MOZAIK

Vreme br. 428, 2. januar 1999.

 

Nuspojave

Ta luksuzna stvorenja

Ideja o oporezovanju pasa bila je briljantna, i njena jedina mana je u tome da je - totalno sumanuta

59.gif (17911 bytes)Nekako u isto vreme kada je Skupština Srbije pokunjeno pojela vlastiti - u principu nejestivi - proizvod karakterističnog mirisa, poznat i kao Zakon o pravima i obavezama izabranih lica, Skupština Beograda, odnosno vlada srpske prestonice, sprema se da ukine ili bar znatno snizi sopstveni doprinos sveopštem beščašću: visoke takse i namete na kućne ljubimce, naročito za džukce "plemenitog roda". I kao što je državna vlast ustuknula pred vlastitim bezobrazlukom tek onda kada joj je zapretio suptilni narodski argument zvan "kuka i motika" - koji se ovde, inače, ne podiže više od jedanput-dvaput na vek - tako je i gradska administracija počela da reterira onda kada je postalo jasno da je čekaju velike "kereće demonstracije", odnosno da će četvoronožni ljubimci u pratnji svojih vlasnika organizovano i u velikom broju došetati pod prozore gradskih funkcionera da ih priupitaju za zdravlje. I pri tome nije sigurno ko će više i opasnije režati - psi ili vlasnici. I tako su se, da ne bi ostali pocepanih nogavica, opsetili da im je možda ipak pametnije da na neki drugi način iskamče pare od blago iznerviranog građanstva. Zašto "blago"? Zato što još ne ujeda. Ali već oštri očnjake.

Cela frka s "kerećim nametom" - koji je, kako stoje stvari, trebalo da bude uvod u oporezivanje posednika mačaka, papagaja, iguana, dabrova i činčila - ovde je najzanimljivija po osnovu motiva: šta je nagnalo genija koji je to smislio da poveruje da će naći inteligentno opravdanje za oporezivanje živih bića, pa još "najboljih čovekovih prijatelja"? Koliko se iz nekih prilično mucavih i nesuvislih opravdanja ove mere dalo naslutiti, dotični genije je proglasio džukce & ostalu menadžeriju "luksuzom"; a ko može sebi da priušti ta luksuzna stvorenja, taj mora da ima para; a ako već ima para, zašto ga ne bismo oglobili, pa da od njegovog prisilnog samodoprinosa skuckamo pare za vaskoliku infrastrukturu, plate, penzije, dečije dodatke i sve ostalo što se u dekadentnom spoljnom svetu skuplja iz nekih drugih, normalnijih (fiskalnih i nefiskalnih) izvora? Ideja je bila - nema šta - briljantna, i njena jedina mana bila je u tome da je - totalno sumanuta. Nije li, uostalom, odavno dokazano da granica između genijalnosti i ludila ume da bude izluđujuće tanka?

Nema sumnje da je glavni motiv svih nameta sa talentovano lucidnim opravdanjima, koje nam podjednako zdušno navaljuju na popucala leđa i "levi" i "desni" trudbenici vladajuće koalicije i gradski prvaci iz redova famozne Konstruktivne Opozicije - prisilna mamipara. Momcima, naime, treba keš, i sve manje birkaju kako će doći do njega. Sami, doduše, ne umeju da ga proizvedu, ali što umeju da troškare, milina jedna... Neko bi to, čak, nazvao pljačkom sa državnim pečatom, ali ja sam daleko od takvih izdajničkih i plaćeničkih misli, tako mi Zakona o informisanju. Više me zanima "kulturološki" aspekt priče, a kada čujem reč "kultura", obično se mašim za - Šešelja. Ovaj neumorni zagovornik egalitarizma za sve (osim za Izabrana Lica) poslednjih se nedelja naročito istakao produhovljenim objašnjenjima zašto je republička vlada - kojom on potpredsedava, na polzu naroda koji ipak mora da ga je nečim zaslužio - bila prisiljena da uvede poreze, namete i takse na sve postojeće, od privatnog "spejs šatla" do učkura za gaće kupljenih pre manje od pet godina. Sve je to, naime, luksuz. Mobilni telefoni, vanbračni život, nemanje dece, kompjuteri, satelitske antene, Internet - sve je to u specifičnom sistemu vrednosti Palanke Kao Metafore tek nepotrebno zamajavanje, višak, smetnja i pokora za čestitog Srbina kojem su dovoljni brlja, praziluk i psihoaktivno dejstvo vlastitog znoja, baš kao u doba Karađorđa. Šešelj se čak ovih dana vajkao kako su (do daljnjeg?) morali da odustanu od uvođenja poreza na satelitske antene iz sasvim banalnih tehničkih razloga: nisu znali kako da "izvrše popis" bez da angažuju hiljade inkasanata koji bi se pentrali po gradskim krovovima u potrazi za silnim ilegalnim satelitskim "tanjirima" zamaskiranim u paprat i bršljan... Potpredsednik vlade pomenuo je da se kod stambenih zgrada i solitera javlja objektivan problem: kako utvrditi ko je pravi vlasnik "tanjira" preko kojeg desetine porodica gledaju stupidne italijanske kvizove i nemačke sitnosatne krevetske razbibrige? Tako je jedna sjajna ideja neslavno izgubila bitku sa sivkastom stvarnošću, ali možete se kladiti - poznajući njene kreatore - da ovime rat nipošto nije završen.

Tačno je da su svi ovi maštovito koncipirani nameti upravo procvetali otkad se i radikali nešto pitaju u ovoj državi, ali bilo bi previše jeftino verovati da je sve to samo njihovo maslo; Palanačko Groblje kao ideologija i lifestyle ovde živi u svim "velikim" strankama, a radikali jedino imaju najmanje stida, pa im uvek izleti iz usta ono što njihovi partneri misle ili što tek nerazgovetno mrmljaju. Mi, uostalom, i nemamo mnogo prava da se bunimo: onog trenutka kad su građani ove zemlje krotko pristali na fascinantnu besmislicu i epohalni bezobrazluk da moraju da plaćaju "izlaznicu" iz rođene zemlje, sve je postalo moguće. Još je tada definitivno trijumfovala dominantna ideologija podšišivanja: skratiti i fazonirati sve što štrči iznad (ili ispod, sa strane, ukoso, otpozadi...) palanačkog proseka, sve što se ne uklapa u standarde Večitog Ovde i Sada. Ako su vam juče nesmetano oporezovali pravo na slobodno kretanje po "fizičkom prostoru", zašto vas danas ne bi oglobili za šetkanje po virtuelnom prostoru Interneta?

Još jedino sindikalno-građanski bunt protiv Izabranih Lica i preteće "kereće demonstracije" ulivaju neku nadu. Naši kerovi su nas, dakle, svojim savršenim njuhom, naterali da i mi prepoznamo - kulove. Time su dokazali svoju neophodnost. Za razliku od njih, kulovi su nam baš veliki luksuz...

Teofil Pančić

 

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)