Srbija i NATO (5):
Cena pogrešnih procena
i još gorih oduka

Kada je 11. juna potpisan Kumanovski sporazum i okončana NATO intervencija, na Dunavu je bio čitav samo jedan jedini most; u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu, Prištini, Prizrenu i drugim gradovima, tinjale su fabričke hale i kuće, a sa Kosova, zajedno sa povlačenjem vojske, u izbeglištvo je krenulo i srpsko stanovništvo

U sumrak 24. marta 1999, u Beogradu, Novom Sadu, Nišu, Kragujevcu, varošicama i selima ulice su bile puste. Građani su napeto pratili televizijske, a vojnici radarske ekrane. Radaristima je zastao dah: na nebu iznad Srbije nije bilo nijednog aviona. Nekoliko sati kasnije, neće ih moći prebrojiti. Oko dvadeset sati 24. marta 1999. eksplodirale su prve krstareće rakete i navođene bombe. Ubrzo se u cijeloj Srbiji začula sirena za opštu opasnost – kasnije prozvana šizela . Intervencija NATO-a u SR Jugoslaviji upravo je započela.

Na vojnom aerodromu u Nišu, dva pilota Lovačke avijacije Vojske Jugoslavije, Dragan Ilić i Ilja Arizanov, sjedili su u svojim MIG-ovima 29 u stanju pripravnosti broj jedan. Čekali su naredbu iz komande da polete. Iz kaponira dosta udaljenog od kontrole letenja, Ilić je sa zaprepaštenjem ugledao avion Arizanova kako poleće jer je on bio taj koji je prvi trebao da krene. Razlog za promjenu redoslijeda bio je krajnje banalan: uređaj za vezu sa kontrolom bio je pokvaren. Ubrzo je tehničar iz operativnog centra sa naređenjem za poletanje dotrčao do Ilića. Oba pilota, na avionima koji su još 1996. morali da prođu generalni remont, krenula su na borbeni zadatak. Pored ostalog, na Ilićevom MIG-u nije radio radar, a na Arizanovljevom uređaj koji upozorava pilota da li je na nišanu neprijatelja.

Oba jugoslovenska pilota uskoro su bila pogođena. Iliću je uspjelo da sa oštećenim MIG-om sleti na niški aerodrom. Arizanov je bio prinuđen da iskoči i padobranom se spustio negdje na području Drenice koju je kontrolirala Oslobodilačka vojska Kosova. Krećući se po noći i krijući se po danu u šumarcima, Arizanov je nakon više dana uspio da stigne do vojnog aerodroma u Prištini.

Bez obzira na hrabrost i odlučnost, pripadnici Vojske Jugoslavije nisu imali šansu u sukobu sa NATO-om.

PUT U RAT: Na Kosovu, godinama prije intervencije NATO-a, živjelo se u dvije paralelne države koje se uzajamno nisu priznavale. Prva država bila je srpska, a druga albanska. Tenzija između dvije nacionalne zajednice permanentno je vladala. Sve institucije bile su paralelne: od predsjednika Republike do predsjednika mesne zajednice; od porezne uprave do osnovnog i visokog školstva.

Tadašnji predsjednik Savezne Republike Jugoslavije Slobodan Milošević dugovao je svoj politički uspon frustraciji srpske javnosti sa kraja osamdesetih zbog albanske dominacije na Kosovu. Kao predsjednik Srbije, Milošević je 1989. centralizovao državu. Žestoki albanski protesti i demonstracije poslije ukidanja autonomije Kosova, slomljeni su policijskom silom. Albanski politički lideri uzvratili su bojkotom srpske države. Na njihovom čelu bio je Ibrahim Rugova, književnik i lider Demokratskog saveza Kosova. Od 1990. on je bio predsjednik Republike Kosovo, koju je godinu dana ranije proklamovao albanski dio raspuštene pokrajinske skupštine.

Mada je Rugova imao samo nominalnu funkciju, objedinjavao je albanske političke partije. Poslovično podijeljene, sve su imale isti cilj – otcjepljenje od Srbije i nezavisnost Kosova.

Između srpskih vlasti i albanskih partija dugo nije bilo dodira. Međutim, kada je rat u Bosni i Hercegovini okončan Dejtonskim sporazumom, obnovio se interes međunarodne zajednice za stanje na Kosovu. Svima je bilo jasno da se status quo neće još dugo održati.

U jesen 1997, albanski studenti započeli su demonstracije. Zahtijevali su da im se omogući preuzimanje fakulteta i školovanje van sistema Srbije. MUP Srbije je brutalno razbio demonstracije. Upravo u tom trenutku Rugovin autoritet doživio je najveći udarac: organizovana i finansirana od albanske političke emigracije, na sceni se pojavila do tada nepoznata paravojna formacija, Oslobodilačka vojska Kosova. Naoružani automatskim oružjem i tromblonskim minama, pripadnici ove paravojne formacije započeli su u jesen ‘97. seriju koordiniranih napada na patrole i isturene policijske stanice. Na meti OVK našli su se i Albanci koji su na bilo kakav način surađivali sa srpskom državom.

Dva policajca su ubijena, a četiri ranjena u zasjedi nedaleko od Srbice u Drenici krajem januara 1998. Napadače je predvodio Adem Jašari iz obližnjih Donjih Prekaza. Kada je policijska potjera stigla do kuće Adema Jašarija i njegove brojne porodice, došlo je do višesatne razmjene vatre u kojoj je bilo povrijeđenih na obje strane. Policija se na kraju povukla, a Adem Jašari i njegova braća postali su preko noći junaci albanske borbe za nezavisnost.

Mjesec dana poslije okršaja u Donjem Prekazu, Jašarijeva drenička grupa OVK ponovo je napala. U zasjedi kod sela Likošane, krajem februara 1998, ubijena su četiri policajca, a dvojica ranjena.

Policija je ponovo krenula u potjeru: u puškaranju i čišćenju terena ubijeno je pet pripadnika OVK, ali i najmanje četrnaest civila u selu Likošane.

Još su trajale sahrane po albanskim selima kada su 3. marta 1998. jaki sastavi policije opkolili kuće porodice Jašari. Ovog puta povlačenje nije dolazilo u obzir. Policija je tvrdila da je pozvala opkoljene na predaju, te da je ženama i djeci dat rok za izlazak iz obruča. Kad je taj rok istekao, uslijedio je napad u kome su korišteni minobacači i teški mitraljezi. Među pedeset šest ubijenih u ovom sukobu bili su Adem Jašari i njegov brat Hamza, drugi pripadnici OVK, ali i djeca, žene i starci. Ako je ranije možda i nije imao, OVK je poslije ove akcije MUP-a Srbije stekao masovnu podršku albanskog stanovništva.

Zbog posljedica ove policijske akcije, ambasadori akreditovani u Beogradu obišli su Donje Prekaze, a Sjedinjene Američke Države i Evropska unija optužili su srpske vlasti za prekomjernu upotrebu sile.

Sve međunarodne zahtjeve za posredovanje u kosovskoj krizi Milošević je odlučno odbio. Tu svoju odluku, nakon jeftine demagoške kampanje, potvrdio je na referendumu u aprilu 1998.

Referendum je malo ko shvatio ozbiljno u Srbiji, a još manje u međunarodnoj zajednici. Dok se po Kosovu širio albanski oružani ustanak, Saveznoj Republici Jugoslaviji pooštrene su finansijske sankcije. U isto vrijeme, dio američkih i evropskih novinara počeo je da otvoreno zagovara intervenciju NATO-a protiv Srbije.

Godinu dana prije bombardovanja činilo se da će se Savezna Republika Jugoslavija naći u totalnoj izolaciji, a kada je u pitanju Kosovo, ni na koga se neće obazirati.

A onda je, na Miloševićevo kanabe, ponovo zasjeo njegov stari partner iz pregovora u Dejtonu – Ričard Holbruk. Specijalni izaslanik američkog predsjednika Bila Klintona zahtjevao je da Kosovo dobije bar status federalne jedinice u okviru Savezne Republike Jugoslavije. Za Miloševića je to bio suviše velik ustupak, a za albanske lidere suviše mali dobitak. Ipak, posle Holbrukovog pritiska jugoslovenski predsjednik se prvi put sreo sa Ibrahimom Rugovom. Sastanak se okončao bez ikakvih rezultata.

Rezultate u proljeće ‘98. imao je samo OVK: bilo je sve više pripadnika ove paravojne formacije i bili su sve aktivniji. Gotovo cjelokupno naoružanje kojim su raspolagali poticalo je iz Albanije. Tamo se, nakon sloma piramidalnih štedionica u ljeto 1996. država bukvalno raspala. Iz vojnih skladišta i kasarni odneto je najmanje šest stotina hiljada različitih komada vatrenog oružja. Od jeseni 97, OVK je organizovano prebacivao to oružje preko teško prohodnih planina na jugoslavensko-albanskoj granici.

U rano ljeto ‘98, već je oko dvadeset pet hiljada pripadnika OVK položilo zakletvu. Oni su pod kontrolom držali ne samo mjesta u kojima decenijama nije bilo organa srpske vlasti već i naselja iz kojih je policija bila prinuđena da evakuiše isturene stanice.

OVK se širio po ruralnim dijelovima Kosova. Ući i izići iz tih sela, pa čak i otići i na ljekarski pregled, bilo je moguće samo sa dozvolom lokalnih komandanata. Iz naselja u kojima je djelovao, OVK je napadao komunikacije u nastojanju da zaustavi saobraćaj i tako izazove opštu paralizu Kosova. Zauzvrat, policija je na svim važnijim putevim postavila brojna uporišta i kontrolne punktove. Policajci i njihova vozila postali su tako meta svakodnevnih napada.

U junu ‘98. OVK je držao u okruženju pojedine srpske enklave. Posebno dramatično bilo je u Dečanima, na putu Peć–Đakovica. Ova varošica je danima bila u okruženju, bez struje i telefonskih veza, pretrpana izbjeglicama iz okolnih srpskih sela... Činilo se da je samo pitanje dana kada će OVK zauzeti enklavu.

Deblokada Dečana i ovladavanje putem Peć–Đakovica počeli su u junu ‘98. Prvi put je uz policiju u borbama u unutrašnjosti Kosova učestvovala i Vojska Jugoslavije.

U toku teških borbi oko Dečana, Sjedinjene Američke Države i Evropska unija optužile su srpske vlasti za ratne zločine, etničko čišćenje i humanitarnu katastrofu na Kosovu. Po procjeni Ujedinjenih nacija, u zbjegovima je bilo bar šezdeset pet hiljada Albanaca.

Upravo u ovom periodu udareni su temelji bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije koje će trajati sedamdeset osam dana. Tvrdeći da će na Kosovu nastupiti humanitarna katastrofa, NATO je rasporedio prve jedinice u Albaniji i Makedoniji duž jugoslovenske granice. U isto vrijeme, Kontakt grupa za Kosovo, sastavljena od velikih sila, zahtijevala je od Beograda da omogući povratak izbjeglica i povlačenje specijalnih jedinica u Srbiju. Na napade sve jače OVK, Kontakt grupa se nije obazirala.

Gotovo očajnički, Milošević je molio predsjednika Rusije Borisa Jeljcina za podršku. Poslije njihovog susreta 16. juna 1998, pokazalo se da Srbija nema nijednog saveznika vrijednog pažnje. Milošević je u Kremlju prihvatio gotovo sve zahtjeve Kontakt grupe – od povlačenja policije i povratka izbjeglica do nesmetanog kretanja zapadnih diplomata po Kosovu.

Još dok je Milošević letio za Moskvu, NATO je materijalizovao pretnju intervencijom: osamdeset šest aviona iz trinaest članica alijanse izvelo je nad Makedonijom i Albanijom veliki vazdušni manevar pod imenom "Odlučni orao".

Dan kasnije, Vojska Jugoslavije je odgovorila aero-mitingom na aerodromu u Batajnici. U martu 1999, za manje od devet mjeseci, većina ovih pilota susrela se iznad Srbije: eskadrila jugoslavenskih MIG-ova dvadeset devet, zrelih za generalni remont još ‘96, poletjela je protiv najmanje šest stotina borbenih aviona NATO-a.

U isto vrijeme, dok su od Srbije zahtijevali da povuče policiju iz pokrajine, američke diplomate susrele su se sa komandantima OVK. Najprije američki posrednik za Kosovo Robert Gelbard u Švajcarskoj, a potom i sam Holbruk, 2l. juna 1998. u selu Junik.

Osokoljeni američkom podrškom, sredinom jula ‘98, komandanti OVK planirali su da zauzmu bar jedan veći grad na Kosovu u namjeri da se nametnu kao jedini legitimni albanski predstavnici. Na meti im se našao Orahovac u kome nije bilo ni garnizona Vojske Jugoslavije ni jače jedinice policije. Poslije dvodnevnih borbi, združene snage Vojske i policije uspjele su da ovladaju Orahovcem. Napad na ovaj gradić bio je ona linija koju OVK očigledno nije smio da pređe. Uskoro se na sva njegova uporišta sručila opšta ofanziva srpskih snaga bezbjednosti i Vojske Jugoslavije.

Ispred policije zajedno sa OVK povlačilo se i civilno stanovništvo. UNHCR je saopštio da se tokom ljeta 1998. broj albanskih izbjeglica popeo na više od dvije stotine hiljada, od kojih se bar pedeset hiljada krilo po šumama.

U želji da iskoristi uspjeh ofanzive i smanji međunarodni pritisak, Milošević je pokušao pokrenuti bilo kakve pregovore. U Prištini su tako danima sjedili pregovarači iz Beograda, iako su ih bojkotovale sve albanske partije.

Pozivajući se na žrtve sukoba policije sa OVK, albanski lideri su odbijali bilo kakav dijalog sa srpskim vlastima. Ubjeđivali su na sve načine međunarodnu zajednicu da Beograd razumije samo jezik sile i da na Kosovu neće biti mira dok god su tu prisutni Vojska i policija.

Da bi policiju izazvao na nasilne akcije sa civilnim žrtvama, OVK nije prezao ni od čega. Ponajmanje – da izazove žestoke sukobe u do tada mirnim mjestima.

Isto tako, policija je otkrivala i zločine OVK. Kod Radonjićkog jezera njeni pripadnici ubili su najmanje trideset osoba – Srba, Albanaca i Roma. U selu Klečka, OVK je poslije zlostavljanja pogubio dvadeset dvije osobe među kojima je bilo žena i djece. Tijela ovih žrtava spaljena su potom u peći za kreč.

Pa ipak, uslijed pritiska i pretnji NATO-a vojnom intervencijom, dio policije se zaista povukao sa Kosova. To povlačenje se u režimskim medijima prikazivalo kao potpuna pobjeda.

Zaista, OVK je u septembru ‘98. bio u rasulu. Međutim, nikakvo političko rješenje statusa Kosova nije bilo na vidiku, a sporadične borbe i okršaji nastavljeni su i dalje.

Sredinom septembra ‘98, činilo se da što god Milošević uradio – sem da prizna poraz i povuče Vojsku i policiju sa Kosova – ne bi sprečilo intervenciju. Sva njegova uvjeravanja da je spreman za pregovore i da se policija povlači, za Klintona i britanskog premijera Tonija Blera bila su samo lažljiva obećanja. Kada je Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija osudio Beograd za nasumičnu i prekomjernu upotrebu sile, Vrhovna komanda NATO-a saopštila je da su planovi za intervenciju završeni. Još joj je trebala samo politička odluka pa da započne sa udarima avijacije.

Prvi put poslije Drugog svjetskog rata, 1. oktobra 1998. proglašeno je u Saveznoj Republici Jugoslaviji stanje neposredne ratne opasnosti: diplomate su napuštale Beograd, isprobavale su se sirene za uzbunjivanje, Savjet vrhovne odrane objavio je da će se zemlja braniti svim sredstvima, a televizije su emitovale patriotske spotove.

U namjeri da smiri ratnu psihozu i ojača moral stanovništva, Milošević se ponio na veoma čudan i neobičan način: u Palati federacije primio je djecu sa festivala Radost Evrope.

Vrhunac krize nastupio je kad su američka državna sekretarka Medlin Olbrajt i NATO saopštili da je bombardovanje samo pitanje dana...

A onda je na Miloševićevo kanabe opet zasjeo Ričard Holbruk. Poslije više dana pregovaranja iza zatvorenih vrata – u Srbiji poznatih kao holbrukovanje – postignut je dogovor. Na osnovu Sporazuma koji su Milošević i Holbruk postigli, na Kosovu je proglašeno primirje. Dio srpskih snaga bezbjednosti morao se povući, a NATO je stekao pravo vazdušnog nadgledanja pokrajine. Za kontrolu dogovorenog, rasporedilo se na Kosovu dvije hiljade i šest stotina promatrača OEBS-a, prozvanih verifikatori. Na čelu im je bio američki diplomat Kristofer Voker.

OVK je odmah iskoristio primirje i povlačenje policije i Vojske i započeo reorganizovanje: početkom zime ‘98, OVK je ponovo uspostavio baze iz kojih je u ljeto bio protjeran. U zimu 1998. i 1999. OVK je izvršio seriju terorističkih napada po gradovima Kosova. Bombe, atentati i otmice postali su svakodnevica. Nakon serije ubistava u Kosovskoj Mitrovici, jake policijske snage opkolile su bazu OVK u selu Račak. Žestok sukob odigrao se 15. januara 1999. Šef verifikatorske misije OEBS-a Kristofer Voker odmah je, bez ikakve istrage, saopštio da su četrdeset ubijenih Albanaca civili, žrtve masakra, a ne pripadnici OVK kako je tvrdila policija. Mada je Beograd zahtijevao međunarodnu istragu, planovi za intervenciju su ponovo aktivirani.

Sjedinjene Američke Države i NATO ispostavili su Miloševiću ultimatum: ili prihvatanje plana Kontakt grupe za status Kosova ili bombardovanje.

Pregovori na kojima su srpska i albanska strana trebale da se dogovore o rješenjima iz plana Kontakt grupe, započeli su 6. februara 1999. u Rambujeu.

U albanskoj delegaciji, pored Rugove i drugih političara, bili su i komandanti OVK poput Hašima Tačija.

Srpski pregovarački tim bio je sastavljen od nepoznatih predstavnika raznih nacionalnosti sa Kosova – Egipćana, Goranaca, Aškalija i drugih. Na čelu delegacije bio je Milan Milutinović, predsjednik Srbije.

Za vrijeme pregovora, generalni sekretar NATO-a Havijer Solana imao je odriješene ruke da naredi intervenciju čim procijeni da su pregovori propali. Saglasnost Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija Alijansu nije zanimala.

Plan Kontakt grupe za status Kosova bio je diplomatsko čedo američke državne sekretarke Medlin Olbrajt. Za kosovske Albance bila je predviđena autonomija koja je graničila sa nezavisnošću, s tim da se za tri godine, poslije referenduma, na novoj konferenciji definitivno utvrdi status Kosova.

Kontakt grupa je zahtijevala od Srbije da – izuzev simboličnih kontingenata – povuče cjelokupnu vojsku i policiju. Kosovu bi tada postalo protektorat koji bi štitilo dvadeset osam hiljada vojnika NATO-a.

Albanska delegacija jedva je pod američkim pritiskom prihvatila plan Kontakt grupe. Pregovarači iz Srbije odbili su da potpišu završni sporazum u Rambujeu.

Ključni razlog za odbijanje Sporazuma bilo je raspoređivanje vojnika NATO-a, istih onih koji će poslije dva i po mjeseca bombardovanja stići na Kosovo.

Dok su piloti NATO-a dobijali koordinate ciljeva u Srbiji, Ričard Holbruk je posljednji put sjeo na Miloševićevo kanabe. Posljednji put je pokušao da ubijedi predsjednika Savezne Republike Jugoslavije da prihvati Sporazum iz Rambujea. Po prvi put vratio se iz Beograda neobavljenog posla.

RAT: Od 24. marta do 11. juna 1999. iznad Savezne Republike Jugoslavije smjenjivali su se talasi sa stotinama aviona NATO-a. Protivnik najmoćnijeg vojnog saveza u istoriji bila je mala armija, sa lošom i zastarjelom opremom. Ipak, i takva je postigla izvjesne uspjehe: u ataru sela Buđanovci oboren je prvi put avion stelt tehnologije F117A, nazvan nevidljivi zbog izuzetno malog radarskog odraza, te pored više krstarećih raketa i bespilotnih letjelica i američki lovac – bombarder F16. Radaristi, raketaši i tobdžije stalno su bili u pokretu i stalno su mijenjali položaje. Zajedno sa pripadnicima kopnene vojske, pokazali su zavidnu kreativnost u kamufliranju i zavaravanju neprijatelja.

Vojska Jugoslavije pokazala se kao žilav protivnik NATO-a. Vazdušni udari po njenim jedinicama i objektima nisu donosili rezultate. NATO je tako proslavio pedesetogodišnjicu početkom aprila ‘99, a da se intervenciji, za koju se očekivalo da će biti kratka, nije mogao sagledati kraj. Od tog trenutka, cilj krstarećih raketa i bombi postali su i infrastrukturni objekti.

Velik broj građana Srbije, a posebno oni koji su stanovali pored kasarni i državnih ustanova, provodio je noći i dane u skloništima. Tamo su napeto pratili vijesti o metama NATO napada i nagađali šta je slijedeće na redu. Jer, poslije razaranja ambasade Narodne Republike Kine činilo se da nikakva pravila ne važe.

Gradovi u Srbiji bombardovani su iz dana u dan, iz noći u noć. Međutim, od samog početka intervencije, najteže i najintenzivnije vazdušne udare NATO je vršio po Kosovu. Čim je bombardovanje započelo, Vojska Jugoslavije i policija pokrenule su veliku ofanzivu protiv jedinica i baza Oslobodilačke vojske Kosova: njene baze redom su padale.

Dok je NATO bombardovao sela i gradove, a policija i Vojska vodile borbe sa OVK, albansko stanovništvo je u velikim zbjegovima napuštalo Kosovo. Nesporno je da je velik dio albanskih civila ‘99. izbjegao sa Kosova usljed bombardovanja i borbi. Ali, neosporno je i da je ogroman dio nasilno protjeran. Neosporno je i da su srpske snage bezbjednosti izvršile ratne zločine zbog kojih suđenja još traju, a cjelokupan vrh VJ-a i MUP-a Srbije osuđen je na višegodišnje kazne pred Haškim tribunalom.

Dok je trajalo bombardovanje, Vojska Jugoslavije se spremala i za sukob sa trupama NATO-a na zemlji. Očekivalo se da će jedan od glavnih pravaca kopnene intervencije uslijediti iz Albanije. Iza minskih polja na granici sa Albanijom rasporedile su se i utvrdile velike snage Vojske Jugoslavije.

Kao saveznica NATO-a, Oslobodilačka vojska Kosova reorganizovana je i dobro naoružana u Albaniji. Cilj joj je bio da probije položaje Vojske Jugoslavije i zauzme što veći dio Kosova. Nekoliko nedjelja poslije početka bombardovanja, velike snage OVK, u kojima su bili i Albanci iz Albanije, grupisale su se na granici sa Saveznom Republikom Jugoslavijom.

Ubrzo su započele borbe: napade OVK na zemlji pratila je podrška aviona NATO-a. Na najugroženijem dijelu granice – između karaula Košare i Morina – bili su raspoređeni pripadnici Šezdeset treće padobranske brigade Vojske Jugoslavije.

Tokom čitavog njihovog boravka na granici, trajale su borbe sa OVK, koji se nije mogao mjeriti sa elitnom jedinicom Vojske Jugoslavije.

Nedostatak discipline i vojne vještine pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova, NATO je pokušao da nadomjesti stalnim vazdušnim udarima.

Krajem maja 1999. OVK je pokrenuo na planini Paštrik ofanzivu sa velikim snagama na frontu širokom šest kilometara. Ofanziva je slomljena, a nekoliko izgubljenih kvadratnih kilometara teritorije Savezne Republike Jugoslavije ubrzo je vraćeno. Ovaj napad OVK – kao i gotovo sve prethodne – pratilo je tepih bombardovanje iz strateških bombardera NATO-a.

Padobranci i pripadnici Prištinskog korpusa Vojske Jugoslavije posebno su zapamtili jedan tip aviona. Riječ je o američkom avionu A10, prozvanom "ubica tenkova", koji ispaljuje granate sa osiromašenim uranijumom. Na Kosovu ‘99, A10 je upotrebljavan uglavnom za napade na pješadijske položaje.

Dok je Vojska čvrsto držala granicu, Milošević je privodio kraju pregovore koji su trebali da okončaju intervenciju. Predstavnici Vojske Jugoslavije i NATO-a započeli su početkom juna razgovore u Kumanovu. Bombardovanje iz strateških bombardera, međutim, nije prekinuto ni kada je potpisivanje primirja bilo samo pitanje trenutka.

Kada je 11. juna potpisan Kumanovski sporazum i okončana NATO intervencija, na Dunavu je bio čitav samo jedan jedini most; u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu, Prištini, Prizrenu i drugim gradovima tinjale su fabričke hale i kuće, a sa Kosova, zajedno sa povlačenjem Vojske, u izbjeglištvo je krenulo i srpsko stanovništvo. Cijena pogrešnih procjena i još gorih odluka svih strana u ovom ratu bila je plaćena.

Filip Švarm