VREME 1056, 31. mart 2011. / KULTURA
Intervju – Oliver Frljić, reditelj:
U žrvnju istorije
"Mi danas nemamo društvenu situaciju sličnu onoj iz 1948, ali da l’ neko danas sme predložiti alternativu parlamentarnoj demokraciji i slobodnom tržištu? Da l’ neko može dovesti u pitanje sve ove ratove? Predstavljeni su nam kao neka vrsta nužnosti, gledamo ih na televiziji predstavljene na način da nam ne daju prostora za empatiju s drugom stranom. E, ova predstava hoće poraditi na tome, na toj empatiji"
Oliver Frljić, rođen u Travniku (1976), diplomirao je filozofiju i religijsku kulturu, kao i pozorišnu režiju i radiofoniju u Zagrebu, i važi za najistaknutijeg hrvatskog pozorišnog reditelja mlađe generacije. U nedelju je u beogradskom Ateljeu 212 premijerno prikazana predstava Otac na službenom putu Abdulaha Sidrana, koju je Frljić režirao i za koju je napisao songove. Pre ove, beogradska publika je videla još jednu Frljićevu režiju, Buđenje proljeća, prilikom gostovanja Zagrebačkog kazališta mladih u decembru. Krajem maja, u Novom Sadu, za nagrade glavnog programa Sterijinog pozorja takmičiće se dve Frljićeve predstave: Kukavičluk Narodnog pozorišta u Subotici i Preklet naj bo izdajalec svoje domovine Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane.
"VREME": Nakon vaših uspeha u teatrima u regionu, a zatim u Subotici (Kukavičluk su mnogi kritičari proglasili prošlogodišnjim događajem sezone), i Užicu (Buđenje proljeća je najbolja predstava prošlog festivala Bez prevoda), čuo se komentar da Beogradu nikako ne uspeva da dovede Olivera Frljića na neku od svojih scena. Da li je i vama bilo čudno što ste do prestoničke scene stigli nakon Užica i Subotice?
OLIVER FRLJIĆ: To je ipak stvar dinamike. Ozbiljna kazališta planiraju sezonu godinu dana unaprijed. Moje prvo pojavljivanje u Srbiji je, u stvari, bilo prije par godina na Sterijinom pozorju sa predstavom Turbo folk Hrvatskog narodnog kazališta iz Rijeke. Predstava je obišla cijelu Srbiju, bili smo od Subotice do Niša, a u Beogradu nismo. To je zanimljivo. Ja mislim da nema prekasnog i preranog vremena za dolazak u jednu kazališnu sredinu. Sve ovisi od toga da li autor ima što reći toj sredini. Čini mi se da je Kukavičluk predstava o Srbiji danas, a da je Otac na službenom putu predstava o jednom drugom vremenu, ali koje ima veze sa nama današnjim. Nažalost, mehanizmi ideološkog progona, bez obzira na ideološki predznak, nisu se previše promijenili od antičke Grčke do danas.
Da li vam je ta okolnost "pomogla" da predstavite vreme o kome govori Otac na službenom putu?
Svoje godine iz vremena Jugoslavije pamtim kao lijep period svog života. Meni život postaje problematičan devedesetih – u svakoj sredini imao sam neku etiketu. Imam ambivalentan odnos prema Jugoslaviji, s jedne strane u njoj su postojale stvari koje su i te kako bile dobre, što ne ukida činjenicu da se u njoj dogodilo i ovo o čemu priča Sidran u Ocu, da su progonjeni ljudi drugačijeg mišljenja. Mislim da su sva društva u kojima postoji verbalni delikt strašna – mora se imati jaka autocenzura ili će nas neki vanjski institucionalni mehanizmi prisiliti da mislimo i govorimo u skladu s društvenom dogmom. U cijelom istočnom bloku događale su se slične priče. U takvim društvima se uvijek postavlja pitanje šta se događa na mikrorazini, u osnovnoj društvenoj ćeliji, kad se dogode velika istorijska premiještanja. Ovaj komad je o tome. Ono što je bila dojučerašnja dogma, a to je bio Staljin, vjernost Sovjetskom Savezu, prijateljstvo, ideja o zajedničkoj budućnosti, danas postaje nešto drugo, ljudi su se morali negativno odrediti prema onome u što su vjerovali, tražilo se da to naprave deklarativno. Sidranu je period nakon Informbiroa bitno odredio život, on je ostao traumatiziran time. Komad je pokušaj suočavanja s tom traumom, neka vrsta revalorizacije tog vremena na osnovu današnjeg iskustva. Mi danas nemamo takvu društvenu situaciju, ali da l’ neko danas smije predložiti alternativu parlamentarnoj demokraciji i slobodnom tržištu? Da l’ neko može dovest u pitanje sve ove ratove? Predstavljeni su nam kao neka vrsta nužnosti, gledamo ih na televiziji, očišćene i predstavljene na način da nam ne daju prostora za empatiju s drugom stranom. E, ova predstava hoće poraditi na tome, na toj empatiji.
Da li ste izbegli zamku crno-belog slikanja, odnosno sugerisanja gledaocu kako da se opredeli?
Da, jesam. Predstava vas od scene do scene tjera da se različito opredijelite. Kad prisustvujemo ispitivanju Oca u štabu Udbe, možemo osjetiti jednu vrstu empatije s njim. Ali ga zatim vidimo u kući gdje maltretira svoju ženu, pa u Banji Koviljači gdje odlazi u kurvanje, pa tako nekim stvarima kažemo DA a nekim NE. U tom smislu ova predstava je životna, jer ljudi su različiti u različitim situacijama. Likovi u njoj nisu mramorni spomenici kojima niko ništa ne može, nego se jako savijaju pod različitim pritiscima vremena da bi preživjeli. Malo smo načeli čak i lik majke koji je Sidran napisao kao vrstu ideala i požrtvovanosti: u trenutku kad shvati da više ne voli čovjeka s kojim je u braku, da je taj brak izgubio bilo kakav sadržaj, uputili smo je ka nečem drugom.
Novinarima ste izjavili da vam je Abdulah Sidran rekao da ima poverenja u vas, da možete da inscenirate njegov tekst kako mislite da treba.
Sidrana sam upoznao tek povodom predstave. Jedna njegova gesta koju je tom prilikom učinio jako puno mi znači. Ja sam radio audiciju u Zenici, pripremao predstavu, i imao jako malo vremena. Mogli smo da se nađemo u Sarajevu, mogao sam ja da odem do Goražda, međutim, Sidran se ponudio da dođe u Zenicu. Rekao je "znam u kojim si poslovima, doći ću ja", i došao je. Bio je sniježan dan, on je otišao na jedan ulaz Zeničkog pozorišta a ja na drugi, pa smo se po tom snijegu malo tražili, pa smo onda otišli na krivi kat dok nismo našli kancelariju gdje bismo mogli razgovarati. On je mislio da će taj razgovor trajati jako kratko jer je mislio reć samo to: što se njega tiče ja mogu uradit što hoću. A onda smo tri-četiri sata razgovarali, sve dok on nije morao da krene nazad. Bilo mi je važno da ga vidim dok priča o tom razdoblju svoga života.
Sidranov Otac je u prvom redu poznat po istoimenom filmu Emira Kusturice, filmu koji je kulturološki važan i koji izaziva jaku emociju...
Znam, naravno, ali nama to nije bilo nikakvo opterećenje. Film smo uzeli kao informaciju i – radili ono što mislimo. Kusturica je pravio film iz druge pozicije, dok je Jugoslavija još postojala, a mi sad imamo iskustvo koje daje drugu vizuru. Breht je rekao da se emocije mijenjaju sa vremenom, način na koji su ljudi osjećali u antičkoj Grčkoj drugačiji je nego što danas osjećaju, drugačije su se zaljubljivali u srednjem vijeku kad nije bilo slobodnog izbora, a drugačije danas kad imamo mogućnost da uzmemo bilo koga za partnera ili partnericu. Tako i ova predstava govori o nekim ljudima koji imaju današnji emotivni sklop. Ja naravno moram uzeti u obzir tko su ti ljudi s one strane rampe i kako oni danas misle. Oni su odgledali sve ove ratove, ovaj iz Libije upravo gledamo na televiziji, i nema neposrednosti koja je prije postojala, sve je skajp, fejsbuk, sve je posredno. I kako tim ljudima ispričati ovu priču? Mi danas sve dobijamo u fragmentima: internet, televizija... teatar je zadnje mjesto koje nam pokušava dati stvarnost u komadu.
Da li je politika neizbežna na pozorišnoj sceni?
I te kako, prvo u odlučivanju ko i koliko dobija sredstava i kakav tretman ima. S druge strane, politika se uvlači na samu scenu ili se protjeruje s nje, ovisno kako kojoj političkoj garnituri odgovara. Mogao bih pričat o kazalištu u Hrvatskoj u devedesetima kad je bilo puno predstava koje su bile nacionalne budnice, ali su one bile ulizivačke. Bio je to negativan primjer uvlačenja politike u kazalište. Zato teatar nikad nije izoliran od društvene stvarnosti, ona je uvijek prisutna posredno ili neposredno, i to se vidi u svakoj predstavi. Ja ne volim vulgarno uvlačenje politike u svaku predstavu, ona mora bit tu s razlogom. I moj kazališni jezik se dosta formirao prema društvenoj stvarnosti oko mene, moja predstava govori o društvenoj stvarnosti čak i kad ne želi o njoj govoriti.
Kritičari smatraju da je društvena kritika to "nešto" što vi teatrom dajete, i zbog toga vas predstavljaju kao intrigantnog autora. Otkud vam ta potreba?
Ne idem podilaziti nijednoj sredini sa onim što radim. Zato su me napadali za veleizdaju i u Hrvatskoj i u Srbiji i u Sloveniji kad sam tamo radio, zato što uvijek pokušavam govorit o onim problemima koji jesu aktuelni i akutni za tu sredinu. I dok budem imao snage, moje će kazalište najprije meni, a onda i nekom širem krugu, biti relevantno. Činjenica je da to umara, i organizam, i intelektualni aparat, ali želim vjerovat da sam još mlad i u snazi da mogu. Mislim da je kazalište izgubilo mogućnost da mijenja svijet, ako ga je ikad i imalo, ali ono i te kako može kritički govoriti o problemima u različitim sredinama. Mislim da moja predstava Bakhe, koju sam prije par godina radio na Splitskom ljetu, pokazuje da kazalište može i te kako biti društveno relevantno. Da jedna umjetnost koja je getoizirana, koja je za mali krug ljudi, može postati jak društveni glas. Predstava je govorila o hrvatskim zločinima nad Srbima tokom proteklog rata, dakle nešto o čemu se u Splitu nije govorilo ili se govorilo samo u određenim novinama. I u onom trenutku kad smo mi to napravili, ona je postala društvena top tema, bila je na naslovnim stranama, pokrenula je neke stvari, dala je meni i kolegama jednu vrstu hrabrosti i društvene odgovornosti, ali i saznanje da se i u nekim starim institucijama može napraviti nešto što će pokrenut stvari.
Sonja Ćirić
Dete o kome je reč, po imenu Dino, igra Vlastimir Đuza Stojiljković! Đuza je igrao dete još jednom, u odličnoj predstavi Zver na mesecu. Tada je uspeo da nas iznenadi. Sad, majstorstvo sa kojim igra malog Dina je Frljićevo rešenje i njegov uspeh. Đuza Stojiljković samo dokazuje svoju neponovljivost. Taj pozorišni znak, da Dino, iz pozicije sedamdesetogodišnjaka, pripoveda o "dečjoj bolesti", pa postaje sedmogodišnji dečak, jeste "jedan za sve". To će biti piskatorovski znak za Frljićev epski teatar. Kada se na scenu spuste ogromna metalna slova "NEVIN", dramski žanr ustupa mesto političkom teatru, u kome se sve predstavlja u ime poruke koju treba promovisati. Sidranov (Sarajevo, 1944) poznati scenario za Kusturičin film ostao je samo putokaz, "plot" koji gledalac zna i poznati rasplet očekuje sa nestrpljenjem. Sve ostalo, čitav Dinov doživljaj Rezolucije Informbiroa, koja se presekla kroz njegovu porodicu, majstorstvo je reditelja, koji je ovu radnju postavio autentično pozorišnim sredstvima, dosledno sopstvenoj poetici, koja razgrađuje konstrukciju dramske radnje u korist programa i poruke – najčešće o moći, nasilju, laži i demagogiji. "Raštimovani" songovi (samog Olivera Frljića, kompozitor Irena Popović) veoma liče na one koji bi se, u "W efektu", pevali u Brehtovom teatru. Ali, sve ostalo, čitavo tkivo Frljićeve predstave, Brehtu je potpuno strano. Čista (dramska) emocija, koja dolazi sa scene i čini da gledalište zasuzi, jeste melodramska do patetike. Do koje, naravno, ne dolazi ni u jednom trenutku. Ali, ova vrsta "jakih strasti" je još jedan od poznatih Frljićevih patenata, da gledalište drži i budnim i uzbuđenim. U ujednačenoj glumačkoj igri, koja nije imala šanse za dramski kontinuitet s obzirom na kratko trajanje scena i songove koji je komentarišu (nikada ilustruju), najefektnija je, osim Đuze, bila Hana Selimović (majka Sena), mlada glumica koja pokazuje veliku ekspresivnost i moć da scenu učini toplim mestom. Branislav Trifunović (otac Mahmut), Feđa Stojanović (Đed), Ivan Jevtović (Faruk), Aleksandra Janković (Ankica), Aljoša Vučković (Ljahov), Danica Maksimović (Živka), Miodrag Krstović (Ostoja Cekić), bili su organizovani u uigran tim koji, koreografski i mizanscenski, sa tačnom i istinitom emocijom, srcem i razumom, grade igru u kojoj su čas protagonisti, čas posmatrači Istorije ilustrovane Brozovim političkim govorom. I još jednom, Đuza Stojiljković. Distanca između glumčevih stvarnih godina i godina lika koji igra – skoro čitav ljudski vek – distanca je kojom Oliver Frljić, stvarajući predstavu kakva nam je upravo bila potrebna, nama i današnjem teatru, postiže da kraja nema, i nije moguć. Sve je iluzija, i godine, i "veltanšaung", i političko uverenje, i bračna sloga, i očinstvo, i istina, i detinjstvo... I Istorija, koja se dogodila, ili se nije dogodila, koja razara ili spaja, zavisi ko je pripoveda. Samo jedno je sigurno – patnja je uvek patnja, ma kako je prikazali.
Dragana Bošković
|
