| POLITIKA |
Vreme br. 428, 2. januar 1999. |
Duh Vremena Bauk Nove godine Vidimo da nas u čari bede najviše ubeđuju oni što nas u bedu bacaju a lično se radije bave pretvaranjem vlasti u pare i obrnuto
Nije da se nismo koprcali, ali evo ima već skoro dve godine otkako na sebe gledamo više orijentalno filozofski. Ako priznamo da nam loše ide, odmah ćemo se setiti da za to ima objektivnih razloga i dobro je što nam nije još gore. Ili ćemo kazati da smo nešto teško skrivili i da nam je sve ovo zbog onoga. Ili da smo mi baš ovakvi kakvi smo sad i to nam je što nam je. A pravi mudraci postajemo kad sve pogledamo s visine i zaključimo kako, u stvari, nikome nigde nije ništa bolje, jer u životu nema bolje i gore, jer što dobiješ na mostu izgubiš na ćupriji i šta nam, uostalom, fali? Nezgoda s ovom pretežno četvoronožnom filozofijom je u tome što je ovde klima suviše oštra i što ne rastu banane. Zatim, što stalno i sistematski gubimo i na mostu i na ćupriji. Zatim, što se sećamo da nije uvek bilo tako. Najzad, najnezgodnije je što vidimo da nas u čari bede najviše ubeđuju oni što nas u bedu bacaju a lično se radije bave pretvaranjem vlasti u pare i obrnuto. Zato mi se čini da je onaj zakon o njihovim privilegijama, sve i pošto je povučen, bio najveći događaj godine koja ističe. Kad su to predložili i usvojili, mora da su verovali da je celokupno građanstvo što onesposobljeno, što uvereno da u bedi leži spas, te da se funkcioneri, eto, žrtvuju i sebe kažnjavaju parama i to doživotno. Time će biti sprečeni da razvijaju onu čuvenu duhovnost koja se narodu srdačno preporučuje i koja, dakako, cveta samo u bedi i krije se na dnu kontejnera. Ne znam kako se dogodilo da je taj zakon naknadno ispao sporan i po čemu su oni uočili da je nepopularan. Nisu valjda čitali nezavisnu štampu? Zašto nisu, kao obično, sebi poslali gomile čestitki i oduševljenih telegrama podrške? Mogli su mirno da pred Skupštinom organizuju i malu demonstraciju, gde bi građani zahtevali da funkcionerske plate budu barem sto puta veće od prosečnih. Ako bi tako nešto u ovom trenutku izgledalo malo preterano, sledeće godine bilo bi sasvim prirodno. I novi zakoni o univerzitetu i informisanju bili su prošle godine nezamislivi, pa više nisu. Takve stvari prolaze sve brže, lakše i s manje otpora nego ikad. Nekad je moglo izgledati nezamislivo i da će Šešelj biti u vladi Srbije, a da će Drašković čuvati leđa Miloševiću. Zbog takvih obrta i izdaja građanstvo i jeste onesposobljeno, jer shvata da javna scena ovde vrvi od privida, senki i obmana te da se sve i svako začas može pretvoriti u nešto drugo i suprotno onom za šta se predstavljao. U novu godinu ulazimo sa svežim leševima na Kosovu, gde će se, možda, i u prazničnoj noći pucati u meso, dok se po Beogradu bude šenlučilo. Nema nade da će se taj problem odavde tretirati išta drugačije nego svi prethodni, već potrošeni i pogubljeni, takozvani nacionalni ciljevi. To znači da nas čeka ono isto ućutkivanje i zavlačenje ruke u naše džepove, u ime te velike borbe. Jedini sasvim izvestan ishod jeste da će jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju postati totalan. Sve i ništa. A s Kosovom šta bude, biće. Dobauljaćemo mi nekako do tog sledećeg veka, nema sumnje, samo što nećemo ličiti na svoje savremenike, a tvrdićemo da je to zato što smo mnogo bolji i što nam je uspelo da ostanemo nepobeđeni i netaknuti kao nekad Enver-Hodžina Albanija. Sadašnja feudalna faza je, nažalost, samo privremena i prolazna. Srbija teži da se vrati najdaljim izvorima, a to će onda biti nešto kao Lepenski vir, neolitska zajednica ali, naravno, s televizijom. Neki od ovih sa televizije već mi pomalo liče na rasne primerke iz Lepenskog vira, a i gledaoci ovakve televizije moraju postepeno poprimiti onaj izbuljeni i zblanuti neolitski izraz. Ali, proslavimo mi sad lepo svoju Novu godinu, jednu pa drugu, svetsku i našu, a sledeći put ćemo, valjda, samo našu. Šta nas briga za svetski kalendar. Neka u novi milenijum ulaze oni kojima se tamo žuri, a mi bismo se mogli dogovoriti i izglasati u Skupštini da počnemo brojanje unazad i tako sve dovedemo u savršen sklad. A dok slavimo, ne bi marilo da svako razmisli gde bi, uz Dunav, smestio svoju zemunicu ili sojenicu. Stojan Cerović |
| prethodni sadržaj naredni |