KULTURA

Vreme br. 428, 2. januar 1999.

 

Daglas Kopland: Nostalgične slikovnice za odrasle

Život posle boga

Prva zbirka priča (Život posle boga) kultnog autora Generacije X ne može se čitati bez dodira sa slikom, sa dirljivo svedenim ilustracijama samog autora

401.gif (12042 bytes)Šta ljude čini ljudima? Ovo je samo jedno od pitanja koja more autora i pripovedača Života posle boga (Solaris, Novi Sad, 1998) Daglasa Koplanda, ilustrovane knjige priča i nostalgične slikovnice za odrasle i preosetljive. Elem, šta ljude čini ljudima? Pušenje, bodi-bilding i pisanje, tvrdi pisac. Preispitivanje ovakvog odgovora otkrilo bi nam mnogo više nego što obično otkriva tumačenje sličnih opštih tvrdnji - naročito ako poznajemo onog ko takvu tvrdnju izriče. Tako ćemo razumeti da je bodi-bilding više autorova lična nego opšteljudska fascinacija. Naime, u romanu Majkroserferi Koplandov junak kaže da će naši potomci, kad nakon hiljadu godina u iskopinama na tlu današnje Kalifornije naiđu na ostatke sala za fitnes, biti uvereni kako je ovo naše vreme bilo opsednuto spravama za mučenje. Bodi-bilding je za Koplanda, dakle, kulturni amblem supercivilizovanog društva kojim se sublimira opšteljudska potreba za samodisciplinom i narcizmom istovremeno.

Što se pak pušenja tiče, ono je danas tipično severnoamerička fascinacija, tačnije, loša navika kojoj se na pomenutom kontinentu loše piše; ali ono je i skup smešnih pokreta u ritualu čovekovog uživanja, jedan od malih principa zadovoljstva. Pisanje takođe ujedinjuje mučninu i želju - ono je strast, ali i sjajan kanal za neodoljivi poriv samopreispitivanja, kakvo je svim ostalim oblicima života na Zemlji apsolutno strano. Pisanje i samog Daglasa Koplanda čini "suviše ljudskim" jer artikuliše njegov napor da izrazi sveopšti Angst kraja milenijuma. Trajni egzistencijalni i kulturni šok koji živimo mora se, kao i vaskolike ljudske dileme, vratiti hartiji.

USPOMENE: Tako Koplandova treća knjiga (a prva zbirka priča) najavljuje povratak pisanju kao čovekovoj distinktivnoj odlici, kao ljudskom naporu artikulacije sebe i sveta. Život posle boga se, ipak, ne može čitati bez dodira sa slikom, sa dirljivo svedenim ilustracijama samog autora, jer se samo tako uspostavlja organska veza između osveštalih pitanja koja postavlja i bizarnih odgovora koje nudi. Pisac je lucidan i apsurdan, kako u svom viđenju sveta, tako i u izboru teme i ambijenta. Njegova vizura moguća je samo u svetu nemogućeg susreta civilizacije i divljine, na granici na kojoj se obreo ponovo oživljeni klasični junak pripovednog dela - junak koji nije zaboravio da ima srce, snove, a bogami, i strahove. Takav junak ima i uspomene, koje se neselektivno mešaju sa predosećanjima nuklearne katastrofe; za njega sunce nije izvor života i ljubavi kao za Ovidija i Petrarku, niti "dosadni matori ljubopitljivac" kao za Džona Dona. Ono je, kako naslov jedne Koplandove priče kaže, jednostavno - pogrešno.

Život posle boga je jedna od onih knjiga koje postaju "generacijske". Ne zato što nudi rešenja, ne zato što u nedostatku utehe nudi bar empatiju, nego stoga što ne obećava ništa sem lepe priče

40.gif (3354 bytes)Junak Daglasa Koplanda kaže da se predeo najbolje utisne u sećanje kad ga pogledamo na trenutak, između dva duža žmurenja. Bljesak pogleda, koji omogućuje da se utisci najtrajnije pamte, sličan je bljesku nuklearne eksplozije koji uništava u trenutku. Ovaj čudni splet asocijacija pokazuje da je jedini način da se Kopland iščita prepuštanje sledu bljeskova. Od jedne epifanije do druge, od jedne džepne mudrosti do druge, Kopland u svetu postistorije i posttraumatske groznice ispisuje poentilističko viđenje sveta, sačinjeno od nuklearnih bljeskova malih ličnih spoznaja i malih ličnih katastrofa.

SMRT ILI ZABORAV: Jedan mali bljesak iz Života posle boga dirljivo svedoči o ljudskoj prirodi. Čovek koji čita sudbinu iz tarot karata kraj sebe drži natpis na kome stoji: "obećavam da vam neću reći da ćete umreti". Ljudi, dakle, ne umeju da podnesu ni istinu ni izvesnost, iako baš za to dvoje celog života očajnički tragaju. Kopland tako neprijatna saznanja neće morati da nam kaže - dovoljno će biti da vidimo kako stanar oronulog samačkog hotela upija svaku reč istog tog proroka koji mu neće predvideti smrt. Ljudi se plaše smrti, ali kad biraju između nje i zaborava, izabraće smrt: o tome svedoči i pričica o princezi koju je otac naterao da popije napitak zaborava kako bi zaboravila svoju ljubav. Netom pošto je na silu ispila tečnost, uspela je da otrči do prozora i baci se u ambis, preduhitrila je zaborav tako što je ljubav odnela u smrt.

Život posle boga je jedna od onih knjiga koje postaju "generacijske". Ne zato što nudi rešenja, ne zato što u nedostatku utehe nudi bar empatiju, nego stoga što ne obećava ništa sem lepe priče. Osam proza iz ove Koplandove slikovnice, na sredokraći zen-priče i male istorije ljudske nesreće, jesu pomalo bizarne, ali zasnovane na lepoj tradiciji "priča za laku noć" na koju nas je ovaj pisac u Generaciji X podsetio i navikao. Doduše, neki će se zapitati da li Kopland pripada i ovdašnjim generacijama, budući da neke njegove uspomene i fascinacije jedva da imaju veze sa nama. Ali to što mi ovde nikad nismo legli kanadske guske u kutiji od viskija "Džoni Voker" nije razlog da Koplanda ne prihvatimo kao našeg pisca. Jer, nije bitno šta pamtimo, bitno je da pamtimo - i onaj ko ne diže tegove, ne puši i ne piše ima uspomene, a to je za ovo malo života sasvim dovoljno.

Vladislava Gordić

 

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)