Vojska i politika

(Zlo)upotreba zvezdica i hrastovog lišća

Predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milošević i njegov režim i dalje mogu računati na potpunu odanost i lojalnost vojnog vrha. Dva najznačajnija generala - komandant Treće armije i načelnik Generalštaba - neuvijeno su poručili da su spremni sve one koji se zalažu za njihovu smjenu tretirati kao novu vrstu natovaca.

U pregrijanom političkom ljetu poratne Srbije, kada opozicija po unutrašnjosti organizira mitinge zahtjevajući prijevremene izbore i ostavku Miloševića i kada se potpisuju peticije sa istim zahtjevom, njihove izjave zvuče krajnje zloslutno. I to ne toliko zato što bi generali Ojdanić i Pavković, onako po nahođenju, određivali tko je vazal Zapada, tko prodana duša, a tko se kupao na plaži dok se boj bio na Kosovu ravnom, i krenuli da čine ono što činiti moraju kad je zemlja ugrožena. Njihove riječi djeluju opasno jer se savršeno uklapaju u izjave različitih državnih i funkcionera vladajućih stranaka kako je bombardovanje, istina, okončano, ali da se agresija nastavlja i da neki "međunarodni centri moći" preko svojih "domaćih poslušnika" vode kampanju s ciljem okupacije zemlje i promjene vlasti. Ukratko: vojni vrh stavio je na znanje i ravnanje da svoju sudbinu u potpunosti dijeli sa sudbinom aktualnog režima. Tako je bilo i do sada kada je riječ o odnosima vrhova oružanih snaga i vlasti na ovim prostorima - izuzetak koji donekle potvrđuje pravilo jeste nekoliko posljednjih mjeseci generala Momčila Perišića na funkciji načelnika Generalštaba - a tako će, bez sumnje, i ostati. Stvarna depolitizacija VJ, ako je netko te priče i ozbiljno shvatao, nije na dnevnom redu i na njega neće ni dospjeti dok se zemljom vlada kao sada i do sada.

Da je Vojska politički od izuzetne važnosti u ratnim i poratnim smutnim vremenima Miloševiću nitko nije trebao crtati. Ovo tim prije što je čitava njegova vladavina gotovo isključivo njima obilježena. Malo li je čistki i smjenjivanja u generalitetu i oficirskom koru prije ovog posljednjeg rata i malo li je unapređenja i odlikovanja poslije njega? Para i dalje za Vojsku nema, nema ni jasne vizije njene transformacije u modernu armiju, ali, zahvaljujući tome, "čvaraka" ne nedostaje kao ni svijesti kome se duguje zahvalnost za njih i spremnosti da se ni na koji način, u postojećim političkim okolnostima, zvjezdice i hrastovo lišće ne dovedu u pitanje.

Kao i sličnim prilikama kada se činilo da je Miloševićeva vlast temeljito uzdrmana, ne nedostaje javnih razmišljanja da bi joj upravo Vojska mogla zadati posljednji udarac - bilo "akcijom gnevnih oficira", bilo otvorenim prelaskom na stranu oponenata režima. Takvo što ne da je jednako opasno kao i izjave generala Pavkovića i Ojadanića i ne samo da stvara plodno tlo za ideje da se vlast drži pomoću kojekakvih ratnih i izvanrednih mjera, već bi se i bilo kakav pokušaj realizacije navedenog pokazao kao potpuno promašen i kontraproduktivan. Vojna uprava malo je gdje donijela ikakvog dobra, a zasigurno ne bi u Srbiji, ovakvoj kakva je. Crnu Goru, u ovom kontekstu, ne treba ni pominjati.

Zato, Vojska bi se morala ostaviti onome čemu treba da služi - odbrani zemlje. Jednako kao što bi se generali trebali kloniti političkih izjava, tipa onih generala Pavkovića i Ojdanića, tako bi se i svi politički protagonisti trebali okaniti upotrebe i zazivanja Vojske. Bilo da je riječ o korištenju uniformi za veličanje režima, bilo da se pomoću njih tipuje na njegovu smjenu.