Novo britansko pismo (3)

Pepeo pepelu

Engleska kritika je primetila kako Greem Svift u Poslednjoj rundi "istražuje dostojanstvo običnog"; "obično", pak, pisac nikako ne povezuje s "priprostim", odnosno ne davi čitaoce raznim "naturalizmima" a la "srpska stvarnosna proza"

Džon Keri, profesor svetske književnosti na Oksfordskom univerzitetu, nedavno je čitaocima "Sandej Tajmsa" ponudio svoj izbor 50 knjiga za sledeći milenijum; radi se, da budemo precizni, o izboru romana napisanih u XX veku. Knjige su hronološki poređane, spisak se otvara Baskervilskim psom Artura Konana Dojla i Imoralistom Andrea Žida, a slede dela, između ostalih, Čestertona, H. Dž. Velsa, Hardija, Hašeka, Hakslija, Bulgakova, Grina, Orvela, Tomasa Mana, V. S. Najpola, Grasa, Mekjuena, Apdajka etc., da bi spisak bio okončan romanom Last Orders (Poslednja tura, ona koja se po engleskim pabovima zove pred fajront, ali takođe i nečija poslednja volja...) Greema Svifta (Graham Swift). Keri je, naravno, radoznalcima i sladokuscima obznanio sasvim ličan i subjektivan izbor, bez pretenzija na "objektivno" vaganje književnih kvaliteta i sledstveno tome, ustanovljavanje nekakvog Kanona. No, nije li to najčešće i jedino po čemu se "objektivni" izbori ove vrste razlikuju od "subjektivnih"? Po pretenzijama, naime.

ANGLOSAKSONSKI JEREMIĆI: Bilo kako bilo, narečeni roman Greema Svifta dobio je najcenjeniju britanski književnu nagradu Booker za 1996. godinu, i doživeo je izniman odjek i kod publike i kod kritike, uz brojne prevode širom sveta. Mala afera koja je izbila kada je jedan australijski profesor književnosti optužio Svifta da je plagirao čuveni roman Vilijema Foknera Dok ležah na samrti, samo je dodatno povećala popularnost dela, a usput i još jednom dokazala da Kiš jeste samo jedan i jedini, ali zato razni "jeremići" veselo džikljaju svugde...

Kod nas je, nažalost, Greem Svift gotovo nepoznat: zastupljen je s jednom pripovetkom u "Antologiji britanske kratke priče" Silije Hoksvort i Vladislave Ribnikar (Bagdala, Kruševac, 1991) i to bi, uz vrlo retke prevode u časopisima, bilo sve što se tiče Greema Svifta na srpskom i njemu ekstremno srodnim jezicima. A ovaj pisac (rođen 1949. u Londonu) autor je šest romana i jedne zbirke pripovedaka, i odavno spada u vrh savremene britanske proze.

Fabula romana Last Orders (hrvatski prevod: Posljednja runda, Znanje, Zagreb 1997; prevela Ljiljana Šćurić) intrigantna je koliko i, na prvi pogled, morbidna: četvorica prijatelja iz radničko-zanatske četvrti u Južnom Londonu voze urnu s pepelom svog preminulog druga Džeka na poslednje putovanje: u mestašce na obali južne Engleske, gde će njegove zemne ostatke rasuti u okean. Na taj način, oni ispunjavaju njegovu poslednju želju. Relativno pozamašan roman (298 strana) sastoji se, zapravo, iz izukrštanih monologa četvorice putnika, te Džekove udovice Ejmi, tako da tih pet glasova - čije je karakterne osobenosti Svift tako "prinuđen" da gradi bez "opisnih" poštapalica i ostalih uobičajenih oruđa Sveznajućeg Pripovedača, i dočarava ih manirom majstora, što doprinosi utisku o izrazitoj "filmičnosti" knjige - zapravo preuzimaju ulogu naratora, opisujući zbivanja tokom njihovog neobičnog hodočašća, ali takođe, u brojnim "flešbekovima", i isprepletene sudbine ostarelih junaka koje su decenijama povezivali ljubav, prijateljstvo ili porodični odnosi, ali je iza te idile - kako to obično biva - vremenom razapeta impresivna mreža sitnih i krupnih izdajstava, neverstava i svakovrsnih prevara, to većih i ozbiljnijih što su bivale teže za otkrivanje. S druge strane, Svift - koji očaravajuće kombinuje svojevrsni "metafizički" cinizam i nihilizam s totalnim odsustvom superiornog, "demijurškog" prezira i sarkastičnosti prema svojim junacima - u istim ljudima i njihovim odnosima prepoznaje niz nepatetičnih, a "herojskih" postupaka i gesta, plemenitosti i stoicizma kakvim se odlikuju mnogi "obični" ljudi kada se nađu na ozbiljnim iskušenjima. Ovo, pak, u današnjoj književnoj produkciji, koja pati od hroničnog viška Straha Od Patetike (a ovaj je, doduše, posve prirodna reakcija na zamarajuću poučitelnost dominantnih tokova mnogih prethodnih književnih epoha...) može da bude opasna zamka, ali Greem Svift ne prelazi tu crtu nijednog trenutka, ne dopuštajući da se njegovi junaci izvitopere u papirnate monade koje treba da ilustruju nečiji "svjetonazor": o ne, samo krv, meso i nešto zbrkanih emocija... Dakle, ljudsko, odviše ljudsko, i to na onaj prokleto uzdržani i diskretni engleski način, od kojeg nije operisana ni radnička klasa...

DOSTOJANSTVO OBIČNOG: Engleska kritika je primetila kako Svift u ovom romanu, pored ostalog, "istražuje dostojanstvo običnog"; "obično", pak, pisac nikako ne povezuje s "priprostim", odnosno ne davi čitaoce raznim "naturalizmima" a la "srpska stvarnosna proza". Za to, doduše, i nisu krivi ovi ili oni pisci, nego - pre će biti - fundamentalna razlika u stvarnostima... Rej, Vins, Leni, Vik, Ejmi, i drugi junaci ove knjige, koji su, može se reći, potrošili svoje živote jedni na druge (i u tome nikome više nema povratka), nalaze se, ko manje ko više, blizu kraja svog ovozemaljskog života, većinom u svojim monolozima dvojeći u postojanje Druge Šanse, onostranog iskupljenja svega što su Ovde zabrljali i straćili. Stojeći na molu pored hladnog severnog mora, kisnući na aprilskom kijametu Atlantika kao groteskni i nikom potrebni čuvari plaže u zimskom periodu, oni naizmenično prstima zahvataju iz urne (prethodno pažljivo brišući ruke maramicom, da im se Džek ne zalepi za prste...), prosipajući pepeo svog prijatelja u podivljalo more, dok nad njima krešte galebovi. Pepeo pepelu, dakle. Voda i ništa. A na neizbežno pitanje "šta ostaje", oni koji će još neko vreme biti tu neće, naravno, ni na tom molu pronaći zadovoljavajući odgovor. Sve su to samo domišljanja. Sve dok ne saznaš. Ali tada više nema nikakvog govora. U međuvremenu, ostaje ti da živiš, čuvajući onu najtežu vrlinu, Dostojanstvo Običnog, tu građu za dobre romane i dobar život. Šta god to, zapravo, bilo.

U mrtvačnici

Soba je bila mala, cijelom duljinom podijeljena pregradom, a na jednom kraju je bio ulaz kroz koji si mogao ući, ili si mogao ostati i samo gledati. S druge strane je bio Jack, ležao je na leđima, a ja sam pomislio, to nije Jack, nije stvaran, i vjerojatno sam imao pravo.

Vidjela mu se samo glava jer je bio umotan u nešto poput blijedoružičastog zastora ili stolnjaka, sve do ispod brade. Zato se nije vidjelo ni na čemu leži. Kao da je Jack samo glava, ne i tijelo, nema mrtvog tijela.

Prošao sam kroz ulaz i stao pokraj njega. Mirisalo je na hladnoću. Mislio sam, on ne zna da sam tu, nikada neće znati da sam bio tu. Osim ako. Mislio sam, on nije Jack Dodds ništa više nego što sam ja Vince Dodds. Jer nitko nije nitko. Jer nitko nije ništa više od tijela, vlastitog tijela, koje je nitko.

Samo što se pod onim stolnjakom njegovo tijelo nije vidjelo.

Onda sam samo stajao i gledao ga i osjetio sam kako se uspravljam i rastem. Nisam samo stajao, držao sam se ponosno i kruto, kao Amy. Stajao sam na gotovs. Kao da je jedino ispravno biti ukočen i uspravan i miran i skamenjen kao i Jack, iz suosjećanja s njim. Samo stojećki.

I pomislio sam, trebao bih ga vidjeti golog. Jer to svi jesmo, nije li tako? Ispod je gol, ispod tog stolnjaka. Trebao bih vidjeti njegovo tijelo. Njegove ruke i stopala i koljena i jaja i sve to. Trebao bih vidjeti tijelo Jacka Doddsa. Jer to je Jack, Jack Dodds, ali ne izgleda kao Jack, izgleda kao prokleti papa. Jer goli se i rađamo. Ali su ga nacifrali pa izgleda kao papa.