Arapi i iračka kriza
Produženo koškanje
Terorizam, protiv koga još niko nije našao efikasan lijek, mogao bi ponovo da progovori
Odavno se u arapskom svijetu nije mogao čuti tako jasan poziv na "zajedničku akciju", kao povodom apela za odbranu Iraka, a protiv SAD i Velike Britanije. Učinili su to arapski parlamentarci na zasjedanju u Amanu (bez prisustva predstavnika Kuvajta), ne samo povodom četvorodnevnog bombardovanja nego i kasnijih nadlijetanja američkih i britanskih aviona zona zabranjenih letova, što ovaj region čini još nestabilnijim. Iračke protivvazdušne snage otvorile su vatru na pomenute avione, a sve to miriše na nastavljanje "koškanja", koje lako može prerasti u pravi rat.
Oštre riječi parlamentaraca nisu toliko iznenađenje, koliko je to vrlo određena poruka jordanskog prestolonasljednika Hasana, koji je pozvao na solidarnost s Iračanima i ocjenio da su sankcije prema ovoj zemlji "nepravedne i ne postižu političke ciljeve". Drugim riječima, po ocjeni budućeg nasljednika kralja Huseina, sankcije ne ugrožavaju režim Sadama Huseina već samo izazivaju "patnju naroda". Ako se ima u vidu da je Jordan pružio privremeno gostoprimstvo (1995) odbjeglim zetovima iračkog predsjednika, od kojih je jedan, Husein Kamal al Madžid, bio prvi čovjek tajnog programa proizvodnje novog oružja, onda poruka princa Hasana ukazuje na određeni zaokret u odnosu na susjednu zemlju. I ostali učesnici su se najviše bavili humanitarnim problemom, jer da su kojim slučajem prešli na isključivo politički teren, razišli bi se bez zajedničkog stava, što se često događalo u daljoj i bližoj prošlosti.
BEZ PODRŠKE SADAMU: Malo je ko od učesnika ovog jednodnevnog skupa
pružio direktnu podršku iračkom predsjedniku i njegovom režimu, ali ga niko nije
direktno ni osudio. Mada od solidarnosti arapske braće neće imati mnogo konkretne
pomoći, ipak se može sa sigurnošću tvrditi da je mišljenje o njemu donekle
promijenjeno, bar u nekim prestonicama u ovom dijelu svijeta.
Na drugoj strani, većina arapskih zemalja je još ranije zamjerala administraciji u Vašingtonu što nije ispunila obećanja da će politikom stroge izolacije "promijeniti ili režim u Bagdadu, ili ponašanje Sadama Huseina". Nije se dogodilo ni jedno ni drugo. Osim toga, otvorena podrška Izraelu u ukupnim bliskoistočnim zbivanjima stvorila je dodatni animozitet prema jedinoj supersili, čak i u Saudijskoj Arabiji koja je pupčanom vrpcom vezana za SAD.
Irački predsjednik Sadam Husein stekao je dodatne poene u najvećem dijelu arapske javnosti jasnom porukom da ne priznaje zone zabranjenog leta na sjeveru (pretežno kurdski) i jugu zemlje (pretežno šiitski), jer nisu "stvorene rezolucijom UN-a".
Ove zone i dalje nadlijeću američki i britanski avioni dok vlasti u Bagdadu takve postupke tretiraju kao narušavanje teritorijalnog integriteta zemlje, a samim tim i kao neprijateljske akcije. Da li je neki od tih aviona oborila iračka protivvazdušna odbrana, teško je utvrditi, jer se takve informacije demantuju u Vašingtonu i Londonu.
U svakom slučaju, iračka armija je spremna da se suprotstavi "daljoj agresiji" - kako kažu bagdadski izvori - i pri tome računaju na otvoreniju solidarnost ostalih arapskih zemalja. U kampanji pridobijanja "simpatija" koristi se i vjera. Tako je na sastanku u Amanu predsjednik iračkog parlamenta Sadun Hamadi ponudio dokument u kome se kaže da se radi i o "agresiji na islam". Ovu sintagmu arapski teolozi primaju s velikom rezervom, budući da je režim u Iraku sklon "ljevičarenju", ali je zato manje obrazovani Arapi primaju kao "veliku istinu", a to izaziva emocije neslućenih razmjera. Moglo se to vidjeti i na demonstracijama u Amanu, za vrijeme zasjedanja parlamentaraca, kada su govornici bez okolišenja poručivali da je "agresija na Irak ravna napadu na čitav arapski svijet". Pri tome treba imati u vidu da jordanske vlasti rijetko dozvoljavaju takva okupljanja posebno ako su uperena protiv SAD bez čije bi pomoći ova kraljevina teško mogla da opstane.
Bombarodvanje je, isto tako, dalo povoda arapskim militantnim organizacijama i grupama da zaprijete kako će "udariti po američkim interesima svuda u svijetu". Iračka vlada je mogućnost takvih akcija najavila neposredno poslije prvih bombardovanja, ali se striktno ogradila da ona neće stajati iza njih. Čak i da je to tačno, Amerikanci će uprijeti prstom u Sadama Huseina i naći nove povode za vojne akcije. I tako u nedogled.
Ejub Štitkovac
