Predsednički poklon:
Leksikon u raljama života

"Bori, prijateljski, Ramiz!" (apokrifna)

Boris Tadić poklonio je Ivi Josipoviću Leksikon yu mitologije – knjigu, kratko, u kojoj su sabrani pojmovi, priče i sjećanja iz popularne kulture (bilo je, ‘ajde, nešto i one visoke), a iz vremena socijalističke Jugoslavije – knjigu na kojoj sam, kao jedan od njena tri urednika i kao autor tekstova, imao i privilegiju i nesreću raditi pune dvije godine.

Kad su mi dojavili tu stvar o narečenom poklonu i kad sam, tu gdje sam, u Priamsterdamlju, poslije odgledao i snimku primopredaje iz beogradske knjižare, osjetio sam, bogme, cijelu seriju povezanih a suprotnih sentimenata: od kratke početne plime, priznajem, iskrenog i naivnog oduševljenja – ako ništa, da knjiga koja se bavi kulturnim sjećanjem nekako živi, pa još, jel tako, "na nivou", to je već nešto – i pozitivnog osjećaja da, u usporedbi s onima prije, ovo između dvojice izgleda (i jest dosad) kao vrhunac civiliziranosti i upravo ljekovitog odsustva nezatucanosti, da bih potom osjetio brzo hlađenje, a što sam više mislio o svemu, na kraju i tamnu rezignaciju. Nad time ponajprije da, okreni-obrni, koliko se god sve mijenjalo i okretalo, sve opet izgleda ostaje isto, sve zadatosti i dinamike između Nas, izrečene i neizrečene, vidljive i najtajnije, banalne i najsuptilnije, sve na svom mjestu, nepomaknute ni za cenat, a, pošto se sve to na tekstualnom nivou najbolje ocrtava, svo naše stvaranje i čitanje znakova, jezik, verbalni i tjelesni (jest, ima to i kasnije), uopće cijela "post-yu semantika" – nedirnuta. To, uostalom, da je u pozadini cijeloj prilici sekundirao uzorni lingvist Milorad Pupovac, nije slučajnost.

Nastranu uostalom lični osjećaji: gesta s tim nedužnim, a od samog početka problematičnim tomom, na prvi pogled neobična i neočekivana u čitavom kontekstu. Da poredamo malo: na papiru a i, sa sve više zamaha, "u praksi" sve manje-više riješeno, to su dosad (tako bar vide same sebe) ozbiljne države, tzv. nacionalni suvereniteti uspostavljeni, a evo susret na državnoj razini; tu moderni, demokratski orijentirani predsjednici, tamo ruka pomirnica i tako dalje – sve ka Gospe, kako bi rekli stari Splićani.

Samo, ako je sve tako, dosljedno – kako bi kod nas bilo? – pa se prenosi i u vanprotokolarne stvari, i to još bez presedana relaksirano ("opušteno", što bi rekli tamo), zašto Tadić, da se malo napravimo blesavi, nije Josipoviću poklonio, ne znam, izvin’te ako je nepravedno, monografiju o Sopoćanima, oli neku od onih "dva veka Vuka" varijanti, ili, da bude prigodnije i osobno, recimo zbornik srpskih kompozitora? – nešto, bilo što, što bi tu današnju demarkaciju ocrtalo jasno, u skladu sa svime ostalim, sa postavljenim odnosima.

Ajde, da ne retoriziramo više.

Takva gesta bila bi nemoguća: pored svega što jest, Tadić je suviše moderan, samosvjestan, i istreniran u tom naročitom našem semiotičkom ratu, da bi napravio ovakav tupo retorički potez; kao predstavniku generacije jugoslavenskih ‘bejbi-bumera’, nije mu u senzibilitetu da radi one tužne negdašnje "jatovske" razmjene s knjigama-iz-reprezentacije. Osim toga, u društvu dva bivša Idola (i idola), apsolutna velemajstora stvaranja i čitanja kulturnih šifri, tvoraca serije vrhunskih umjetničkih igranja s visokim i niskim pojmovima iz kulture i politike, to bi bilo nemoguće.

Tadić je implicirao svojom – zapravo, možda i spontanom? – gestom, stvari što se zaista mogu na sto načina čitati, iz kojih izlazi motiva, da glava zaboli. Jedan je međutim tako potkopavajući i subverzivan da je to fantastično. Poklanjanje ove knjige, u svoj njenoj prividnoj lakoći (možda i zbog nje?) moglo bi naime značiti jednu uvijenu, uzorno postmoderno izvedenu poruku, gdje kroz neobavezno, kroz igru izlazi pluralitet mogućih istina, te, ključno, jedno priznanje i, jednako, izazov, u formi neizrečenih nacerenih, destruktivno relativizirajućih pitanja:

"šta se pravimo?, šta glumimo?, kakve države, kad smo i ti i ja bili i pioniri i omladinci i d(j)eca socijalizma?"

Ako je tako, to bi bio dobar, fer ubod.

Josipović je primio knjigu također dobrohotno ali s osjetnom, prepoznatljivom, s druge strane grane već dvadeset godina treniranom, ironijom spram simbola one zemlje, spram zajedništva i veza, pa se, kad je Tadić okrenuo naslovnicu ‘za slikanje’, čak malo (e to je taj fizički moment) kao i izmaknuo (uzmaknuo?), uzeo, osim ironijskim superiornim smiješkom – i tijelom distancu od svega. Da doma ne bi bilo poslije problema, budimo realni.

Ono što je pak istinski tamno poražavajuće u pozadini ove saradnje jest što su obojica – ponovno, predsjednici država dva naroda od kojih već stoljeće i pol ovisi sve u čitavoj geografiji – svojim gestama i igrom, ovim čudnim baletom, s apsolutnom preciznošću pokazali zadatost razlika unutarnjeg osjećanja, kontinuitet pogleda, ideološkog i kulturnog, a spram ideje nekadašnje zajedničke zemlje: prvi, uvijek relaksirani u odnosu na tu prošlost, "jednakiji od drugih" u smislu njenog čuvanja pa si i najlakše dozvoljavaju nostalgiju; drugi pak, kao početni, istinski tvorci prvobitne ideje zemlje (i sam taj naš nesretni mali Leksikon zamišljen je prvo u Zagrebu i poslije u egzilu) – permanentno zamrznuti u dubokoj nelagodi i refleksnom odmicanju od sjenke vlastite kreacije kao i mogućeg zagrljaja druge strane.

Tako je bilo kod rasapa – tako je i danas. Dovijeka izgleda.

Đorđe Matić