(na 70. rođendan Boba Dylana, najvrsnijeg među folkerima)

Pjesme su, kad se razgrne malo, naša esencija. Uza neshvatljivu hiperprodukciju što ih liferuju ovdašnje takozvane estrade, i što se ni uz najbolju volju i simpatiju ne mogu nazvati drukčije nego muzičkim i tekstualnim boflom, ipak, po dubljoj zakonitosti, svejedno izađe zadnjih godina tu i tamo poneki mali dragulj kojeg treba samo očistiti od blata pa da zasjaji neuobičajeno u inače neplemenitom okruženju

Takva je Miljacka, koju pjeva Halid Bešlić (negdašnji "bosanski Alen Delon"). Već po sebi naročita, od uvoda – sa svojim beskrajno efektnim introm, onim padajućim triolama harmonike poduplane gitarama i, čini se, buzukijem, i snimljena živim instrumentima – kao svjesnom željom za kontinuitetom ka klasičnoj diskografiji, snimkama iz ‘60. i ‘70, kad se sve sviralo na "toplim" instrumentima, bez sintizajzersko-semplovske uravnilovke – otpjevana srčano, na snagu i iz grla, suhim izraubanim glasom božjeg insana Halida Bešlića, zvučala je odmah ne kao hit nego kao novi standard. To je osobina pjesama koje čim se pojave u sebi drže ambivalentno i prošlost i sadašnjost, osjećaj da su mogle biti i odnekad, a opet njihova je trenutnost, baš kao što je ova pjesma bila tako različita od svega tada, prije tri-četiri godine, kao ogledalo što svojom drugačijošću reflektira i lice okoline i sadašnjosti.

Zbog takve njene efektnosti, slušajući samo Halidovu izvedbu, ona je primjer bosanske škole novije gradske narodne pjesme. Međutim, poslije sam saznao o autorstvu, i tu se otvorila nova razina, kao i pjesma sama, onako kao što se ranije nije. Napisao ju je Željko Joksimović, i to saznanje izmjestilo je na mah čitav rakurs naglo i pjesma je zadobila drugi ton. Kad Valjevac Joksimović, jedna takva današnja srbijanska vedeta, sklada i pjeva – kroz Halida, unaprijed projicirajući i interpretaciju pjevača – kao neki Cyrano spram Christiana – unio je nešto neopisivo važno, čega ne bi bilo da je song nekog bosanskog autora naprosto. Perspektiva se okreće. Tu stihovi "ko bi rek’o čuda da se dese / a Miljacka mostove odnese / da ne mogu tebi doć’/ da ne mogu ulicom ti proć’" – kroz mutan bljesak, kroz tren, vraćaju sjenu traume, odjednom impliciraju strašnoga nevremena (kako se izrazio jedan anonimni Bošnjak u nekom dokumentarcu), ali i bitnije – jednu tihu, jedva naslućenu, možda i nesvjesnu empatiju od strane autora. I ne samo njega.

Snimka Joksimovićeva koncerta na Koševu potvrdila mi je ovo. Pjevač i zabavljač, poslije svih poskočica, najednom sjeda i uzima harmoniku u krilo i (u polutami!) kreće s dugim rubato uvodom, improvizacijom u stilu potpuno iznenađujućem – kakvim se harmonika ne svira u Srbiji: ton i stilizacija su sevdalijski, baladni, tihi – potpuno bosanski, zvuk znalački sugestivan, gdje neizrečeno zvoni jače od svih direktnih stvari, kao andrićevska tišina između riječi. A kad napokon naznači poznatu temu, nad gudačkim akordom ("tepihom", kako vele muzikanti), tu je odjednom Joksimović kao onaj koji poručuje nešto – tonski, citatno artikulira vlastito kulturno sjećanje – ali i ono tolikih drugih, kao posveta: pred nama se javljaju i Kusturičini rani filmovi, i Sidran, sva ona melankolija i sve što je Sarajevo kao pojam, trenutna, kulturna reminiscencija, kao nepogrešivo prepoznatljiv atmosferski pečat koji nam je ostao, a koji, kad uključimo mrvu humanosti i saosjećanja, radi na gorivo koje se, kome više a kome manje, zove krivnja. To, takva gesta, neeksplicitna, usred ludovanja i estradnih prenemaganja, bila je upravo delikatna, beskrajno važna u svojoj maloj, skrivenoj humanosti.

Interesantan je, iako po svemu drugačiji, i Džinovićev Muštuluk koji, možda beskompromisno a možda ne misleći uopće, uvodi sjajnu staru riječ iz naslova, arhaizam i turcizam naravno – usred kulture "motivejšnal koučeva", "eventova’ i "prezentera" – pa nesretna današnja postjugoslavenska djeca prvo padnu na razbijačku, ovnujsku silovitost i virilnost Džinovićevu, a poslije pitaju po internetu – šta znači riječ iz naslova.

Takva je Kruška Milijeva, koja, igrajući se briljantno ritmom jednosložnih i dvosložnih riječi kontra melodije, ide pravo nazad u vokabular i stil muškog leleka iz srbijanskih starovremenskih pjesama, ali koju Alen Ademović pjeva tipično današnjom, urbanom ciganskom bojom i melizmom, i, ključno, znalačkom ironijom, jer pjeva onakav tekst preko besprijekorno moderne matrice koja križa engleski hit Torn, s rifom akustične gitare i sporim grooveom, ali uz filanje starogradski blage harmonike.

To su u tri, a ima ih i bit će ih još, sigurno.

Slavljenik Bobby Dylan Americi je, kako pisac Greil Marcus kaže, otkrio čitavu jednu "nevidljivu republiku", davni, misteriozni svijet zaboravljenih pjesama, spašenu historijsku pjesmaricu bijelih i crnih jednako, prevađajući ih novoj publici. Inkorporirajući ih u vlastite nove, pjesme su kroz te arhaične melodije, harmoniju, rječnik i zvuk progovarale o traumama i neizgovorenome, o izgubljenom i o oprostu. Današnji naši autori i pjevači, neki na prvi pogled nezanimljivi, neočekivani, ili čak oni "najreakcionarniji" iz ionako potcijenjenog žanra – možda su na pragu toga da ovakvim svojim, humanijim radovima – zasićenoj, izluđenoj publici otkriju dio mutnog puta u neku našu pak nevidljivu republiku pjesama, tamo gdje bi se progovaralo ili osjećalo ono najvažnije.

Pjesama koje su, velim, ionako naša esencija.

Đorđe Matić