SVET |
Vreme br. 431, 23. januar 1999. |
Suđenje Klintonu u Senatu Godo u Vašingtonu I puritanskoj Americi dosta seksualnog makartizma: galerije za publiku - prazne Čikago Što se tiče Bila, Monike, Hilari, Keneta Stara, demokrata i republikanaca, impičmenta, suđenja u Senatu i celog tog neviđenog medijskog cirkusa, nazvanog i suđenjem stoleća, Amerikancima je svega dosta. Čak su i galerije u Senatu, rezervisane za publiku, poluprazne. Jedan dežurni televizijski cinik kaže da je atmosfera potpuno beketovska. U kultnom komadu "Čekajući Godoa" Estragon kaže Vladimiru: "Ja ovo više ne mogu da izdržim!" A onda Vladimir odgovara Estragonu: "To ti samo misliš..." Ali, i puritanskoj Americi je prekipelo: naciji je dosta višemesečnog javnog saslušavanja ko je, kada i gde koga pipnuo. Taj defile tužilaca i svedoka oko ljubavne afere predsednika koji ima pubertetske seksualne probleme, kako reče Glorija Stajnam, prvosveštenica feministkinja, pretvorio se u u farsu, u mučni vodvilj, koji može da se završi političkim masakrom, smenom vrlo popularnog predsednika. Neverovatni skok popularnosti Bila Klintona, neposredno posle impičmenta, može se samo objasniti činjenicom da je Amerikancima ne samo dosta ovog svojevrsnog seksualnog makartizma, već i da krupne reči kao što su moral, krivokletstvo, brukanje funkcije, ometanje istrage, smatraju manje važnim od činjenice da danas bolje žive nego kada je 1992. Klinton ušao u Belu kuću: stopa nezaposlenosti je najmanja za poslednjih trideset godina, apsolutno i relativno prihodi Amerikanaca rastu, državni deficit je eliminisan, benzin je jeftiniji, a video-rekorder se može kupiti za manje od 100 dolara. Zašto menjati takvog predsednika, pita se, očigledno, prosečni Amerikanac.
Uz Klintona je stala čitava jedna generacija; Kenet Star je optuživao ne samo Bila Klintona, već "generaciju koja ga je proizvela", piše "Vol Strit Džornal". Republikanci su frustrirani događajima oko Klintona, ne samo što je okončan "kulturni rat", već što je pobedila seksualna revolucija hipi-generacije iz šezdeset i neke. Nismo još Francuzi, ali idemo u dobrom pravcu, komentarišu postpuritanske vetrove neki liberalniji kolumnisti. Mnogi Amerikanci su dobro pročitali izveštaj Keneta Stara: shvatili su da je to višetomno delo od nekoliko desetina hiljada strana, skupo petparačko političko štivo plaćeno parama poreskih obveznika. Toliko energije, para i papira nije napisano ni o reformi zdravstva, reformi školstva, niti o onih 40 miliona Amerikanaca koji nemaju zdravstvenu zaštitu. Shvatili su da je to politički obračun, ali i zapravo svojevrsna strašna alegorija; ono što se desilo predsedniku SAD, može da se desi svakome od njih: najintimnije detalje iz svačijeg privatnog života vlast može da obelodani kad joj se učini za shodno. U globalnom selu mala fleka na haljini, nije fleka na haljini, to je potpis i omča oko vrata. U Gradiću Pejtonu postojala je neka ravnoteža u kontroli privatnosti: komšiluk motri na tebe, ali i ti mu uzvraćaš istom merom. Sa elektronskim njuškanjem privatne pošte, sa "prijateljima" koji snimaju telefonske ispovesti koje nose Tamo gde treba i sa pravnim sistemom koji sve to dozvoljava, Amerikancima je preostalo samo da kažu - Dobar dan gospodine Orvel! Veliki Brat sve zna! KO GA NAPADA: Početak suđenja Klintonu u Senatu podsećao je na neuspelu holivudsku komediju: pred 96-godišnjim (!) senatorom Stormom Tarmondom, sveže narandžasto ofarbanim, mumificiranim, zakleo se predsednik Vrhovnog suda Viljem Renkvist. Bolji poznavaoci političkih prilika u Americi znaju da je stogodišnjak Tarmond okoreli segregacionista: 1964. je vodio harangu protiv donošenja zakona o građanskim pravima Crnaca. Ni sudija Renkvist nije čovek čiste prošlosti: 1974. u Vermontu je, u jednom ekskluzivnom kutku ove lepe države, kupio kuću u kompleksu u kome "nepokretnu imovinu ne može imati ni jedan član jevrejske rase"! Ali, sudija nije samo antisemita, on je rasista opšteg smera: postoje dokumenti koji potvrđuju da je Renkvist bio i vlasnik kuće u Feniksu, u državi Arizoni, u čijem je ugovoru pisalo da se "kuća može prodati ili izdati samo osobama bele rase". David Sevidž, autor knjige "Na desno: Renkvistov put do Vrhovnog suda", piše da je Renkvist pred Pravnim komitetom američkog Senata izjavio da nije bio upoznat sa ovim ugovorima!? Postoje i pisani dokazi da se Renkvist, kao mlađani pravnik, zalagao da ostane segregacija u američkim školama:" Ja mislim da većina treba da odluči koja su ustavna prava manjine. Shvatam da je ovo nepopularan i nehuman stav, kako misle moje liberalne kolege, ali mislim da segregacija treba da ostane". Mnogo godina kasnije, kada je pre imenovanja za Sudiju vrhovnog suda ispitivan pred Senatom, Renkvist je hladno slagao da je on prezentirao mišljenje svog šefa, a ne svoje. "Ali, u dopisu piše 'ja'. To se valjda odnosi na vas gospodine Renkvist?", pitao ga je senator Edvard Kenedi. "Ne, ne odnosi se na mene!", ne trepnuvši je odgovorio Renkvist. Dva političara koja sude Klintonu zbog ljubakanja po Ovalnom kabinetu i vrdanja da kaže punu istinu o tim eskapadama, obojena, ali i liberalna Amerika smatra svojim ljutim neprijateljima. I zato je, zbog svega onog što se zbiva u Vašingtonu, mnogim Amerikancima - muka. Da i ne pominjemo da se pokazalo da je i Henri Hajd, republikanac koji je kao predsednik Zakonodavnog odbora u Kongresu, prvi bacio kamen na Klintona zbog ljubavne afere, i sam imao višegodišnje vanbračne veze. U međuvremenu, Klinton se obratio naciji, i govoreći o "američkom stoleću", nabrojao sve moguće ekonomske i socijalne uspehe: demokrati su njegove reči dočekivali salvama aplauza. I deo Amerike. Pre pakovanja kofera iz Bele kuće Niksonov pozitivni rejting je bio tek 26 odsto. Da li će republikancima poći za rukom da najure predsednika kome, za sada, 76 odsto Amerikanaca daje pozitivnu ocenu? Suđenje se nastavlja: Amerikanci će govoriti: "Ja ovo više ne mogu da izdržim..." još nekoliko nedelja, a možda, bogami, i meseci... Slobodanka Ast |
prethodni sadržaj naredni |