Nagodba o priznanju krivice:
Pravda ili povlastica za
»zlatnog nasilnika«

O nagodbi kojom je Miladinu Kovačeviću odrezano nešto više od dve godine zatvora čuli smo sve – o njoj će konačnu reč reći nadležno sudsko veće na ročištu zakazanom za 27. septembar – osim odgovor na pitanje: šta će biti s našim novcima

Za godinu dana koliko se primjenjuje institut sporazuma o priznanju krivice, usvojen izmjenama Zakona o krivičnom postupku prošlogodišnjeg avgusta, u tužilaštvima širom Srbije zaključeno je najmanje dvadeset sporazuma kojima su se okrivljeni "nagodili" sa tužilaštvom, a najvažniji takav dokument, hvali se portparol Republičkog tužilaštva Srbije Tomo Zorić, je sporazum postignut s Miladinom Kovačevićem, mladim nasilnikom kojemu je za nanošenje teških tjelesnih povreda američkom studentu Brajanu Stainhajneru "odrezano" dvije godine i tri mjeseca.

Za to je djelo, inače, zaprijećena kazna zatvora do osam godina zatvora, a nakon što je objavljena informacija o nagodbi, Kovačevićev advokat Borivoje Borović izjavio je da je njegov klijent pristao na nagodbu "jer ne želi da postupak opterećuje narod i državu, političku i pravosudnu vlast u Srbiji". Usput smo čuli i nešto na temu ljubavi Miladina Kovačevića prema vlastitoj državi; kako i ne bi ljubio majčicu zemlju, kad je onolike novce platila da bi se izvukao od američke pravde! Podsjetimo: najprije je plaćena kaucija za njega u iznosu od 100.000 dolara (još nismo saznali tko je dao taj novac), koji su završili u budžetu SAD, jer je Kovačević pobjegao uz pomoć naših diplomata, kojima će se – za razliku od Kovačevića – suditi. Potom je u velikoj tajnosti – tek su nakon što su mediji otkrili priču nadležni priznali – porodici premlaćenog američkog studenta plaćena odšteta od 900.000 dolara, iz budžeta Republike Srbije. To poreske obveznike nije koštalo ništa, čulo se tada iz državnog vrha, jer će se ta pogolema svota namaknuti od raznih kriminalaca kojima je oduzeta imovina stečena kriminalom...

O nagodbi kojom je Kovačeviću odrezano nešto više od dvije godine zatvora smo čuli sve – o njoj će konačnu riječ reći nadležno sudsko vijeće na ročištu zakazanom za 27. septembar – osim odgovor na pitanje: što će biti s našim novcima?

Republičko tužilaštvo nam, naime, niti riječ nije reklo o tome da li je s Kovačevićem postignut dogovor o naknadi štete, bar onih 900.000 dolara, ako se već sam sa svojim agilnim roditeljima snašao s privatnim fondovima za onih protraćenih 100.000 dolara kaucije. Tužilaštvo nije javnost obavijestilo niti da li je u postupak bio uključen i republički javni pravobranilac, koji je nezaobilazan zbog toga što zastupa državu i štiti njene interese, a u ovom slučaju upravo je državi – svim njenim građanima koji plaćaju poreze – nanesena šteta.

PATRIOTIZAM KOJI NEDOSTAJE: Tako, barem, stoji u Zakonu, u njegovom izmijenjenom dijelu, u članu 282 b. Tu se kaže da Sporazumom o priznanju krivice okrivljeni u potpunosti priznaje krivično djelo za koje se tereti, odnosno priznaje jedno ili više od krivičnih djela učinjenih u stjecaju, koja su predmet optužbe, a okrivljeni i javni tužilac se usuglašavaju: o vrsti i visini kazne, odnosno o drugim krivičnim sankcijama koje će okrivljenom biti izrečene; o odustajanju javnog tužioca od krivičnog gonjenja za krivična djela koja nisu obuhvaćena sporazumom o priznanju krivice; o troškovima krivičnog postupka i o imovinsko-pravnom zahtjevu; o odricanju stranaka i branitelja od prava na žalbu protiv odluke suda donesene na osnovu sporazuma o priznanju krivice, kada je sud u potpunosti prihvatio sporazum.

Osim toga – a to je ono što nas građane vrlo zanima – okrivljeni po Zakonu sporazumom o priznanju krivice može prihvatiti obavezu da u određenom roku vrati imovinsku korist stečenu izvršenjem krivičnog djela (odnosno vratiti predmet krivičnog djela). Upravo taj dio nedostaje u samohvalama Republičkog tužilaštva: ima li u sporazumu s Kovačevićem i odredba koja će ga natjerati da svoju ljubav prema državi Srbiji pokaže i vraćanjem novca kojim su građani otkupili njegov bijeg od američke pravde.

Uz to, čuli smo tek da je tužilaštvo od optužnice protiv Kovačevića odustalo u odnosu na krivično djelo nanošenja teških tjelesnih povreda američkom studentu, ali nismo čuli da li se odustanak odnosi i na krivična djela falsificiranja isprava i podstrekavanja na zloupotrebu službenog položaja, za što se sudi bivšem vicekonzulu u Njujorku Igoru Miloševiću i bivšem konzulu Slobodanu Nenadoviću, optuženima da su 8. juna 2008. godine u konzulatu Srbije u Njujorku prekoračili službena ovlaštenja i omogućili Kovačeviću da napusti SAD, čime su mu pomogli da izbjegne tamošnje suđenje.

Iz američke štampe smo saznali da je dio nagodbe Kovačevića s tužilaštvom i to da on pristane svjedočiti protiv dvojice diplomata; u Zakonu takva obaveza nije propisana, ali jeste propisana obaveza da se dogovori plaćanje troškova krivičnog postupka i problem imovinsko-pravnog zahtjeva. Ako njega u nagodbi s Kovačevićem nema – a o toj stvari vlada potpuna šutnja – onda je na sudskom vijeću koje će 27. ovog mjeseca odlučivati o "slučaju Kovačević" da takvu nagodbu stavi pod najmoćniju pravničku lupu i da donese pravednu odluku. Sudsko vijeće Prvog osnovnog suda u Beogradu, inače, može donijeti rješenje kojim usvaja, odbacuje ili odbija podneseni sporazum o krivici. I rješenja se, kao i presude, donose "u ime države Srbije", pa će sudsko vijeće i u Kovačevićevom slučaju – ma koliko se on zaklinjao u ljubav prema njoj – morati povesti računa da taj mladi nasilnik, koji će u zatvoru vjerojatno provesti manje od dvije godine (zatvori su nam pretrpani, a ima priličan broj zakonskih mogućnosti da se izrečena kazna skrati) svoju navodnu ljubav dokaže vraćanjem novca kojim su mu slobodu otkupili oni koji porez plaćaju državi koju vole – građani, poreski obveznici.

Tomo Zorić, inače, kaže da je značaj nagodbe u "slučaju Kovačević" tim veći zbog toga što je krivično djelo izvršeno u stranoj državi: "Amerika nam je ustupila ovaj predmet imajući puno poverenja u kredibilitet našeg tužilaštva", kaže on, kao da je američko sudstvo poslalo Kovačevića u Srbiju i kao da se nismo pozivali na to da je Kovačevića kao srpskog državljanina nemoguće izručiti SAD-u, nakon što je uz pomoć srpskih državno-diplomatskih službenika pobjegao u naručje vlastite mame i majčice Srbije.

ZADOVOLJSTVO POD SUMNJOM: Republičko tužilaštvo je, prema Zoriću, zadovoljno i visinom dogovorene kazne, s obzirom na to da su druga dva sudionika tučnjave – koji se nisu, koliko je poznato, isprsili baš tolikom snagom pesnice kao što je to slučaj kod Kovačevića – u SAD-u osuđeni na dvije godine zatvora. "Treba napomenuti da američko zakonodavstvo predviđa za ovo krivično delo kaznu zatvora do 25 godina. Smatram ovo velikim uspehom ne samo tužilaštva, nego i celokupnog pravosuđa", kaže Zorić za "Politiku", dodajući da treba sačekati odluku suda i onda pričati o pojedinostima. Jedva čekamo!

Usprkos svim nedoumicama u "slučaju Kovačević", institut sporazuma o priznanju krivice trebalo bi češće koristiti: on pomaže efikasnosti krivičnih postupaka i smanjuje njihov broj, samim time i rasterećuje sudove. Podatak o dvadesetak takvih sporazuma u više od godinu dana njegove primjene još nije optimističan. Zasad je on ograničen na slučajeve u kojima je optuženima moguće izreći maksimalno 12 godina zatvora, iako – kako neki najavljuju – novi Zakon o krivičnom postupku, koji je upravo u izradi, neće mogućnost sporazuma više ograničavati visinom moguće maksimalne kazne.

Valja sačekati 27. septembar: tada ćemo saznati da li je nagodba s Miladinom Kovačevićem napravljena u duhu najboljih namjera zakonodavca koji je propisao institut sporazuma o priznanju krivice, ili je pak – ako državi i nama ne vrati novce kojim smo ga otkupili od SAD-a i platili njegovo nasilništvo – on od države biti proglašen za "zlatno dijete" čiji se grijesi praštaju i plaćaju iz džepova onih koji su, po Ustavu, navodno jednaki.

Tatjana Tagirov