| SVET |
Vreme br. 428, 2. januar 1999. |
Bolja polovina Američki nedeljnik "Tajm", koji po već dugoj tradiciji svake godine bira ličnost godine, nije mogao da se odluči za jednu osobu. Opredelio se za dvojicu po položaju, moći, ali i po karakteru potpuno različitih ljudi, kojima je jedino zajedničko to što će se posledice svega što su uradili 1998. osećati još mnogo godina. Ličnosti godine su verolomni predsednik Bil Klinton i njegov uporni progonitelj, nemilosrdni tužilac Kenet Star. Izbor, naravno, ni ove godine nije bio lak. Zar, na primer, ovo priznanje nisu zaslužili irski mirotvorci, dobitnici Nobelove nagrade za mir, ili nenadmašni astronaut Džon Glen, ili kompjuterski mag Bil Gejts? Bilo je još puno kandidata - zaslužnih "i po dobru i po zlu, ličnosti koje su najviše uticale na vesti i naše živote", kako se kaže u uvodnom tekstu "Tajma". Među onima koji su do poslednjeg trenutka bili u najužem izboru je i jedna žena koja je i te kako povezana sa laureatima, žena "izuzetne snage i gotovo nestvarne sposobnosti da iskaže svoje dostojanstvo", ali čiji je uticaj na prošlogodišnje glavne naslove - i na istoriju - ipak bio manji od uticaja dvojice izabranih. Reč je, naravmo, o Hilari Klinton. "Vreme" se ipak opredelilo za prvu damu Amerike, između ostalog i zbog njenih već citiranih osobina. Ništa manje i zbog opšteg uverenja da njen suprug odavno već ne bi bio američki predsednik da se ona nije ponela tako hrabro i dostojanstveno, da ga nije javno tako svesrdno podržavala sve ovo vreme, od januara prošle godine, kada je prvi put obznanjena njegova seksualna eskapada. Sa zadovoljstvom, međutim, preuzimamo naslov članka objavljenog o Hilari Klinton u američkom nedeljniku. "Bolja polovina", kao retko kad u stvarnosti potvrđuje opštepoznatu izreku koja često ima i pežorativni prizvuk. Od početka se znalo da Bela kuća još nije imala takvu prvu damu. Visokoobrazovana žena, poznati advokat, ugledna javna ličnost, bogata i privlačnog izgleda - Hilari Klinton bila je predodređena da izazove divljenje. Ili - zavist. Amerikanci su se pitali da li će ona, poput manje-više svih njenih prethodnica, prihvatiti da bude samo predsednikova supruga, ili će decenijama već jasno profilisanu ulogu prve dame odigrati na svoj način. U ovoj rubrici sve to je napisano o Hilari Klinton godinu dana pošto se, zajedno sa Bilom, uselila u Belu kuću. Tome ni sada, polovinom drugog mandata, šest godina kasnije, nema šta da se doda. Osim - da je upravo sada, usred najveće porodične, predsedničke i na neki način opšte američke krize, izabrala da bude upravo ono što nije želela da bude i što ranije nikada nije bila - samo predsednikova supruga. Pitanje koje muči mnoge i na koje se čuju najrazličitiji odgovori jeste - zašto je to učinila. Zašto je podržala supruga koji ju je prevario i slagao i otkuda takva politička odlučnost? Da li zbog moralnih shvatanja koja je uvek ispoljavala u teškim trenucima, 23-godišnje odanosti čoveku koga je uvek obožavala i, naravno, zbog ljubavi prema njihovoj 18-godišnjoj ćerki? Da li zbog gnušanja prema razvodu i teških posledica koje takav čin ima na decu ("Zbog toga sam se tokom svog braka više puta ujela za jezik")? Da li zato što je uvek verovala da je institucija predsednika SAD važnija od njenog braka? Da li zbog toga što je, kako je to rekao jedan Hilarin prijatelj, "njena prirodna reakcija da uvek sačuva hladnu glavu i da ne dozvoli da je u rasuđivanju ponesu emocije"? Da li zato što, kako je primetio jedan njen drugi prijatelj, seksualnu aferu svog supruga vidi kao "njegovu slabost i kao tek veoma mali deo njegovog života"? Može li se odgovor naći u činjenici da je, i pored nesumnjivih ličnih ambicija i želje da ne bude samo "predsednikova supruga", Hilari svoj javni imidž ipak podređivala njegovim potrebama - da ne bude suviše prisutna, da ne bude prevelika feministkinja, ili suviše liberalna? Da li zato što, kako je napisala Margaret Karlson, "u svakome od nas postoji jedan mali Klinton i, svidelo se to nama ili ne, to je i razlog zašto je on i dalje tako popularan"? Popularna je, kao nikada dosad, i Hilari Klinton. Uprkos tome, ili baš zato što je, kako je pisao "Njujork tajms", ona "najponiženija žena u istoriji". I to ne zbog onoga šta je uradila, već zbog svega što je propatila. Hilari Klinton kao da je potvrdila istinitost izreke jedne druge velike žene, Eleonore Ruzvelt, takođe supruga američkog predsednika, "da je žena kao kesica sa čajem - nikad ne znate koliko je jak dok ga ne potopite u vrelu vodu". Hari Štajner |
| prethodni sadržaj naredni |