Pravosuđe:
Pitanja poreskih obveznika

Nakon što su se napokon sastali Ministarstvo pravde i Društvo sudija Srbije, došlo se do ideje da će država sudijama koji su se zbog nereizbora prošlogodišnjeg žalili, produžiti još neko vreme plaćanje doprinosa zdravstvenog i penzionog. Od ovih silnih ustavnih žalitelja neki će odustati (neki su već našli nov posao), neki će ostati istrajni do kraja i čekati konačnu odluku Ustavnog suda, neki će se snaći na deseti način i reći da pravne države u Srbiji nema

Privatnim poslom sam ovog utorka, kad nastaje tekst u "Vremenu", bila u nekadašnjem Trećem opštinskom sudu; tamo se ovjeravaju ugovori, preispituju presude osnovnih građanskih sudova – a i donose se – tamo je Prvi osnovni sud – i odluke u prekršajnim pričama. Tako veli tabla na rekonstruiranoj fasadi te zgrade.

Kad je o ovjeri dokumenata riječ, proces ide ovako: nakon što ste sa advokatima i ostalima napravili sve što treba, dolazite u zgradu u, na primjer, Timočkoj ulici, uzimate broj iz automata kojega su stavili na ulazu i čekate. Pa koliko vam treba. Inače, od četiri službenika i četiri šaltera naći ćete jedan do dva koji rade; kad pitate nadležne zašto je to tako, reći će vam da su posrijedi godišnji odmori. Pritom, taman da je svo četvoro u tom samo jednom sudskom primjeru, taman da su svi na radnom mjestu, reći će vam da svatko od njih ima plaću od manje od 20 hiljada dinara.

Naši nadležni, naime, do danas nisu riješili tu priču: jednima su na neviđeno obećali otpremnine i rekli da na njih više ne računaju, jedni su ostali zaposleni za tu crkavicu, a ima i onih koji nemaju ni zaposlenje, niti su sigurni da će dobiti novac na osnovu svojih nekakvih privremenih rješenja o poslu,

DEVIZNA ŠTEDNJA I MIMIKA: Otpremnine su slijedeća priča: kako čujemo, nakon što su se napokon sastali Ministarstvo pravde i Društvo sudija Srbije, došlo se do ideje da će država sudijama koji su se zbog nereizbora prošlogodišnjeg žalili, produžiti još neko vrijeme plaćanja doprinosa, zdravstvenog i penzionog. Riječ je o više od 800 neizabranih sudaca i tužilaca, koji su Ustavnom sudu Srbije izjavili žalbe, o kojima će se država – mimo izražene volje nas poreskih obveznika – navodno pobrinuti i u dodatnih šest mjeseci, iako nas ta ista država ništa o tome nije pitala. A o našim je novcima riječ.

Te otpremnine obećalo je Ministarstvo pravde: neizabranim sudijama (i tužiocima) nadoknadit će neke novce (sve u hiljadama eura); dogovorit će se, ljudi su. Pak će od ovih silnih ustavnih žalitelja neki odustati (neki su već našli novi posao), neki će ostati ustrajni do kraja i čekati konačnu odluku Ustavnog suda, neki će se snaći na deseti način i reći da pravne države u Srbiji nema.

Sve to potkrepljuje ono što je Visoki savjet sudstva – ali i Ustavni sud – učinio posljednjih mjeseci. Ima tu cijela pravna priča, koju teško da laici razumiju. Naime, sudija iz Niša – nereizabran inače – ulaže žalbu na odluku Visokog savjeta sudstva. Nakon cijele zavrzlame, u kojoj je to najviše tijelo u liku njegove predsjednice Nate Mesarović objavilo u novinskom intervjuu da su svi neizabrani bili mafija, luđaci, nedostojni i ostalo već, dobija odgovor (jedan od 11 na koje se Visoki savjet sudstva oglasio, nasuprot više od 800 tužbi!). Dobija sumanut odgovor: da je nekih godina, oko 2000. i neke, u nekim predmetima (nema konkretnih dokaza) krivo postupao: Visoki savjet sudstva, inače, tvrdi da je uzimao rezultate konkretnih sudija u posljednje tri godine, da je ta evidencija napravljena po propisima (iako smo ih našli u lažima, iz kojih su uslijedile krivične prijave). Ako je taj Visoki savjet sudstva uzimao u obzir tri godine rada konkretnog sudije, otkud mu onda podaci iz godina prije toga, ako im vjerujemo da sa BIA i UDBA službama nismo imali ništa?

Na primjer, u jednom od tih malobrojnih odgovora na sudijske tužbe, kaže se jednoj žaliteljici da je još 1993. godine iskoristila svoj sudski položaj i naplatila neku svoju deviznu štednju, a da obični građani to nisu mogli. U drugom, pak, slučaju, sutkinji koja se izuzela od odlučivanju na visokoj instanci u predmetu u kojem je njen suprug advokat bio stranka, taj isti Visoki savjet sudstva kaže da se: nije dovoljno izuzela (iako jeste), te da je svojom mimikom pokazivala što u stvari misli, pa sudije toga tijela u stvari nisu rekli što stvarno misle. I tako ona, zbog svoje mimike i onih koji se nisu usudili da misle, nije dostojna da u novoj nomenklaturi nosi sudsku funkciju.

U međuvremenu, i sudije Ustavnog suda nemaju isti stav prema svojim kolegama: čak troje ih je, u problemu sudije Zorana Saveljića iz Niša, podijelilo mišljenje. Dvoje od njih upozoravaju – svatko sa svojeg pravnog stanovišta – da cijela stvar ide ravno protiv prakse Evropskog suda za ljudska prava (i odluke se u mišljenjima navode), jer "nepostojanje obrazloženja odluke nadležnog organa (u ovom slučaju Visokog savjeta sudstva) može prouzročiti teškoće prilikom pristupa sudu ako sprečava efikasno korištenje žalbenog postupka zbog nedovoljnih pojedinosti u vezi s osnovnima na kojima se zasniva prvostepena odluka".

OTPISANI BEZ ODGOVORA: Sjećate se o čemu je riječ: skoro hiljadu ljudi su iz Visokog savjeta sudstva bez obrazloženja "odrezali". Kad su ljudi "presavili tabak" i tužili Ustavnom sudu, obrazloženja – nakon roka – nisu im objasnila zašto su postali otpisani.

U međuvremenu smo imali primjedbe evropskih nadležnih institucija, koje su u kontaktu s Društvom sudija Srbije i raznima kojima su dostavljali svoja, ne baš povoljna mišljenja. Naši nadležni su to sve prekrivali šutnjom. Niti su se obazirali na Venecijansku komisiju, niti su pokušali ono što su zakuhali – to da sudijama nisu dali obrazloženja zašto nisu reizabrani, sve vadeći se na svoja tumačenja pravnih normi – riješiti normalnim obrazloženjima, pa kako se tko proveo u toj priči.

Da li je obrazloženje to da je sudija, čiji je muž u jednoj priči bio stranka, iako se izuzela – sve po zakonima i normama – u toj konkretnoj priči, u prostoriji visokog suda sjedila i svojim tikovima, govorom tijela, natjerala druge – njih dvadesetak – da se liše vlastitog mišljenja? Da oni, iako misle, zbog njenog navodnog govora tijela, ne kažu ono što današnja vlast misli da bi oni tada rekli, samo da nje nije bilo?

Ima još: cijela ta priča o Nati Mesarović – ima naš kolega koji kaže da je ona "uzletela, pa ne ume da se vrati" – koja kao Zeus sjedi na poziciji šefice svih sudija, ne može bez priče o njenom sinu. Iz opštinskog suda ga je, iako kaže uz izuzeće, prevela u viši sud, nakon ne baš impresivne biografije. Ona kaže da se izuzela. I to ćemo prihvatiti, mi javnost i poreski obveznici koji ih plaćaju i koji mogu pitati i pitaju: nakon što je Vladimir Mesarović, bivši opštinski sudija, danas sudija Višeg suda u Beogradu, bio u radnoj grupi za izradu disciplinskog pravilnika za sudije, i zašto je odmah potom i sa kojim karakteristikama, postao i član Radne grupe za prijemni ispit pravosudne akademije, koju osnivate?

Opet, u međuvremenu: cijeli sistem pravosuđa je u kolapsu. Imamo sumnje, nepotizam, političarenje, pitanja konkretna da li će ipak neki proces krenuti kako treba (od optimistične priče o deset posto izgubljenih "u prevodu" slučajeva, došli smo do o tridesetak posto nestalih u tranziciji).

Imamo i pitanja nadležnima, kojima akteri pravnog i procesnog života poručuju da tek očekuju u pravosudnom sistemu kolaps u septembru i nakon toga, misle li da su ipak nešto pogriješili i da ponešto ipak moraju promijeniti: u organizaciji sudova, odabiru sudija, svojoj financijskoj konstrukciji za sve to...

Tatjana Tagirov