O građanskom ratu

Jeza završnog računa

Ovih dana, zamlataralo se po Srbiji krvavim barjakom građanskog rata. Za režim, najveću nacionalnu nesreću žele izazvati "petokolonaši u službi NATO-a". Drugim rječima, svi oni koji zahtjevaju da Slobodan Milošević i njegovi trabanti konačno odstupe. A za dobar dio tih upravo je režim spreman da zarad svog opstanka zagazi u građanski rat. Veća količina manevarske municije nije ispaljena još od posljednje vježbe "ništa nas ne smije iznenaditi".

Da bude jasno: moguće je demoliranje državnih objekta, moguće su krvave demonstracije, moguća je zloupotreba vojske i policije, kao i građanstva kroz mitinge i kontramitinge. Sve je to vrlo, vrlo moguće, ali to nije građanski rat.

Da bi građanski rat izbio, jaz između sukobljenih strana zaista mora biti nepremostiv. Obje, dalje, moraju biti monolitne i imati jasan cilj. U tom kontekstu, pored potpunog raspada državnih institucija, što podrazumjeva i vojsku i policiju, moraju postojati paralelni sistemi vlasti, podjeljeni kvartovi glavnog grada, podjeljeni regioni. Tu je još ustrojavanje stranačkih milicija, njihovo naoružavanje, stalne oružane provokacije, krvava nepočinstva... Sve ovo skupa zahtjeva novac i organizaciju, avanturiste i fanatike, suprotne interese velikih svjetskih sila i, što je najvažnije, sigurnost svake od strana da će pobjediti i tu pobjedu moći eksploatirati.

Navedene pretpostavke nisu se, na sreću, stekle u Srbiji. Bez obzira na retoriku, politička komunikacija postoji i u sklopu nje različite vrste kombinatorika. Dalje: kao što je opozicija podjeljena, nikako se ne može reći da između socijalista, radikala i julovaca cvate cvijeće apsolutne harmonije. Što bi bio cilj eventualnog građanskog rata, to tek nije poznato; sem frazeološki, nitko na političkoj sceni nije u stanju da kaže kakvu vidi Srbiju u budućnosti. Jeste da se godinama od institucija na svim nivoima pravi karikatura, ali onoliko koliko treba - funkcioniraju bez problema. Policija i vojska pogotovo. Mada fanatika i avanturista ima i za izvoz, kao i oružja kod građana, stranačkih vojski nema, niti su stranke u stanju da ih ozbiljno stvore sve da to i žele. Ubojstava također ne manjka, ali za svega nekoliko se može reći da izlaze iz klasičnih mafijaških okvira i da imaju političku pozadinu. Velike sile pak, daleko su od one vrste odnosa da bi svoje interese prebijale kroz rat u Srbiji.

Uostalom, s pobjedom, u eventualnom građanskom ratu, nitko ne bi mogao ništa učiniti. Režim bi postao hermetički izoliran, održavao bi se golom silom, a svakom normalnom životu odzvonilo bi u dogledno vrijeme. I obrnuto. Oponenti režima ukoliko ne preuzmu vlast mirnim putem, suočili bi se sa kaosom krajnje smutnog vremena iz kojeg bi jedini izlaz bila opet diktatura. Povijest obiluje sa dovoljno analogija za oba slučaja.

Pretpostavke za građanski rat, dakle, nisu se stekle. Zašto se onda narod plaši mahanjem krvavim barjakom?

Pred režimom je polaganje završnog računa. Za četiri nepotrebna i izgubljena rata, za uništenu nacionalnu ekonomiju, za izoliranu zemlju, za upropaštene generacije. Forme kojima se traži odgovornost i kojima će se tek tražiti, teško je predvidjeti. Zato, narod treba plašiti i što više uplašiti da odustane od bilo kakve artikulacije nezadovoljstva kako bi se, eto, sačuvao mir. I još: da se sve pristalice aktualne vlasti više sabiju uz nju, jer u suprotnom, slijedi građanski rat sa revanšizmom. Na drugoj strani, kada protivnici režima pominju građanski rat - bilo da ga isključuju ili prebacuju odgovornost na režim - ideja vodilja je pokazivanje odlučnosti i samopouzdanja.

Kao i neke druge stvari koje se u posljednje vrijeme potežu u političkom životu, licitiranje građanskim ratom očito predstavlja odsustvo jasne koncepcije i vizije gdje smo i što nam valja činiti.