Pokušaj samoubistva Miše Kovača

Od zvijezde do revolvera

Vijest o pokušaju Kovačeva samoubojstva brzo se proširila Zagrebom: gazde zagrebačkih birtija - smrtno ozbiljni i lišeni svake primjese crnog humora - puštali su njegov stari hit "Ja nemam više razloga da živim"

Bio je najobičniji zagrebački četvrtak, 14. siječnja: oblačno, temperatura oko ništice, kraj radnog vremena, puni tramvaji i gužva na ulicama. Izoliran od uobičajene gradske vreve i ostavljen od svih koji su mu nešto značili u životu, u svom je stanu u Maksimirskoj ulici na kućnom broju 69 ležao pedeset osmogodišnji Mišo Kovač i razmišljao o smrti. U 15 sati i 45 minuta iz ladice je uzeo neprijavljenu berettu kalibra 7,65 mm, prislonio je cijev na lijevu stranu grudi i opalio. Kad je shvatio da srce i dalje kuca, uzeo je mobitel, nazvao svog menadžera Denisa Kadića i rekao mu: "Ja sam se ubio". Kadić je potom nazvao hitnu pomoć, te je pjevač prevezen u Klinički bolnički centar "Rebro". Odmah je operiran i život mu je spašen.

SLAVA I KARIZMA: Vijest o pokušaju Kovačeva samoubojstva brzo se proširila Zagrebom: gazde zagrebačkih birtija - smrtno ozbiljni i lišeni svake primjese crnog humora - puštali su njegov stari hit "Ja nemam više razloga da živim", ljudi po tramvajima vrtjeli su glavom i sažaljevali nesretnog Šibenčanina, a večernja izdanja novina na udarnim su stranicama donosila opsežne priče o poznatom pjevaču. Njegove zabavnjačke kolege po novinama su cmizdrile o "nesreći jednog velikog čovjeka", izjavljujući pri tom da ga "jako, jako vole" i da će "učiniti sve da se vrati na pravi put", dok su se njegovi prijatelji prisjećali kako je u posljednje vrijeme često govorio o samoubojstvu. Sve je, zapravo, bilo prožeto ljigavom malograđanskom patetikom koja se, osim u ovoj zemlji, može vidjeti tek u jeftinim latinoameričkim sapunicama čija je jedina namjena rasplakati dokone domaćice i ponuditi svijetu iluziju o nesreći bogatih i slavnih.

Hrvatska ne bi bila ono što jest, da se u tu patetičnu sliku nije uklopio i njezin predsjednik: 16. siječnja, dakle dva dana nakon Mišina pucnja u vlastita prsa, jedna od istaknutijih vijesti u središnjem dnevniku Hrvatske televizije bio je brzojav Franje Tuđmana popularnom pjevaču: "Dragi Mišo, čuvši s velikim žaljenjem vijest o tvom postupku, želim ti brzo i potpuno ozdravljenje i da nam se što prije vratiš svojim srcem i glasom", napisao je hrvatski vrhovnik, a njegovo intimiziranje i spominjanje srca istovjetno je porukama koje najpoznatijem pacijentu KBC "Rebro" ovih dana - putem radio valova - šalju klimakterične žene i nesretno zaljubljene šiparice iz provincije. Razlika između Tuđmana i Kovačevih obožavateljica leži u tome da predsjednik - surfajući na valu malograđanske patetike - ima namjeru priskrbiti sebi poneki politički poen kod pozamašnog dijela hrvatske populacije koja imenicu pjevač još uvijek poistovjećuje s imenom Miše Kovača.

A biografija tog čovjeka - koji je, by the way, u životu prodao preko petnaest milijuna ploča i koji je slovio za jednu od najvećih jugoslavenskih zabavnjačkih legendi - predstavlja, zapravo, klasičan scenarij o usponu i padu jedne estradne zvijezde. Scenarij je to u kojemu se prepune koncertne dvorane prepliću s kutijama najjačih sedativa, naslovne stranice s obiteljskim problemima, u kojem se masovno obožavanje promeće u apsolutnu napuštenost. Pjevati je počeo koncem pedesetih godina, a prva mu je ploča izišla 1964. Od tada, pa do četvrtka poslijepodne, Mišo je Kovač snimio desetke i desetke pjesama, a dalmatinski studenti u Zagrebu još uvijek nisu postigli konsenzus oko pitanja peče li nostalgija jače uz Dragojevićeva "Galeba" ili uz Mišinu "Dalmaciju u mom oku". Ostat će činjenica da je potonja melodija postala neformalnom himnom navijača splitskoga Hajduka. Prvi put se oženio u dvadeset i četvrtoj godini, ali će taj brak - zbog jedne druge žene - potrajati svega četiri godine. Nastupajući, naime, na Splitskom festivalu 1970, upoznao je tadašnju tinejdžersku miss Jugoslavije Anitu Baturinu, s kojom je pet godina kasnije dobio sina Edija.

Prolazit će poslije toga godine uspjeha i slave, godine u kojima će Mišo postati najkarizmatičnija figura jugoslavenske estradne scene. No, onda će naići neka čudna vremena u kojima će zajednička država početi pucati po šavovima i u kojima će se neki stari računi opet naplaćivati oružjem.

SEDATIVI I SAMOĆA: Godine 1991. šesnaestogodišnji Edi Kovač prijavio se u specijalnu jedinicu Hrvatske vojske pod imenom "Škorpioni", a njegov dobrovoljni odlazak u vojsku mnogi su tada bili skloni pripisati pranju očevih "grijeha". Tih je godina, naime, u Hrvatskoj Mišino deklarirano jugoslavenstvo i njegova izjava da će "morati emigrirati ako HDZ dođe na vlast" smatrano golemim grijehom.

Otprilike godinu dana kasnije, Edi Kovač je poginuo pod okolnostima koje još uvijek nisu do kraja rasvijetljene. Premda je policija saopćila da je Edi počinio samoubojstvo i premda su zagrebačkim kafićima kružile svakojake verzije o njegovoj smrti - a najviše je poklonika stekla storija da je poginuo igrajući ruski rulet pod utjecajem droge - Mišo Kovač u narednih šest i pol godina nije prestao javno inzistirati na priči da su njegova sina ubili. Prestao je održavati koncerte i snimati ploče, a život mu se počeo svoditi na svakodnevne odlaske na Mirogoj i novinske zahtjeve da mu kažu istinu o sinovljevoj smrti. Bili su to njegovi početni koraci prema onoj ladici u kojoj je ležala beretta.

"Ja sam nakon smrti svog sina Edija rekao da odlazim sa scene. Tada je umro i Mišo Kovač. Uzeo sam svoje krsno ime Mate, jer se tada promijenio cijeli moj život. Zato se sada ne vraćam na scenu", kazao je Mate Mišo u prvom intervjuu nakon obiteljske tragedije. Neće puno vode proći Savom, a Kovač će svoje riječi poreći. Najprije će na splitskom Poljudu okupiti pedesetak tisuća poklonika na oproštajnom koncertu, potom će istu stvar ponoviti u krcatom Domu sportova u Zagrebu, a onda će uslijediti čitava serija oproštajnih koncerata koji to, zapravo, neće biti. Poslije toga je, naime, snimio još dva albuma, radio na snimanju trećeg, održao bezbroj koncerata, ali još uvijek nije prestajao pričati o tome kako su mu ubili sina. Jedina mu je opsesija bila pronaći "Edijeve ubojice", pri čemu je prijetio svima, ponajviše liječnicima. Što je Kovač upornije inzistirao na svojoj priči, to je ista bila sve degutantnija čak i njegovim obožavateljima, a po Zagrebu se naveliko počelo pričati o količini sedativa bez kojih ne može živjeti.

Prije godinu i pol dana, Mišu Kovača je napustila supruga Anita, a njegovi kontakti s dvadesetjednogodišnjom kćeri Ivanom sveli su se na telefonske razgovore. Pjevač se potom upustio u ljubavnu vezu s trideset godina mlađom astrologinjom Silvijom Conte Calvi Marković, ali i ta je veza pukla ove jeseni. Čovjek koji je u delirij bacao tisuće ljudi tako je ostao potpuno sam. Jedino društvo bila mu je ona beretta u ladici. "Znate, ja nisam mislio biti tu...", kazao je kad su ga u bolnici posjetili novinari. Unatoč ovim riječima, ipak ostaje istina da je prva stvar koju je dohvatio nakon ispuštanja berette bio - mobitel.