| KULTURA |
Vreme br. 428, 2. januar 1999. |
Dometi ovogodišnjeg teatra Operacija uspela. Indikativan je podatak da se pozorišni događaj od potencijalno najvećeg značaja za nas uopšte nije zbio u ovoj zemlji Razmatranje dometa i rezultata ovdašnjeg teatra u godini koja je na izmaku moglo bi započeti konstatacijom da je pozorište u Jugoslaviji, uprkos svemu što nas je snašlo, preživelo. No, ako se nekom učini da prethodna tvrdnja zrači optimizmom, valja ga podsetiti na cinizam sintagme "operacija uspela, pacijent umro", koja bi veoma lako mogla da postane precizna definicija naše teatarske budućnosti. To znači da je i pored nesumnjivo velikih napora uloženih u definitivno umrtvljivanje srpskog teatra, ovdašnje pozorište još uvek živo, ali i da je, pokušavajući da preživi sve stresne situacije koje su ga snašle, ponajpre zbog nebrige odgovornih, potrošena isuviše velika energija bez koje pozorišnici neće imati snage za napore i iskušenja koja ih očekuju u sledećoj godini. A ona će, sva je prilika, biti famozna godina raspleta koju smo toliko dugo čekali.
MI I SVET: Za procenu stanja našeg teatra, između ostalog, indikativan je podatak da se pozorišni događaj od potencijalno najvećeg značaja za nas uopšte nije zbio u ovoj zemlji. Reč je, naime, o novembarskoj premijeri "Porodičnih priča" Biljane Srbljanović na sceni hamburškog Šaušpilhausa. Uverenje da je nemačka premijera naš uspeh, besmislica je baš kao i tvrdnja da hamburška predstava s nama nema nikakve veze. Jer, "Porodične priče" nas se tiču u meri u kojoj je ova drama slika i prilika naše aktuelne traume. Otvaranje našeg pozorišta prema svetu ne odvija se glatko kako smo priželjkivali u vreme dok smo tavorili pod sankcijama, pa ni jednostavno kako nam se činilo odmah po ukidanju embarga. U tom smislu ni uspeh Biljane Srbljanović u Nemačkoj, kao ni nedavnu njujoršku premijeru komada "Lari Tompson", tragedija jedne mladosti Dušana Kovačevića na sceni Akses teatra, ne treba razumeti kao posledicu popularnosti ove zemlje u svetu, ni kao rezultat ugleda koji je nekoć uživalo jugoslovensko pozorište. Osim što su u pitanju dobri i provokativni dramski tekstovi, "Porodične priče" i "Lari Tompson" - baš kao i "Putujuće pozorište Šopalović" Ljubomira Simovića ili Kovačevićeve drame "Profesionalac", te "Urnebesna tragedija", igrane na raznim stranama i u doba najžešćih sankcija i nesumnjivo najmračnije fame koja nas je ikada pratila - svedoče o tome da talenat nije lako ugušiti, no i da Jugoslavija nije utrošila odviše energije da bi pomogla onima koji je mogu reprezentovati u svetu. MI I MI: Uostalom, ona sve ređe pomaže i onima koji ovde pokušavaju da se bave umetnošću, pogotovo skupom kakva je pozorište. Zbog toga je teatarska produkcija u 1998. godini bila drastično smanjena, a nanovo je aktuelizovano pitanje komercijalizacije pozorišta od koga se očekuje da samo sebe izdržava. Ova priča ne uzima u obzir činjenicu da mi nemamo Brodvej ili Vest End, kao ni odgovarajuću publiku, ali ni državu dovoljno moćnu da adekvatno podrži nekomercijalna pozorišta i umetnički relevantne projekte. Dakle, i u 1999. godinu ulazimo bez Zakona o teatru, sada, međutim, još više no lane prepušteni nebrizi i samovolji onih kojima je u ova mutna vremena zapalo da o pozorištu vode računa. Pokazalo se da po tom pitanju ovde nema velike razlike između različitih političkih opcija, budući da se svi koji drže ključeve kase prema teatru ophode na istovetan način čim dospeju u poziciju da odlučuju o njegovoj sudbini. O tome svedoči isuviše sporo napredovanje radova na izgradnji tako uglednog i značajnog teatra kakvo je Jugoslovensko dramsko pozorište, prinudan prestanak rada jednog od najstarijih srpskih pozorišta, kragujevačkog Teatra "Joakim Vujić", zatvorenog zato što ne ispunjava elementarne uslove koje predviđa protivpožarna zaštita, ali i neizvesna budućnost niza pozorišta, među kojima i nekih prestoničkih, poput Pozorišta na Terazijama (Teatar T) čija se zgrada beznadežno (ne)renovira, Beogradskog dramskog pozorišta u kojem je po ko zna koji put isfabrikovana kriza da bi, gotovo po inerciji i bez obzira na postignute rezultate, za svaki slučaj, bio promenjen upravnik. SMENE UPRAVNIKA: I priča o jednoj od najboljih predstava lanjske produkcije, Sofoklovoj "Antigoni" u režiji Ljuboslava Majere, izvedenoj u zrenjaninskom Narodnom pozorištu "Toša Jovanović", savršeno se uklapa u globalnu mračnu sliku. Premda je u pitanju događaj od kog se moglo očekivati da okonča krizu koja je nagrizala ovaj teatar ("Antigona" nije rezultat slučaja o čemu svedoči i inscenacija komada Mirka Stojkovića "M-70" u postavci Miroslava Benke, ali i jedna od najboljih predstava lutkarske produkcije "Igrajmo se Kandida" Dejana Penčića-Poljanskog), prva promena opštinske vlasti dovela je do smene pozorišne uprave. S druge strane, činjenica da je pozorište preživelo očituje se, pre svega, u nekoliko dobrih predstava kao što su: "Mačka na usijanom limenom krovu" u novosadskom SNP-u u Majerinoj režiji, "Afera nedužne Anabele" Velimira Lukića u Somboru, režija Kokan Mladenović, "Tetovirane duše" Stefanovskog u Šapcu, režija Radoslav Milenković, "Karolina Nojber" Nebojše Romčevića, Ateljea 212 i budvanskog Grada teatra, režija Nikite Milivojevića, Albaharijev "Mamac" u režiji Mire Erceg, beogradsko Narodno pozorište, gde je izvedena i Savinova režija Sterijine "Pokondirene tikve", Koldicova "Eva Braun" koju je u CZKD "Paviljon Veljković", s Mirjanom Karanović, postavio Gorčin Stojanović, zatim Mijačeve režije Gogoljevih "Mrtvih duša" i Bihnerovog "Leonsa i Lena", prva, u produkciji JDP-a, a druga, koprodukcija s Gradom teatrom, niška predstava "Ja, Klaudije", režija Irfan Mensur, kao i "Starmakers" koju je u Novosadskom pozorištu postavio gost iz Mađarske Viktor Nađ, pa "Snežna kraljica" u "Buhi", režija Milan Karadžić, kikindski "Kamen za pod glavu" Milice Novković u Benkinoj režiji, "Malograđani" Gorkog na sceni BDP-a i postavci Radoslava Milenkovića... FESTIVALI: Srećom, na 32. Bitefu pojavili su se svi pozvani, videli smo nekoliko vrhunskih gostovanja: "Metamorfozu" Valerija Fokina, predstavu "Evropejci, crkli dabogda!" Kristofa Martalera, "Vojceka" Jožefa Nađa, a uverili se i da imamo predstave koje se mogu meriti s inostranim ("Proces" Sonje Vukićević, pa i banjalučki "Tužni princ"). Ovogodišnje Sterijino pozorje je demonstriralo vitalnost domaćeg dramskog pisca (Biljana Srbljanović, Goran Marković), ukazalo na prisustvo nekoliko vrhunskih reditelja (Ljuboslav Majera, Jagoš Marković, Kokan Mladenović, Milan Karadžić), ali i sposobnost pozorišnih institucija da prežive i napreduju (pre svega beogradsko Narodno pozorište i Atelje 212, zatim teatri u Somboru, Kikindi, kao i ubogaljeno Jugoslovensko dramsko, pa i obnovljeno Crnogorsko narodno pozorište), ali je i afirmisalo mladu generaciju glumaca (Sergej Trifunović, Isidora Minić, Sonja Damjanović, Branka Šelić, Nebojša Dugalić, na primer). Uspešan je bio i Grad teatar Budva koji je definitivno preuzeo ulogu koju su u bivšoj Jugoslaviji imale Ljetnje igre u Dubrovniku, dok užički Festival jugoslovenskog teatra postaje sve efektnija zamena za sarajevski MES. Na kraju godine bez sumnje će se ponoviti dobro poznata priča: dok će kritičari mrzovoljno odmeravati intenzitet katastrofe koja je zadesila ovdašnji teatar, domaći pozorišni stvaraoci će se čudom čuditi izrečenim ocenama po kojima je naš teatar u krizi. Deo argumenata prvih moguće je pročitati u prvom delu ovog teksta. Oni drugi će svoje razloge za čuđenje temeljiti u nabrajanjima koja su navedena u drugom delu članka, ali i ličnom zadovoljstvu zbog toga što pozorište još uvek postoji u zemlji u kojoj je sve postalo neizvesno, što oni u njemu igraju, a nadasve u činjenici da su pozorišne sale pune. A, vele oni, čim ima publike, nije umesno pričati o krizi. Nisam siguran da je uvek baš tako. Aleksandar Milosavljević
|
| prethodni sadržaj naredni |