Hapšenje Božidara Vučurevića:
Gospodar Trebinja i okoline

"Ako bude trebalo, napravit ćemo još lepši i stariji Dubrovnik", čuvena je budalaština koju je Vučurević izlanuo krajem 1991. godine. Neko duhovit je u komentaru na nekom od sajtova na vest da je uhapšen – pa ma kako i čime to hapšenje završilo – primetio: "Izaći će iz zatvora još stariji i još lepši"

Bar u nečemu valja činjenica da Srbija ima sporu državnu administraciju: eto je Božidar Vučurević, nekadašnji gradonačelnik Trebinja, još 2008. godine aplicirao za dobijanje srpskog državljanstva, no se njegova molba zagubila negdje u bespućima policijskih ladica... Tako je bar jedna stvar riješena nakon što je u ponedjeljak 4. marta uhapšen – po hrvatskoj potjernici – na graničnom prijelazu Karakaj, između Bosne i Hercegovine (čiji je državljanin) i Srbije.

RATNI GRADONAČELNIK, PESNIK, OPTUŽENIK: Božidar Vučurević

Iste te godine kad se Boži Volanu, kako tog kamiondžiju, pjesnika i političara zovu u rodnom kraju, prohtjelo da dobije srpsko državljanstvo, Županijsko tužilaštvo u Dubrovniku se prisjetilo da bi moglo podići optužnicu protiv Vučurevića. On sam je nakon vijesti o optužnici izjavio da nije imao nikakvog udjela u granatiranju Dubrovnika, da je optužnica "nebuloza", da je i Haški tribunal zaključio da je nevin, kao i da dokumentacija – među kojom i propusnice koje je izdavao nesrpskom stanovništvu da se može "skloniti iz Trebinja i iznijeti svoju pokretnu imovinu" – to dokazuje. "Mogu me samo osnažiti, ne mogu me ubiti, a suditi mi neće, jer to nije moj sud, niti hajem za to", rekao je tada Vučurević.

BEZ BIH OPTUŽNICE: Kako god, Viši sud u Šapcu odredio mu je 18 dana ekstradicijskog pritvora. U tim bi se danima trebalo vidjeti kako će nadležni raspetljati "slučaj Vučurević": koliko se moglo razumjeti prvih dana nakon njegovog hapšenja, problem srpskog državljanstva možda bi se i mogao još riješiti pozitivno po njega (ne bi bio prva "nacionalna veličina" kojoj se daje državljanstvo, dala ga je Srbija onomad i Mili Martiću, sasvim namjenski, kako bi ga mogla izručiti Haškom tribunalu), ali ima tu i problem što Srbija i Hrvatska imaju sporazum o međusobnom izručivanju svojih državljana – osim kad su posrijedi ratni zločini – a Bosna i Hercegovina Vučurevića, čiji je državljanin, nikad nije ni za što optužila.

A mogla je. Trebinjski Bošnjaci-Muslimani i danas znaju, i dalje uglavnom rasuti po raznim kontinentima, zašto. Njihove su kuće početkom rata u BiH minirane, oni maltretirani, da bi im gradonačelnik koji je sjedalo kamiona zamijenio foteljom dozvolio – kako sam kaže – da se sklone iz svoga grada i ponesu svoju pokretnu imovinu. Ta imovina stala bi u najlon vrećicu (novac, dakako, nije pokretna imovina, u čemu se drug Božo pokazao bržim od hrvatskog ustavobranitelja Smiljka Sokola, koji je godinama kasnije zaključio da novac nije imovina, bar ne kad je familija Tuđman u pitanju), dao bi im on i onaj Iskrin telefon koji se proizvodio u crvenoj, narandžastoj i zelenoj boji da odnesu (A zašto baš zeleni telefon?, pitali bi vlasnike zelenih telefona ti fini Vučurevićevi suborci), ali prije toga su morali potpisivati potvrde da se – dobrovoljno, nego kako – odriču svojih kuća i imanja u korist vlasti grada Trebinja. U "dobrovoljno" izgnanstvo otišlo je njih oko pet hiljada. "Dobrovoljno" je, inače, svojedobno najbolje opisao advokat Nikola Barović: to je kad ti ne ubiju nikoga tvoga, kad ti ne siluju ženu i kćeri, kad ti otmu imovinu i novac i kad ipak živ izađeš s najlon vrećicom u ruci.

NEKAŽNJENE SRĐANOVE UBOJICE: To vrijeme treba prizvati u sjećanje još jednim imenom: Srđan Aleksić. To je onaj mladić, glumac-amater i košarkaš i plivač, koji je braneći prijatelja Alena Glavovića 1993. godine na trebinjskoj pijaci od Vučurevićevih pijanih četnika dobio teške batine, te je koji dan potom umro. Njegov otac Rade Aleksić, kako je to prije dosta godina u jednom svom tekstu zabilježio bosanski kolega Ahmed Burić, tada je vlastitom rukom ispisao čitulju za svoga sina. Pisalo je: "Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost." Valja znati da je tek jedan od ubojica Srđana Aleksića osuđen na dvoipogodišnju kaznu zatvora.

Potpisnica ovih redova sjeća se Vučurevića iz vremena kad je već bjesnio hrvatski rat, a bosanski se već mirisao i kada je bio na čelu SAO ISTOČNA HERCEGOVINA čiji je ministar informiranja bio Milorad Vučelić: bahati galamdžija, koji je prijetio (ekipa koja je stigla u Trebinje napraviti reportažu bila je otjerana u roku jednog sata, sve strahujući da li je netko od prisutnih spodoba, kao što su obećali, pod automobil stavio neki eksploziv) i vrijeđao, zaštićen jednako bahatim (također haškom mušterijom) Pavlom Strugarom, po zlu poznatom ubojici gosparskoga grada i njegovih stanovnika, s čijim je rezervistima Vučurević palio i pljačkao po Konavlima i zaleđu grada pod Srđem.

U Dubrovniku je, inače, Vučurević bio – kako je sam utvrdio u intervjuu "Slobodnoj Dalmaciji" – 1996. godine. Došao bi opet da ga se poželio, rekao je u vrijeme kad je već čuo za optužnicu i dodao: "Kako ga se neću poželiti, onda više neću ići." Prevario se, čini se iz trenutne perspektive.

"Ako bude trebalo, napravit ćemo još ljepši i stariji Dubrovnik", čuvena je budalaština koju je Vučurević izlanuo krajem 1991. godine.

Netko duhovit je u komentaru na nekom od sajtova na vijest da je uhapšen – pa ma kako i čime to hapšenje završilo – primijetio: "Izaći će iz zatvora još stariji i još lepši."

Teško da se nešto pametnije može dodati.

Tatjana Tagirov