| KULTURA |
Vreme br. 428, 2. januar 1999. |
Prekomerna sloboda "Kako to da niste u zatvoru?", bilo je pitanje koje me je zaticalo u nekoliko navrata poslednjih meseci. Upućivali su mi ga uglavnom stranci i uglavnom novinari, susrevši se sa nekakvim mojim radom. Meni je pitanje uvek zvučalo smešno, odavalo mi krajnju sagovornikovu neupućenost u naše prilike, i morala sam da objašnjavam detalje funkcionisanja jedne modernije diktature, kao što je naša. Legalistički gledano, nisam nikada imala previše argumenata: ni pre nego što se pojavio orgijaški Zakon o informisanju nije bilo previše zakonom propisane slobode u ovoj zemlji. Objektivno gledano, svaki rad u srpskom pozorištu, pa i moj, ne zaslužuje preveliku pažnju cenzora, i to uvek iz više razloga. Prvo, nevažan je - po svojoj prirodi osuđen je da dopre do veoma limitiranog broja veoma limitiranih ljudi, opet i uopšte po raznim aspektima. U trci sa masovnim medijima, pozorište i kad bi htelo sasvim da uzme ulogu prozora u neki drugi, istiniti svet, po svojoj suštini - ne može je do kraja ispuniti. Lično posmatrano, sumnjam da je ijedna moja reč izgovorena ili napisana ikada zavredela i omanje beleške dokonog doušnika naše, ozbiljnijim stvarima preokupirane Službe. U nedostatku želje da upotrebim bilo koji od ovih argumenata, na pitanje sladostrasnih reportera kako to baš ja nisam u zatvoru, skromno sam odgovarala "Trudim se, verujte, ali nije lako!" I zaista nije: pisci u ovom delu Evrope sada ipak malo teže odlaze u zatvor, ne vešaju ih kao u Nigeriji, ne proteruju kao u Alžiru, ne robijaju kao u Albaniji. Kad bolje razmislim, ljudi u ovom našem delu Evrope i inače teže odlaze u zatvor: i ako su odgovorni za masovna ubistva, često mogu dobiti titulu predsednika, a ako pišu o tome, iskrivljenom slikom veličajući takav poredak sveta - mogu zaraditi i pokoju Panslovensku nagradu. Uz bogatog mecenu, mogu postati članovi kakve inostrane akademije nauka, a ako malo pažljivije barataju svojom moći - konačno se mogu domoći i ove naše. Ipak, nije slučajno da se od mnogobrojnih naših pozorišnih stvaralaca nijedan nije uspeo dokopati kako Akademije, tako ni zatvora. Za prvu instituciju su više efemerni, retki među njima tamo su dospeli zbog svog drugog literarnog rada, poetskog ili naučnog. Za zatvor su takođe potpuno nebitni, vlasti je ipak lakše da tu sumnjivu ekipu zatvori u granice neke osiromašene pozorišne kuće, i u njoj otpacima sa svoje trpeze finansira njihov stvaralački nagon, a zatim zaboravi na njih, osim u trenucima kada svoje najbesposlenije predstavnike pošalje da poseti poneku premijeru i izvidi da li se slučajno nešto promenilo u njihovom nametnutom i s lakoćom prihvaćenom poretku stvari: da li se, naime, neko, barem slučajno, makar i nesvesno, nekako ohrabrio da nešto ozbiljno progovori ili pokaže, analizira ili raščlani, pozove ili isprovocira u svom korišćenju dozvoljene stvaralačke slobode. Kao i obično, referenti se vrate radosni: ne samo da se na sceni nije pojavilo nijedno sumnjivo lice, već je i same izaslanike bilo teško razlikovati od obične "premijerne" publike: glupavo su se cerekali svi na istim mestima, zabrinuli nad sudbinom sveta baš na isti način, zadivili tehničkim čudima u vidu cugova i zavese ili upotrebe video-tehnike; isto kao i svi ostali. A ruku na srce, nemaju ni šta prijaviti, retka je hrabrost koja zavređuje uhodinih beležnica: naši repertoari su prepuni inscenacija nebitnih evropskih komada sa dramaturgijom "Kasandre", bulevarskog pozorišta koje ismeva opšta mesta iz života Amerike, vrednih dela klasične baštine čitana na blesavo benigni način i priča o lopužama ljudskih duša tretiranih tako da nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa nama. Čak i domaći pisci, mladi pogotovo, okreću se temama koje su možda samo na Islandu čista ekskluziva. Jer Island ima samo jedan teatar. I uređenu državu, takođe. Novi tekstovi mladih autora za teme imaju sukob pozorišnih domara sa svojim zrelim dobom ili život nerealizovanih umetnika, možda kao nekakvu auto-psihoanalizu, priče o mladima koji puše pot i sumnjaju u budućnost zemljine kugle i tako to. Oni afirmisaniji okreću se proverenim slučajevima vila i vilenjaka i njihovim latentno orgazmičnim odnosima, pa tu je zatim, naravno, revolucija junaka nacionalne mitomanske baštine, gde se i lažni mitovi tretiraju nekako sa simpatijama, kao što se sopstveni tradicionalni smrad ipak negde duboko poštuje i voli, jer je svoj, a ne nekog odvratnog stranca. Tu su i oni koji pripadaju medicinskom žanru, pa sitno realistički komadi sa jednom mnogo jakom tezom, a ne sumnjam da će uskoro uslediti i priče o dlakavim četnicima kao istorijski potvrđenim borcima za ljudska prava, novi krug problematizovanja golootočkog fenomena, a započetu otimačinu oko mermernog Nikole Pašića rešiće jednom za svagda onaj ko prvi na sceni nalepi bradu do pupka i progovori o toj gorućoj temi našeg društvenog trenutka. U međuvremenu će se izređati kreatori tih repertoarskih politika isto kao i podoficiri koji ih postavljaju i smenjuju, a srpsko pozorište će nastaviti svetlu tradiciju države u kojoj stvara - u velikom stilu vrhunske propasti kao posledica neodgovornosti prema samom sebi i onima koji od njega očekuju, ako ne tako mnogo, ono barem nešto ili bilo šta. Sloboda koja im je data, ili barem nije oduzeta, za naše autore nepodnošljivo je prekomerna. Osim povlađivanja sopstvenom kukavičluku, koji je tačniji izraz za auto-cenzuru, osim uživanja u sopstvenoj dostojanstvenoj uzdržanosti, koji opet znači nemanje šta da se kaže, tu je i ona večna čežnja za mudrošću koju vreme obezbeđuje, a u stvari je običan nedostatak hrabrosti. Ljudi koji su obavezni da glasno govore, za šta im se, apsurdno, čak i pruža sloboda, za večnog neprijatelja imaju upravo nju - tu neželjenu slobodu koja ćuteći proziva, s pravom očekuje i koja neodazivanje ne prašta. Naši autori nečiste savesti u krevet ležu samo sa jednom morom - košmarom suvišne slobode koja im nikako nije potrebna i koja im ne da da mirno u hibernaciji sačekaju da neko drugi rasplete sve ovo. Posmatrala sam ljude u sali, na premijeri pre neko veče. Kada junak sa scene progovori autentičnu Brehtovu rečenicu: "Šta je pljačka banke prema njenom osnivanju?", vrednujući stepen razbojništva, jedan lagani titravi osmeh, osmeh prepoznavanja preleteo je čitavom salom. Publika se trgla i složila, a zatim i glupavo nasmešila. Ista ona osiromašena publika, opljačkana u jednom takvom osnivanju jedne od takvih banki. Bedna publika, u ofucanim kaputima, sa zakrpljenim čarapama, izmilela iz stanova bez grejanja i automobila bez elementarnih delova došla da gleda pozorište. I smeje se toj rečenici, smeje se sebi i sopstvenoj gluposti. A tu je, u stvari, da prekrati vreme dok čeka osnivanje neke druge, a iste takve banke, zbog koje će svoje razdrndane fiće prodati u delove, založiti sinove u vojsku a kćeri dati pod kiriju, da bi poslednji dinar ponovo poverili na čuvanje državi. Za koga će tada, pitam se samo, da se pravi pozorište? S kim ćemo se sretati, s kim razgovarati, od koga nešto pametno čuti? I čemu ćemo se uopšte nadati? U međuvremenu imam novi odgovor na ono pitanje s početka - kada ću konačno dopasti zatvora? Pa, već jesam. Zar se ne vidi? Biljana Srbljanović |
| prethodni sadržaj naredni |