KULTURA

Vreme br. 438, 13. mart 1999.

 

Novine za kulturu: Zarez

Koncentracija dara

Zarez ima šansu da se afirmiše kao bespoštedni kritičar "tranzicijske" zbilje, te etnocentričkog diskursa i ideologije kulturne samodovoljnosti

U Zagrebu je sredinom februara počeo da izlazi novi dvonedeljnik "za kulturna i društvena zbivanja" Zarez (glavna urednica Andrea Zlatar). Predistorija "slučaja" bila je prilično burna: Zarez je, naime, naslednik Vijenca, dvonedeljnog lista slične provenijencije koji je izdavala Matica hrvatska.

44.gif (6247 bytes)Vijenac je bio dosta neobičan proizvod na hrvatskom tržištu štampe, a može se reći da je bio i jedinstven u širem eks-jugoslovenskom kontekstu: dragocena institucija novina za kulturu ovde je, nažalost, gotovo sasvim zamrla. U Beogradu se Književne novine iz broja u broj bore za elementarni opstanak, a još veći problem od para jeste žalosna činjenica da je njihova uređivačka koncepcija beznadežno zastarela, i da je poslednjih desetak godina života ovog nekada kultnog lista obeleženo njegovom spektakularnom regresijom, padom u nacionalistički, izolacionistički diskurs, i - posledično - njegovom totalnom marginalizacijom, upadanjem u procep između drečavih populističkih publikacija za šašoljenje najnižih "patriotskih" strasti i ozbiljnih nezavisnih novina i magazina. A u tom (kosmičkom) procepu ništa ne može da opstane. Tako su mnogi ugledni saradnici napustili ovaj list, ali je zato gomila lokalnih mediokriteta dobila priliku da na njegovim stranicama oštri svoje domoljubno pero. Zato nije neobično da i neki kvalitetni sadržaji u tom listu prolaze bez odjeka. Književna reč je još početkom devedesetih prosto eksproprisana od strane SPS-ovih kultur-činovnika na vlasti, i data njihovoj poslušnoj književnoj deci & omladini da se igraju - a kako su se igrali svih ovih godina, bolje da se i nisu igrali. U Sarajevu više nema Književne revije u nekadašnjem obliku; jedino su ljubljanski Razgledi (sa sjajnim, duhovitim podnaslovom: tako rekoč intelektualni tabloid) opstali, i čak znatno uznapredovali u odnosu na predratnu, prilično provincijalnu, prvo "bezlično-samoupravljačku" a potom "desno-narodnjačku" egzistenciju.

Vijenac je osnovala grupa uglednih hrvatskih pisaca i humanističkih intelektualaca, s namerom da bude kritički opservator hrvatske politike i kulture. Naravno, radikalniji kritičari dominantnog političko-kulturnog sistema vrednosti (poput feralovaca ili arkzinovaca) s razlogom su Vijencu zamerali usidrenost u publicističko-kritičko-teorijski mejnstrim, u kojem je mnogo lagodnije kritikovati režim na personalnoj i "incidentalnoj" ravni nego se usuditi javno uvideti da populizam i totalitarizam ne izviru tek iz loših osobina ovog ili onog vladara, nego iz maligne sveprisutnosti nacionalističkog, "državotvornog" uma. Ipak, i takav Vijenac bio je strano telo u neposrednom okruženju, i na kraju je "izgnan" iz Matice hrvatske. Stvar je sasvim logična, zbog same prirode takvih fosilizovanih retro-institucija: zamislite da, recimo, SANU izdaje savremene, otvorene, liberalne novine za društvena i kulturna zbivanja?! Little tomorrow.

Zarezu je, dakle, komandoskom akcijom proterivanja iz veštačkog raja "nacionalne kulture" devetnaestovekovnog tipa učinjena nenamerna usluga: oslobođen izdavačkih stega (sada su sami urednici izdavači, a list finansijski podupire zagrebački Institut Otvoreno društvo), ovaj list ima šansu da se još mnogo ozbiljnije i doslednije situira na tamošnjoj - a možda i široj - sceni kao bespoštedni kritičar "tranzicijske" zbilje u jednoj pauperizovanoj, iz rata izašloj državi, te etnocentričkog diskursa i ideologije kulturne samodovoljnosti koje u takvim društvima vladaju. Ako sada tu šansu ispusti, biće to samo zbog nedostatka volje, znanja ili građanske kuraži onih koji ga prave. Prva dva broja pokazuju da se ipak ide u dobrom pravcu. U Zarezu su zastupljeni mnogi pažnje vredni autori (Slavenka Drakulić, Miljenko Jergović, Velimir Visković, Ivo Žanić, Goran Tribuson, Branko Čegec, Dunja Rihtman-Auguštin, Ivan Lovrenović, Ivan Prpić, Bora Ćosić, Hrvoje Turković, Jurica Pavičić, Borivoj Radaković etc.), i takva koncentracija dara i umeća najbolja je garancija da će Zarez trajati, i da će to trajanje biti relevantno. A nama ostaje da žalimo što se u Beogradu, čiji autorski resursi nisu - u najmanju ruku - ništa slabiji od onih kod zapadnih suseda, niko, izgleda, ni ne usuđuje da pomisli da napravi dobre i prave novine za kulturu. A bez njih su i novinarstvo i kultura znatno siromašniji.

Teofil Pančić

Dragan Velikić: Stanje stvari

Esejistička ogledala

Sve ono što običan građanin oseća, vidi, zamišlja i naslućuje ali ne ume da ili ne sme da kaže, Velikić je rekao dosta jasno i oštro u direktnom esejističkom govoru

45-2.gif (4097 bytes)Nedavno je jedna afrička zemlja raspisala javni međunarodni konkurs za dželata, koji će imati stalni radni odnos i za svoj cenjeni trud biti dobro nagrađen. Jer dosadilo vlastima te zemlje da stalno iznajmljuju i plaćaju honorarnog krvnika iz Južnoafričke Republike. I na taj jedinstveni u istoriji konkurs već se prijavilo oko trista ljudi iz raznih, čak i veoma demokratskih zemalja. Još nije poznato da li među njima ima i balkanskih ratnika koji su u ovom poslednjim krvavim sukobima dobro ispekli svoj zanat... Uostalom, od Lenjina, strasnog lovca na jarebice (samo za jedan dan poubijano ih je toliko da je do vrha napunio čamac i provozao se rekom sa tim mrtvim krilatim lepoticama, bez imalo straha da ne potone), pa sve do Tita i sadašnjih moćnika u jugoslovenskim državicama, istorija, tragedije, ratovi i žrtve stalno su sinonimija postepenog i potpunog sunovrata Istočne Evrope, posebno Balkana...

"DISIDENTI": U svojoj trećoj knjizi eseja Stanje stvari ("Stubovi kulture") Velikić se, naravno, ne bavi samo istorijom i ratovima, mada je ta tematika prisutna u skoro svim njegovim tekstovima. Jer on je suviše obrazovan i talentovan da bi svoj umetnički jezik sveo na prost i klišeiran politički govor. Sadržaj ovog zanimljivog dela jeste naš sadašnji trenutak - Srbija krajem XX veka. Ratovi i moćnici. Janjičari, patriote i izdajnici. Pobobni i nepodobni kadrovi. Velikaši i slavljenici. Političari. Reketaši. Srpski, ruski i rumunski mafijaši. Borci i ustavotvorci. Okamenjeni akademci i suludi pesnici. Investitori-osvajači. Ugraditelji, PTT-trgovci i cinici. Protuve svih vrsta i podvrsta. Prazne fabrike i apoteke. Crkva skinuta sa krsta. Ekonomija na ulicama. GSP koje se jedva drži na točkovima. Disidenti u krugu "dvojke". Presamićeni penzioneri u kontejnerima. Narod sa kesama i u kesama. Nebeski narod na buvljacima. Demonstracije i kontrademonstracije. Potpuni trijumf privida i falsifikata. U jednom trenutku ozarena lica. Ali mržnja u očima. Srbin protiv Srbina. Brat protiv brata.

Sve ono, dakle, što običan građanin oseća, vidi, zamišlja i naslućuje ali ne ume ili ne sme da kaže, Velikić je rekao dosta jasno i oštro u jednom direktnom esejističkom govoru. Baš zato će ovi eseji prodreti duboko u suženu svest onih građana koji se već nalaze u stadijumu potpune apatije. Možda će čak videti i prepoznati, probuđeni i uznemireni, svoj poniženi i uvređeni lik u ovim potpuno novim, domaćim a ne uvoznim, esejističkim ogledalima.

Velikić brzo ulazi u temu i iznutra je ispunjava i osmišljava, povezujući veoma vešto naizgled udaljene antagonističke elemente i pojave u jednu celinu. Ipak, i pored sve virtuoznosti u tumačenju dnevne politike, čini se da je osnovna, generalna tema ovog dela patriotizam, izdaja, nacionalizam, beda i vekovno srpsko ludilo. Baveći se psihologijom i fenomenologijom srpskog duha, autor dolazi do naših nacionalnih mitova, simbola i fenomena, osvetljava ih sa svih strana, i skoro hirurškim zahvatom razdvaja na delove da bi se videlo iz čega se sastoje i da li su se ti, ponekad čak i sumnjivi elementi, sa snažnom pozicijom u srpskoj junačkoj istoriji, privukli i spojili na prirodan ili veštački, nasilni, skoro zloćudni način.

ERUDICIJA: Naravno, ovi eseji ne bi imali takvu udarnu moć da se u njima nije odrazila stvaralačka snaga romansijera, već prevedenog na desetak jezika. Jer, ko je pročitao Velikića zna da su i njegovi romani prošarani malim, veoma efektnim esejima. Ali ovaj srpski pisac sada ne piše priče i romane, i zato izbegava ne samo pesničke slike već i terorizam detalja, motivaciju i individualizaciju. Pa ipak, i ovde postoji neka vrsta esejističkih slika koje teoretičari ne umeju ili neće da objasne. Jer esej, kao umetnička, kreativna forma, stalno se nalazi na granici pomerenog, pomalo apstraktnog, metaforičkog iskaza.

Naša književnost, okrenuta uglavnom prošlosti, nema veliku šansu. Ona je, u stvari, "tranzitna" umetnost koja se odrekla jednog svog bitnog dela - sadašnjosti. Iako Velikić nije za angažovanu književnost, on je, očito, za angažovanje samog umetnika u božijoj, ili ko zna čijoj interpretaciji sveta. Otuda u ovoj knjizi i saveti mladom piscu (posle citiranja nekoliko Kišovih) da izdrži, da bude dostojanstven jer je svet sam za sebe. Zapravo, saveti mladom piscu su i ovi tekstovi, koji sadrže sve ono što odlikuje dobar esej: erudicija i svestrana kultura, talenat i opservacija, filozofija i etika, osoben zanimljiv stil i, posebno lični stav. Ova knjiga će, možda, baš zbog tog ličnog stava izazvati određene polemike, što je dobro. Jer samo ukrštanjem ličnih stavova i različitih mišljenja može se doći do istine i nekih rešenja u stanju bede i u okruženju svetskih sila koje su nas satanizovale i koje nam stalno prete.

Milinko Toroman

 

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)