| POLITIKA |
Vreme br. 428, 2. januar 1999. |
Kosovske priče Četiri anegdote koje imate pred sobom nastale su kao nusproizvod reporterskog rada Dejana Anastasijevića na Kosovu. One nisu pisane s ambicijom da bilo šta objasne o prirodi i uzrocima krvavog sukoba na Kosovu, niti da navedu na bilo kakav zaključak. Reč je prosto o malim pričama o običnim ljudima koje iz ovog ili onog razloga nisu našle mesto u uobičajenim formama novinskog teksta. Sve su istinite, samo su u pojedinim slučajevima promenjena imena aktera Debela siva sveska U agencijskim izveštajima obično se navodi da su sukobi na Kosovu počeli u martu ove godine, ali čitaoci "Vremena" znaju da se prva bitka između policije i ilegalnog UČK-a dogodio 25. novembra 1997. u Drenici, kod sela Ludovići blizu Srbice. Tada je grupa pod komandom pokojnog Adema Jašarija u zasedi sačekala policijski konvoj koji se kretao prema selu Voćnjak (alb. Vojnik), gde je dan ranije napadnuta grupa sudskih izvršitelja iz Mitrovice. Posle višečasovne borbe, snage MUP-a bile su prinuđene da se povuku, ali je okršaj zamalo ostao nezabeležen jer su i srpske vlasti i albanski politički lideri, svako iz svojih razloga, pokušali da ga zataškaju. Tokom zatišja koje je trajalo sve do kasnog februara, često sam se u Srbici sretao sa Šabanom Šaljom, rukovodiocem tamošnjeg Centra za zaštitu ljudskih prava i sloboda, organizacije koja je u to vreme bila blisko povezana sa Rugovinim Demokratskim savezom Kosova. Ovaj mrk, brkat četrdesetogodišnjak bio je u početku dosta nepoverljiv prema srpskom novinaru, da bi se vremenom polako raskravio. Sa mnogo gorčine je govorio o ponašanju srpske policije prema Albancima od 1989. do danas, potkrepljujući svoje reči obimnom dokumentacijom o hapšenjima i maltretiranjima žitelja Drenice: svaki takav slučaj, od ozbiljnog batinanja do "bezazlenog" vređanja na nacionalnoj osnovi, bio je upisan u debelu sivu svesku. Sa Šaljom sam poslednji put razgovarao krajem januara 1998, manje od mesec dana pre nego što su počele akcije specijalnih jedinica MUP-a u Likošanima i Prekazu, u kojima je stradao veliki broj albanskih civila. Nakon toga je slobodno kretanje po Drenici postalo nemoguće za srpske novinare. Ipak, u martu mi je jedan albanski kolega ispričao da je u dreničkom štabu UČK-a video Šalju u uniformi, te da je ovaj u međuvremenu postao regionalni komandant. "Šta će ti to?", pitao je kolega, i sam iznenađen Šaljinom transformacijom. "Zar se više ne baviš ljudskim pravima?" "Bavim se", odgovorio je Šalja, pokazujući na pušku. "Samo ih sada štitim na drugi način."
Komšiluk Sredinom aprila, u manastiru Visoki Dečani video sam prve srpske izbeglice na Kosovu. Bila je to grupa seljana iz okolnih, mahom albanskih sela, koji su pobegli iz svojih kuća pred pretnjama UČK-a. Kako vlasti nisu izgledale raspoložene da im pomognu, sklonili su se u manastir, gde se o njima brinuo jeromonah Sava. Najduži izbeglički staž imao je tridesetčetvorogodišnji Mijat Stojanović, glava jedine srpske kuće iz Glođana, koji je sa majkom i sestrom napustio rodno selo 21. marta. Ovo je njegova priča: "Sa komšijama smo lepo živeli do početka marta, a onda je u selo ušla njihova vojska. Tada su susedi, s kojima smo ranije često pili kafu, prestali da razgovaraju sa nama, a noću je počelo da se puca. Živeli smo u strahu, prestali smo da izlazimo osim u krajnjoj nuždi, a noću nismo znali da li ćemo osvanuti. Dvadeset prvog marta u selo je pokušala da uđe policijska patrola. Pucali su na njih, oni su odgovorili, to je potrajalo sat-dva, a onda je policija otišla. Odlučili smo da ne čekamo noć, nego smo natovarili šta smo imali na traktor i došli ovamo. Ne znam ni šta ćemo ni kuda ćemo. Ove što imaju para i položaj niko ne dira, a nas sirotinju svako gazi... Doveli smo i ove dve krave, ali nemamo čime da ih hranimo, jer u manastiru nema sena za sve. Ja sam pre dve nedelje sporednim putem ušao u selo i doterao nešto sena, ali sada je i to pri kraju." "Jeste li tom prilikom videli komšije? Šta su vam rekli?" "Ništa. Ćutali su." Nedelju dana kasnije, dnevne novine su objavile da su pripadnici UČK-a u Glođanu uhvatili i teško isprebijali seljaka Mijata Stojanovića. Bio je krenuo da dotera još sena za svoje mršave krave. Problem u porodici Poznato je da je tradicija krvne osvete još veoma prisutna kod kosovskih Albanaca, ali oni s nelagodom govore o tome pred strancima. Ako ih pitate, obično će vam reći da je taj običaj manje-više iskorenjen, i da još postoji samo u zabitim selima. Priča dvadesetpetogodišnjeg poznanika Ljuana, inžinjera elektrotehnike iz Prištine, daje malo drugačiju sliku: "Nije mi loše, ovde se sad traže kompjuterski stručnjaci pa može da se zaradi. Pošto živim kod roditelja, svu platu dajem ocu, i tako će biti sve dok se ne oženim. Otac je dobar, nikada nije odbio da mi da novac da izvedem devojku u kafić ili da kupim nešto da obučem. Ipak, prošle godine smo imali jedan problem. Imam nekog daljeg rođaka, peto koleno, koji je otišao u Ameriku, u Njujork, i tamo se oženio jednom Albankom. E sad, ta Albanka je imala oca koji je bio mnogo nezgodan čovek. Voleo je da popije, a onda da dođe kod njih u kuću dok je moj rođak bio na poslu i da bije ćerku, da odnosi novac i stvari iz kuće. Moj rođak je to dugo trpeo, ali ništa nije mogao da uradi: em je stariji, em je tast. Jednog dana mu je prekipelo: umesto da ode na posao, ostao je kod kuće i sačekao tasta. Posvađali su se, moj rođak je imao pištolj i ubio ga je. Američki sud ga je oslobodio, ali tastova porodica je tražila krv. Zato nekoliko nedelja nisam smeo da izlazim iz kuće, iako za tog rođaka dotle nisam ni znao." "Hoćeš da kažeš da si bio u kućnom pritvoru zbog ubistva koje je, nekoliko hiljada kilometara daleko, na drugom kontinentu, počinio čovek koga nikada nisi upoznao?" "Pa sad, nije da je meni neko pretio, ali da sam nastavio da živim normalno, onda bi ona porodica rekla: 'Vidi malog što se pravi važan. Njegova familija nam duguje krv, a on ide po kafićima i zabavlja se, baš ga briga za našu žalost.' Oni bi to shvatili kao uvredu." "I šta je bilo na kraju?" "Ništa, sve se lepo sredilo. Došao nam je čovek iz one familije i pričao sa mojim ocem, popili su kafu. Rekao je da smo mi poštena porodica i da neće od nas tražiti krv, nego će ići samo do drugog kolena ubice. Od tada je sve u redu." Zemičke Moji prijatelji, koje ću za ovu priliku nazvati Nikola i Ana, oboje rade na prištinskom univerzitetu. Ana je rođena u Prištini, dok je Nikola bosanski Srbin koji se na Kosovo doselio nekoliko godina pre rata. Oboje se trude da, koliko je to moguće, održavaju dobre odnose sa komšijama Albancima. Nikola je, inače, dao najbolji rezime Miloševićeve vladavine koji sam ikad čuo: "Meni je pola rodbine ostalo na Grbavici, pa su ih posle Dejtona naselili u Srebrenicu, a druga polovina je još ranije otišla u Borovo Selo. Ja sam, evo, ovde." Nikola i Ana su nedavno proslavljali rođendan svog desetogodišnjeg sina, i poručili su od lokalnog pekara, Albanca, da im ispeče tridesetak zemički za sendviče. Tek kada su izneli sendviče pred goste, primetili su da je svaka zemička "ukrašena" kukastim krstom, urezanim u testo pre pečenja. "Možeš misliti kako nam je bilo," priča Ana. "Odjednom smo svi prestali da jedemo. Samo smo buljili u one sendviče. Onda je neko posumnjao da su kajzerice možda još i otrovane, pa je bilo još gore." "Jeste li pitali pekara zašto je to uradio?" "Nismo, šta vredi. Samo smo prestali da kupujemo hleb u toj radnji." "Šta ste uradili sa zemičkama?" "Bilo je kasno, sve je bilo zatvoreno, a mi gladni. Na kraju smo ih sve pojeli." Nikola i Ana planiraju da se do proleća presele u Beograd. Dejan Anastasijević |
| prethodni sadržaj naredni |