"Naivci"

Prodavanje cigle

Na aukciji, koju su na Širokom Brijegu organizovali za pomoć Hrvatima zatočenim u Hagu, portret Gojka Šuška, naslikan rukom Stipe Marušića, prodat je za trista hiljada maraka

Najčistija je ipak nevinost amatera. Tako je, recimo, Stipe Marušić sa Širokoga brijega prije samo dvije i pol godine u sebi prepoznao slikarski dar, kupio paletu, štafelaj, četkice i boje, te je u slobodno vrijeme počeo stvarati svoj umjetnički ciklus. Kao i svaki slikar početnik, pogotovu onaj iz živopisna zavičaja, Stipe je započeo s pejzažima, nastavio s mrtvim prirodama, utapao se u rumenim zalascima sunca, slikao crkvu u Međugorju, da bi na kraju, pritisnut važnošću povijesnoga trenutka i potaknut pravednom borbom hrvatskoga naroda za samostalnost i samosvojnost, počeo slikati portrete hrvatskih i hercegovačkih vođa i ministara. Izrezao bi naš Stipe fotografiju iz novina, postavio je uz štafelaj, a onda bi korak po korak, potez po potez, svojom rukom na platnu pokušavao što vjernije imitirati objektiv fotografskoga aparata.

Za Stipu Marušića i za njegovu umjetnost vjerojatno nitko, osim prvih susjeda i suseljana, ne bi doznao da se nije dogodilo čudo koje je ovoga amatera dovelo u središte hrvatskoga kulturnoga interesa i kandidiralo ga za Guinnesovu knjigu rekorda i za rubriku najvećih bizarnosti u nekoj neortodoksnoj povijesti slikarstva i slikarskoga amaterizma. Naime, na aukciji, koju su na Širokome Brijegu organizirali za pomoć Hrvatima zatočenim u Haagu, portret Gojka Šuška, naslikan rukom Stipe Marušića, prodan je za tristo tisuća maraka. Sasvim je izvjesno da do Marušića u povijesti nije bilo, a vjerojatno neće ni biti, čovjeka koji je nakon samo dvije i pol godine bavljenja slikarstvom stvorio nešto što bi se prodalo za tristo tisuća maraka!

Još bolje je prošao Branimir Čilić, još jedan amater inspiriran likom pokojnog ministra obrane. On je svoj portret Gojka Šuška prodao za čak tristo pedeset tisuća maraka, što je na neki način logično jer se Čilić slikarstvom bavi koji mjesec dulje od Marušića. Bilo je na Širokome Brijegu još samoukih majstora likovne umjetnosti, pa čak i onih koji su uspjeli završiti Likovnu akademiju. Recimo, bio je tamo i stanoviti Velimir Rački koji je, navodno, završio zagrebačku akademiju, a organizatori su ga najavljivali kao "velikog hrvatskog slikara Račkog", sve ne bi li naivan svijet povjerovao da je riječ o zbilja velikom, ali - srećom po njega i njegov estetski nazor - pokojnom slikaru Mirku Račkom. No, i ovaj je Rački za Široki Brijeg i za hrvatske generale, vođe i tajkune bio sasvim dobar i postigao je cijenu koju stari Mirko Rački, barem za života, nikada dostigao nije.

Sve otkupljene slike poklonjene su obiteljima haških zatočenika, a gospođa Đurđa Šušak je na dar od generala Ljube Ćesića Rojsa i Hercegovačke banke dobila ulje na platnu koje prikazuje crkvu blažene djevice Marije na Širokome Brijegu. Ministrova udovica bila je dirnuta darom, a fotografiju njezinoga nasmijanog lika prenijele su sve hrvatske novine. Istina, nezavisni mediji ostali su zgroženi aukcijom i svotama kojima su plaćena sva ta amaterska djela, dok je, recimo, Hrvatska televizija i Đurđi Šušak, i slikarima, i generalima posvetila nekoliko toplih i apsolutno afirmativnih priloga u svim svojim informativnim emisijama.

Sav novac prikupljen na aukciji bit će darovan Hrvatima u Haagu, na što su odmah reagirali i suci u Međunarodnome sudu pravde, najavljujući mogućnost da sud hrvatskim zatočenicima i optuženicima više ne plaća branitelje. Naime, ljudi su bili očito zgroženi činjenicom da se u zemlji u koju još uvijek stiže humanitarna pomoć i koju još uvijek znaju sa Zapada počastiti bespovratnim kreditima i darovnicama u jednom danu može skupiti više od milijun i pol maraka za pomoć ljudima koji su optuženi za ratne zločine.

Tko je zapravo dao sav taj novac i tko to amaterima za njihova djela nudi stotine tisuća maraka? Učinili su to novi bogataši, poput metkovskog gradonačelnika Stipe Gabrića Jambe, pojedine hercegovačke tvrtke, ali i privatne tvrtke iz Zagreba. Kako je aukcija provedena na teritoriju Bosne i Hercegovine, nitko od njih nije morao pri kupovini slika platiti porez, niti su morali dokazivati podrijetlo svoga novca. Riječ je, dakle, o markama koje su unaprijed bile "oprane", iako se nekoliko dana nakon aukcije pojavila i glasina da je aukcija zapravo bila specifični vid utjerivanja "reketa", tj. da su Jambo i društvo morali dati svoj novac bez obzira na to što za uzvrat dobivaju. Ako je ova teza točna, tada je širokobriješka aukcija zapravo artificijelniji oblik staroga sarajevskog razbojničkog običaja: prodavanja cigle. U baščaršijskome mraku sačeka vas tip s ciglom u ruci i ponudi vam da ju otkupite za sto maraka ili za sav novac koji imate u novčaniku. I naravno, ništa vam drugo ne preostaje nego da ponudu prihvatite.

Svi kupci i većina gostiju na aukciji pripadaju eliti vladajuće stranke u Hrvatskoj, a nazočan je bio i Ante Jelavić, jedan od trojice bosansko-hercegovačkih predsjednika i čelnik tamošnjega HDZ-a, tako da lako možemo pretpostaviti da je "ciglu" prodavala Tuđmanova stranka. Zgodna je to poruka javnosti, kako onoj međunarodnoj - u Haagu, tako i ovoj domaćoj, hrvatskoj i bosansko-hercegovačkoj, koja iz svega može izvući dvije nadasve korisne pouke. Prva je političke, a druga kulturne prirode. U ovim krajevima novac drže isti oni ljudi koji drže vojsku i policiju, a umjetnost i kultura vrijede upravo onoliko koliko vrijede dar i umijeće diletanata, amatera i nepismenih tipova.

Širokobriješka aukcija bila je tek vrhunac i političkoga i kulturnoga trenda koji je u Hrvatskoj započet s dolaskom Tuđmana na vlast. Počelo je sa Čudom hrvatske naive i dvadesetmetarskim betonskim spomenicima voljenome vođi, nastavljeno je spomenikom ručnoj bombi, svečano otkrivenom u jednoj zagrebačkoj četvrti, a dovršeno uljem na platnu koje prikazuje Matu Bobana sa cigaretom u ruci, preslikanim s fotografije snimljene na davnim ženevskim pregovorima. Tada se Boban žalio da u zgradi u kojoj su trajali pregovori nije bilo dopušteno pušenje i da se morao okolo sakrivati i paliti cigaretu. Bila je to velika muka vođe hercegovačkih Hrvata, a ta je muka zavrijedila da bude ovjekovječena kao što su, nekoliko stotina godina ranije, u ulju ovjekovječene i rane svetoga Sebastijana. Danas u Hrvatskoj postoje ljudi koji muku Bobanove cigarete plaćaju stotinama tisuća maraka, što je čudo veće i od međugorskog ukazanja blažene djevice Marije. Bogomajka se, naime, zna pojaviti i u drugim krajevima svijeta.