BiH - sport po ratnim šemama

Političari u dresovima

Sva domaća takmičenja u svim sportovima još su podijeljena na tri dijela - upravo onako kako su ratom bile povučene crte bojišnice

Sarajevo

Što više vremena Bosna i Hercegovina živi u miru, to joj je sport (najvažnija sporedna stvar na svjetu) lošiji! Konstatacija koja mnogima zvuči nelogično je, barem kako to rezultati pokazuju, nažalost, sasvim tačna. Već su četiri godine prošle otkako je potpisan Dejtonski mirovni sporazum, a bh. sport još funkcioniše po tzv. ratnim šemama. Prije svega, sva domaća takmičenja u svim sportovima još su podijeljena na tri dijela - upravo onako kako su ratom bile povučene crte bojišnice. Sve, pa naravno (ili je bolje reći pogotovo) i sport zavisi od "bogova rata" koji su se transformisali u političare sa najvećim diplomatskim manirima. U BiH to znači stogo kontrolisanje dijela teritorije kojim vladaš - a, preslikano na sportski teren, to znači i sva takmičenja koja se na tvom teritoriju održavaju.

Najbolji primjer je propadanje već praktično postignutog dogovora o odigravanju fudbalskog plej-ofa za prvaka Bosne i Hercegovine. To što se nije igralo jedni krive Nogometni savez Herceg Bosne koji nije dozvolio mostarskom Veležu da domaće utakmice igra na stadionu pod Bijelim Brijegom. Drugi odgovaraju da je Nogometni savez BiH (sa sjedištem u Sarajevu) plej-of podredio aktuelnim političkim naumima, a treći, oni iz Republike Srpske, nisu ni željeli da učestvuju u razgovorima, a kamoli da prijave svoje ekipe za neko zajedničko takmičenje.

Najavu preokreta, međutim, donio je sastanak u Lozani, održan krajem jula. Tamo su čelnici Međunarodnog olimpijskog komiteta pozvali vodeće ljude u sportskim organizacijama i rekli im jasno i glasno - jedinstvena takmičenja u BiH moraju se organizirati; ova zemlja imaće samo jednu reprezentaciju koja će je predstavljati na evropskom i svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama. Kad-tad, mada se čini i da je rok već naredno ljeto, odnosno jesen kada će se u drugoj polovini septembra u Sidneju održati 27. ljetnje olimpijske igre. Po svemu sudeći, zemlja kengura prva će vidjeti sportske reprezentativce iz svih krajeva Bosne i Hercegovine koji će nositi državni dres.

Do Sidneja je još nešto manje od 365 dana. Do tada bh. sportisti i dalje će se takmičiti u tri odvojena prvenstva u svakom sportu. To u zemlji koja je tako mala kao BiH, koja ima stanovnika kao jedna osrednja evropska metropola i koja je izašla iz strahovitih ratnih razaranja, ne znači stagnaciju nego sigurno trošenje i smanjenje kvaliteta koji ipak jedva da postoji. Jer, objektivno, kako se može očekivati da će sport postati bolji i da će se početi ravnopravno nositi sa onim u svjetu, ako praktično svako selo ima svoj klub i ako je glavni cilj svake godine biti bolji od kluba iz drugog sela.

Najbolje je pogledati rezultate bh. reprezentacija i klubova na međunarodnoj sceni. Oni koji privlače najviše publike i medijske pažnje svakako su fudbaleri. Takmiče se u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo koje će se 2000. godine prvi put održati u Holandiji i Belgiji. U svojoj kvalifikacijskoj grupi, u konkurenciji Češke Republike, Škotske, Litvanije, Estonije i Farskih Otoka nalaze se na petom mjestu sa samo osam bodova od mogućih 24. Nije nikakvo čudo što su bili slabiji od Češke, koja je aktuelni viceprvak Evrope, ali su se navijači na stadionu Koševo nadali da se sa ostalim selekcijama njihovi ljubimci mogu nositi.

Naprotiv! Sa Farskim Otocima igrali su samo 1:0 i 2:2. Neupućenima nije jasno kako to kada u timu BiH ima veliki broj igrača koji igraju u najvećim klubovima Španije, Njemačke, Engleske, Turske, Hrvatske. Dakle, ne radi se o igračima koji dolaze iz domaćeg prvenstva koje je, rekli smo, razbijeno na tri dijela, slabo i koje nije iznjedrilo niti jednog igrača reprezentativnog kvaliteta u posljednje četiri sezone.

Razlog je u nestručnom vođenju tima, pojasniće upućeniji. Jer, selekciju BiH u kvalifikacijama za Belgiju i Holandiju 2000. vodili su i vode treneri koji imaju fudbalskog iskustva, ali su u karijeri trenirali samo klubove iz malih sredina. Bivša jugoslovenska fudbalska scena, a o evropskoj i da ne govorimo, za njih je bila misaona imenica, govorimo li o pozivu trenera. Džemaludin Mušović, selektor do februara ove godine, i njegov nasljednik Faruk Hadžibegić svakako su bili i jesu velika igračka imena u BiH, ali kao treneri su ipak nedokazani. I dok je za prvog "voz već prošao", drugi je mlad, perspektivan i što je najvažnije - željan učenja. Samo, treba vremena...

Hadžibegić se ne libi da se u svakom trenutku konsultuje sa sigurno najboljim trenerom kojeg Bosna i Hercegovina ima - Ivicom Osimom. S njim čak razrađuje taktiku, analizira igru protivničkih ekipa i to znanje pokušava prenijeti na igrače. Osim, koji vodi austrijskog prvaka Šturma iz Graca i sa kojim već dvije godine igra Ligu šampiona, uvijek je na usluzi svom nekadašnjem igraču. Ako je Osim već tako raspoložen da pomaže aktuelnom bh. selektoru, onda se postavlja logično pitanje - zašto sam ne zauzme poziciju selektora? E, tu se opet vraćamo u sferu politike.

Ivica Osim, jednostavno, ne pripada niti jednoj paritji i stranci, osim one fudbalske. To ne znači da je Faruk Hadžibegić nečiji "partijski kadar" kako se to voli kazati. Ne, ali njega je na funkciju selektora postavila vladajuća politička garnitura oličena u liku i djelu Jusufa Pušine, predsjednika Nogometnog saveza BiH. Pušina je, u isto vrijeme, savjetnik člana Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića za unutrašnje poslove, nakon što ga je ovaj prije šest godina smjenio sa funkcije ministra unutrašnjih poslova tadašnje Republike Bosne i Hercegovine.

Izetbegović, za razliku od svog kolege u Hrvatskoj Franje Tuđmana, nije neki ljubitelj nogometa i ne miješa se u posao koji obavlja Pušina, ali mu bezgranično vjeruje. Bivši prvi policajac ima maksimalnog prostora za manevrisanje, pa tako i postavljanje za selektora onoga ko mu se najviše sviđa, a ne onoga ko je najpozvaniji za taj posao i ko bi mu mogao praviti probleme. Zato bh. reprezentaciju vodi Hadžibegić a ne Osim, i zato je bh. reprezentacija peta u devetoj kvalifikacionoj grupi, a ne prva ili barem druga.

I u drugom najpopularnijem sportu - košarci - političari drže bank. Tako je potpredsjednik Feredacije BiH Ejup Ganić predsjednik Košarkaškog saveza BiH. Ganić učestvuje samo u akcijama koje ima reprezentacija i posebno je bila zapažena njegova prisutnost kada su košarkaši BiH prošle godine igrali protiv svojih kolega iz Hrvatske i - pobijedili dva puta. Pobjede su razgalile narodne mase, a Ganiću donijele pregršt slika u novinama, TV intervjua o materiji o kojoj objektivno malo zna. Međutim, kada su bh. košarkaši zaredali s porazima na Evropskom prvenstvu u Francuskoj ovoga ljeta, Ganić kao da je iščezao sa funkcije Predsjednika KS BiH. Niti jednog objašnjenja zašto su sve utakmice izgubljene, a selekcija na kraju šesnaesta, posljednja. Pogotovo nikome iz Košarkaškog saveza BiH nije palo na pamet da podnese ostavku. Ni predsjedniku, ni generalnom sekretaru Huseinu Dželiloviću, ni selektoru Sabitu Hadžiću koji je, uz igrače, najodgovorniji za slabe rezultate.

A Sabit Hadžić ima isti "sindrom bolesti" kao njegov kolega na klupi fudbalske reprezentacije BiH Faruk Hadžibegić. Bio je dobar igrač, reprezentativac, ali kao trener je potpuno anoniman, nedokazan. U isto vrijeme, jedino bh. košarkaško ime, koje znaju svi koji vole košarku u Evropi, Mirza Delibašić nema nikakve funkcije u Košarkaškom savezu Bosne i Hercegovine. Ni Delibašić nije patriotski "kadar".

Pa zašto onda ne dolazi do promijena među najodgovornijim ljudima na sportskim terenima i oko sportskih terena - kada su rezultati iz godine u godinu sve lošiji? Jedini adekvatan odgovor jeste - zato jer to u ovome trenutku nekome odgovara. Kome? Pa vjerovatno onima koji drže čelne pozicije u sportskim organizacijama i koji ih žele zadržati i dalje.

Zato, najboljima još uvijek nije vrijeme u bosanskohercegovačkom sportu. Rat je davno završen.