja za obavljanje tog posla, da govori, piše i čita srpski jezik (na područjima gdje je u upotrebi jezik manjine i taj je jezik uvjet), kao i da ima tehničke uvjete za obavljanje javnobilježničkog posla.

Ovdje valja odgovoriti i na nade onih koji su završili spomenute specijalističke studije na temu javnog bilježništva na Pravnom fakultetu da će imati prednost pred ostalima kod izbora budućih bilježnika: neće, iako će im stečena znanja vjerojatno pomoći u polaganju javnobilježničkog ispita. Ako uz to, međutim, ispunjavaju sve ostale uvjete – pravosudni ispit i najmanje dvije godine rada u sudstvu ili advokaturi – možda će neki sretnici među njima imati prednost pri prvom imenovanju, da bez polaganja javnobilježničkog ispita budu imenovani za javne bilježnike. Nacrt zakona o javnom bilježništvu u prelaznim i završnim odredbama, naime, kaže da "na konkursu za prvo imenovanje bez polaganja ispita iz poznavanja javnobeležničkog prava mogu biti imenovana lica koja su završila specijalističke studije iz oblasti javnobeležničkog prava", ali će oni imati obavezu da u roku od dvije godine od stupanja zakona na snagu taj ispit polože.

Naime, nakon što zakon usvoji parlament i pošto stupi na snagu, Ministarstvo pravde u roku tri mjeseca treba odrediti službena sjedišta javnih bilježnika, te imenovati stručnu komisiju koja će se pozabaviti pitanjem javnobilježničkih ispita. U roku od šest mjeseci Ministarstvo će objaviti natječaj za prvih 50 (ili sto) javnih bilježnika, koji će biti raspoređeni na osnovu kriterija viših sudova, uz povećan broj u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i Kragujevcu i koji će oformiti Javnobilježničku komoru Srbije, s time da će u međuvremenu Ministarstvo (u roku od tri mjeseca) odrediti program polaganja ispita iz poznavanja javnobilježničkog prava.

STRAHOVI I NADE: "Donošenje zakona o javnom beležništvu apsolutno je jedan od prvih prioriteta ovog ministarstva", kaže Slobodan Homen.

U javnosti taj prioritet još nije dovoljno shvaćen, s obzirom na sumnje koje neki unaprijed izražavaju, već videći nove moguće sprege između advokata i budućih javnih službenika, notara. Nema bojazni: Nacrt zakona je predvidio nedopustivost zajedničkog rada advokata i notara, čak je nedopustivo i korištenje zajedničkog poslovnog prostora. Suprotno takvim preuranjenim i neargumentiranim sumnjičenjima, javni bilježnici trebali bi u budućnosti pomoći svima, i sudstvu i advokatima, a nadasve građanima i njihovoj pravnoj sigurnosti.

To da nitko ne može biti izabran za javnog bilježnika ako je u rodbinskom srodstvu s nekim advokatom, podrazumijeva se, jednako kao što takvo nepisano pravilo postoji za sudije i javnost s pravom očekuje da će se to i poštovati u reformskim vremenima koja nam slijede.

Tatjana Tagirov

Kad advokati štrajkuju Svi advokati u Srbiji stupili su ovoga tjedna u trodnevni štrajk upozorenja zbog najave (nekih) državnih organa da će im uvesti obavezu da imaju fiskalne kase i izdaju fiskalne račune. U ponedjeljak, utorak i srijedu nije ih bilo u sudnicama, nisu posjećivali svoje klijente u zatvorima, nisu uručivali podneske, niti su primali sudsku poštu. Na uvođenje fiskalnih kasa navalilo je ponajviše Ministarstvo ekonomije, ono isto koje je ne tako davno neovlašteno tražilo od sudova da ne postupaju u radnim sporovima. Suprotno tome, Ministarstvo pravde načelno podržava advokate koji odbijaju fiskalne kase: doduše, ne u metodi – štrajku – ali da u razgovorima o promjeni Uredbe o fiskalnim kasama. Slobodan Homen napominje da nigdje u Evropskoj uniji ne postoje fiskalne kase za advokate, ali postoje drugi, bolji načini da se potpuno kontroliraju poreske obaveze advokata. "Mislim da je opštepoznato da su već sada advokati dužni da vode poreske knjige i mislim da jedino što u ovom trenutku treba da se uradi jesu adekvatne i česte kontrole nadležnih poreskih organa", izjavio je Homen. Može se advokatima zamjeriti to što su posegnuli za ovako drastičnim štrajkom. Za usporedbu: što bi se dogodilo da, na primjer, medicinari odluče da tri dana neće pomoći nikome kome je pomoć životno neophodna, ili da vatrogasci odluče da neće ugasiti niti jedan požar; bar dosad je bolji običaj bio da se poštuje kakav-takav "minimum procesa rada". S druge strane, uvođenjem obaveznih fiskalnih računa omogućilo bi se državi i njenim organima da posve naruše princip koji važi u svim uljuđenim državama na svijetu, tajnost i privilegiran odnos sa tek nekim osobama od povjerenja. Ista je tajnost predviđena (pa i našim zakonima) za odnose građana i svećenika, građana i liječnika i građana i advokata. Uvođenjem fiskalnih računa povjerljivi odnos građanin–advokat bio bi, sasvim sigurno, narušen i obesmišljen, kao i pravni sistem u svojoj biti. Nadležni ministri i poreznici u svakom slučaju imaju more drugih metoda kojima advokate (i ne samo njih) mogu utjerati u poštovanje poreskih obveza, umjesto da to pokušavaju narušavanjem osnovnih građanskih prava.