Pad Berlinskog zida: Deset godina posle (3)

Koliko papa ima divizija

Papinu ulogu u burnim događajima na evropskom kontinentu prije deset godina trebalo bi izmjeriti objektivnijim kriterijumima

"Ništa od onoga što se zbilo u Istočnoj Evropi ne bi bilo moguće bez pape", kaže Mihail Gorbačov, a jedan od vodećih poljskih disidenata, Adam Mihnjik domeće: "Nitko u Poljskoj nije ni slutio kakvu će odlučujuću ulogu u padu komunizma odigrati papa." Izbor krakovskog nadbiskupa i kardinala Karola Vojtile za papu 16. oktobra 1978. sam je po sebi historijsko čudo - prvi papa ne-talijan još od 1522 - kao i događaji kojima će deset godina kasnije biti jedan od inspiratora. Nakon kratkotrajnog pontifikata (33 dana) Jovana-Pavla I, patrijarha Venecije, Albina Lučianija, izabran je 262. nasljednik apostola Petra. Jovan-Pavle I je 29. septembra nađen mrtav u postelji. "Dobar, odveć dobar", govorili su poznavaoci - jer je svojom jednostavnošću i vječnim osmijehom zbunjivao Kuriju do te mjere da je njegova iznenadna smrt izazvala brojne glasine; po jednima, njegova je smrt rezultat urote, po drugima, djelo samoga Duha svetoga, koji je tako "ispravio" grešku počinjenu izborom Lučianija za papu.

Karol Vojtila, pak, odrastao u veoma katoličkoj sredini, sin radnika, a i sam u mladosti radnik, govoreći više svjetskih jezika, protivnik nacizma i kasnije komunizma, veoma je brzo nametnuo vlastiti stil. Njegov nesumnjivi medijski talent dolazi do izražaja, a poruku "Ne bojte se!" širio je prigodom svakog susreta s narodom. Po njegovu temeljnom uvjerenju, komunizam je samo jedna historijska zagrada. Kritizira Ostpolitiku kao neravnopravan dijalog s istočnoevropskim državama, ali također i nabujali pacifizam na Zapadu - sjetimo se samo afere sa sovjetskim projektima SS-20 i odluke o instaliranju Peršinga-II kao protumjere, kad je i jedan socijalistički predsjednik Francuske Fransoa Miteran, govorio pred Bundestagom 1982: "Pacifisti marširaju na Zapadu, a rakete na Istoku!" Poznavalac ne samo marksizma već i komunističke stvarnosti, on je u startu imao veliku prednost u susretima sa zapadnim političarima koji su o tome ili znali malo, ili ništa. Među prvim velikim potezima u pravcu proboja zatvorenog svijeta komunizma bio je njegov posjet rodnoj Poljskoj, u junu 1979. Prvi put od 1945. milijuni su se Poljaka okupili, prvo u čudu, a zatim u oduševljenju, u potpunoj slobodi u Varšavi, Gnieznom, Čestohovi, Krakovu, oko čovjeka u bijelom koji izgovara subverzivne poruke, mimo svake cenzure: "Nitko ne može isključiti Krista iz historije čovjeka, u bilo kom dijelu svijeta!"

Godinu dana kasnije, rođena je Solidarnost na tragu velikih štrajkova na baltičkoj obali. Nakon zavođenja ratnoga stanja i vojne diktature u Poljskoj, papa ne prestaje podržavati Solidarnost i ponavljati: "Ne bojte se! Otvorite, otvorite širom vrata Kristu! Njegovoj spasiteljskoj moći otvorite granice država, ekonomskih i političkih sistema, goleme oblasti kulture!"

PAPA-GORBAČOV: Zahvaljujući osobnom iskustvu krakovskog biskupa, papa se znao osloniti na međunarodnu hijerarhiju katoličke crkve. Znao se služiti njenom institucijom, njenim kadrovima, njenim tehničkim mogućnostima. Na ključna mjesta u Vatikanu postavio je veliki broj lica s istoka kontinenta, i sustavno održavao neprekinut kontakt s hodočasnicima iz tih zemalja. Svoju poruku vrednota Evanđelja, artikulirao je oko prvenstva čovjeka, osobe, te za kolektivističke režime najsubverzivnije ideje i vrijednosti, i oko te poruke počinju se ujedinjavati različite struje istočnoevropske disidencije, vjernika i nevjernika, kao što su Mihnjik, Havel ili Saharov, svejedno.

Prvi je možda shvatio duboko proturječje koje je pratilo akciju Mihaila Gorbačova: promjeniti sustav, ne promjenivši sustav! Prigodom slavlja tisućugodišnjice krštenja svetog Vladimira, papa šalje u Moskvu 1988. kardinala Kasarolija da pregovara u cilju održanja susreta na vrhu, susreta između svetoga oca i generalnog sekretara sovjetske Komunističke partije. Do susreta - na kojem je dominiralo pitanje vjerskih sloboda u Sovjetskom Savezu - došlo je u Rimu 1. decembra 1989, tri tjedna nakon pada Berlinskog zida.

Ranije, 24. augusta, njegov prijatelj Tadeuš Mazovjecki postao je prvi predsjednik jedne nekomunističke vlade u Poljskoj. Početak plišane revolucije u Čehoslovačkoj koincidira s održavanjem vjerskih svečanosti u Pragu u povodu kanonizacije Agneze Bohemske. U Rimu, 13. januara 1990, u tradicionalnoj poruci diplomatskom koru papa kaže: "Varšava, Moskva, Budimpešta, Berlin, Prag, Sofija i Bukurešt predstavljaju etape dugog hodočašća k slobodi." Ali, u istom govoru, ukazuje i na opasnosti od "razdraženih nacionalizama". Ukazuje, dakle, na najgori simptom postkomunizma.

Ipak, njegova akcija, u kontekstu koji nas zanima, ostavlja i neke upitnosti i zorna proturječja. Papin prvi posjet Hrvatskoj 1994. godine, i govor koji je tom prilikom održao, metafora rijeka koje spajaju bratske narode, andrićevska na Drini ćuprija, ostaje kao jedan od najznačajnijih simboličnih koraka na balkanskom prostoru, dok onaj drugi, prošle godine, ostaje ispod tog riječnog vodostoja, i u znaku diplomatskih i političkih kompromitacija s jednim grotesknim režimom i, svakako, prenagljene beatifikacije kardinala Stepinca - pitanje koje, ponajprije, treba da u miru, i sa svih strana, rasvjetle oni kojih se to ponajviše tiče, Hrvata i Srba. Ako Stepinac nije bio onim kakvim ga je predstavljao borbeni ateistički komunizam, u što osobno vjerujemo, u svakom slučaju Stepinac nije, upravo kao komunistički mučenik - da zaboravimo sve druge konsideracije - ničim više zaslužio da bude beatificiran prije ostalih crkvenih velikodostojnika slične sudbine.

Izvan ovoga epizodnoga i lokalnog, papinu bi ulogu u tim burnim događajima na evropskom kontinentu trebalo još izmjeriti objektivnijim kriterijumima. Teško je umaći bilo riziku precjenjivanja, bilo pak onom podcjenjivanja. No, pitanje ostaje što je historijska uloga? Vojtila svakako nije Trocki koji po crti izgrađenog ideološkog projekta organizira i pokreće sile koje će potresti svijet. On je više djelovao kao onaj koji podsjeća na neprolazne vrijednosti, u tome naličan Solženjicinu, na primjer. "Koliko papa ima divizija?", volio je ponavljati Staljin. U svakom slučaju, ostaje otvoreno čak i pitanje može li se uopće govoriti o ovim događajima koji su potresli Istočnu Evropu 1989-1990. kao o revolucijama kad nigdje nije došlo do rušenja (već obrušavanja) staroga poretka, budući da nije bilo organiziranih snaga koje bi to mogle provesti, osim samo u Poljskoj, ali i taj primjer, na dubljoj razini analize, pokazuje da moćni svenarodni opozicioni pokret, kao Solidarnost u Poljskoj od 1980. do 1989, gotovo punih deset godina nije mogao srušiti komunizam. Za sve te režime najveća opasnost nije dolazila iznutra već izvana, iz Moskve, kad je centar svjetske revolucije poručio da intervencije komunističkoga "svetoga duha" više biti neće, te da se svatko odsada mora sam snaći, kako zna i umije. Ali i ovaj sud treba relativizirati zbog spomenutog zakona o historijskom mimetizmu. Rumunjska, Albanija i Jugoslavija - izvan izravnog sovjetskog utjecaja - doživjele su iste procese, ali svaka na svoj tragični način, kao Tolstojevi nesretni brakovi.

NA RASKRIŽJU POVIJESTI: "Kraj Historije", ponavljali su mnogi, najavljujući dolazak "najboljeg od svih mogućih svjetova", a nakon što je to prvi izbrbljao i medijski eksploatirao "mladohegelijanac" iz Stejt Departmenta, Fransis Fukujama. Što sve nije bilo rečeno da bi se opisali događaji od prije deset godina. No, od "Ode radosti" koju je pred ruševinama Berlinskog zida svirao Mstislav Rostopovič, pa do početka rata u Jugoslaviji - kao početka novog evropskog košmara, povratka otpisane Historije - nije prošlo ni dvije godine. Jedno od lica iz Džojsova Uliksa kaže da je Historija košmar iz kojeg pokušava da se probudi. I građani Srbije i Istočne Evrope se svakoga dana bude sa sve većom količinom mamurluka i razočaranja u nade koje su bile probuđene padom komunizma. Demokracija se prometnula u demokraturu, slobodno tržište u slobodu kleptomana, nacionalni osjećaj u paranoičnu ksenofobiju.

No, na civilizacijskoj, strateškoj i historijskoj razini, događaji od prije deset godina proizveli su takve promjene, da se mogu usporediti samo s onih nekoliko ključnih momenata u evropskoj povjesti koji inauguriraju nove, čak stoljetne poretke: možemo ih usporediti s Vestfalskim mirom 1648. koji nakon tridesetogodišnjeg vjerskog rata donosi Evropi mir sve do Francuske revolucije i napoleonovskih ratova, zatim s Bečkim kongresom 1815. koji Evropi osigurava stoljeće mira, do Sarajeva 1914. s kojim počinje, zajedno s Versajkim poretkom, a zaključno s Drugim svjetskim ratom, razdoblje koje britanski povjesničar Erik Hobsbaum naziva tridesetjednogodišnjim ratom, nakon čega se u Evropi uspostavlja logika Jalte - podjele kontinenta u dva ideološko-vojno-politički suprotstavljena bloka s hladnim ratom kao rezultatom. Ovaj je historijski potres bio goleme snage, ako je suditi po gomili ostatka srušenoga crvotočnog dekora. Ali, scena ostavlja više mučan nego veseo prizor. Iz ovakvog stanja, sve je još moguće. Zapad, ostavši odjednom bez protivnika, koji je bez vidna razloga napustio ring, jedno je vrijeme dizao ruke u znak pobjede, ali sve više se i sam ponaša kao grogiran bokser, ponekad kao onaj koji, željan borbe, poziva ulične prolaznike ili lokalne siledžije u ring, radi, ako ništa drugo, kondicionog treninga.

Komunizam danas pripada prošlosti. Po jednima, bio je strašan kao nacizam i fašizam - takozvana teorija totalitarnih sustava - po drugima, iako strašan, nije bio isto što i nacizam. Ovo pitanje nije mogućno svesti na ovostoljetnu verziju znamenitog Kleopatrina nosa, dakle na brkove Hitlera i Staljina: jer jedan je nosio brčiće, drugi brčine. Veliki kritičari komunizma Boris Suvarin ili Rajmond Aron nikada ga nisu izjednačavali s nacizmom, jer je u sebi nosio univerzalnu emancipatorsku poruku, dok je nacizam bio samo maloumni prijevod socijal-darvinizma na ljudsku historiju. Nacizam je bio dosljedno ostvario svoju poruku, komunizam ju je svojim zločinima krivotvorio. No, piramida kostura koju je za sobom ostavio komunizam veća je od nacističke kosturnice, kao što je i komunističko iskustvo trajnije od nacističkog pet do šest puta. No, ni jedan ni drugi nisu nikakve zagrade u ljudskoj povijesti, već radikalni odgovori na krizu demokracije.

IRONIJA POVIJESTI: Komunizam, nacizam, unatoč strašnim bilancama i formalnim sličnostima svojih režima, pružali su različite odgovore na proturječja modernoga svijeta, svijeta obilježena totalnom mobilizacijom ljudi i sredstava, dominacijom instrumentalnog razuma, voljom da se uspostavi potpuno transparentno i univerzalno društvo, potčinjenošću pojedinaca silama i moćima koje ne kontrolira i koje ga porabljavaju. Iza praznog govora danas o liberalizmu, demokraciji i ljudskim pravima, to su ove iste dubinske i moćne tendencije koje sada, bez ikakve kočnice, djeluju i dalje i koje nam prigotovljuju još brojna - kakva? - to ne znamo - iznenađenja.

Komunizam je predstavljao radikalni odgovor na duboku krizu evropskoga društva, i lijek je bio gori od bolesti, no njegovim obrušavanjem i nestankom kao da smo se oslobodili jednog zla ali, i samim tim, izložili utjecaju drugih zala. Kao da je Hanu Arent bilo pogodilo ono bitno kad je u njemu vidjela i pokušaj prekoračenja praga mogućeg, prekoračenje onoga grčkoga hibrisa, a koje je završilo tako kako je uvijek to i završavalo.

No danas, čudnom ironijom povjesti prisustvujemo pojavljivanju niskog vodostoja, oseke svakog iole ozbiljnijeg političkog programa i ideala. Potpuni uspjeh liberalno-tržišno-demokratsko-ljudskopravaškog diskursa, upravo samom potpunošću svoga uspjeha, naviješta novo "ideološko" evanđelje, protiv kojega se, nažalost, uzdiže tek nekolicina besprizornih delinkvenata, što efektom strašila pojačava privlačnost upravo onog što je ideološko u novom vladajućem poretku i cijelu zavrzlamu čini još zapetljanijom i naglašenijom. Sve što nije tržišno i odmah konvertibilno, ismijano je u ime konačno pronađene istine da je čovjek samo hommo economicus, a društvo, valjda, golema pijaca što je izgrađena na samim obodima džungle. "Postoje samo dvije značajne stvari na svijetu: novac i...eh, drugu sam zaboravio!"... Demokracija i njene vrijednosti, u ime kojih je vođena kritika komunizma - ne kažem da je on po njima i srušen, jer to je floskula koju vole ponavljati političari i novinari u civilu - danas su izložene podsmijehu i u samim "demokratskim" zemljama.

"Kako je bila lijepa republika pod carstvom", govorio je Mopasan! Kako je bila lijepa demokracija pod komunizmom - mogli bismo ponoviti mi danas, sto dvadeset godina kasnije. Samo postkomunistički antikomunisti, kojih je sada više no ikada, vjeruju danas, dakle retrospektivno, komunistima na riječ kad su ovi tvrdili da predstavljaju jedinu alternativu i projekt budućnosti društva i civilizacije. Ukoliko se istrajava u stavu da je svako dovođenje u pitanje postojećeg poretka, nacionalnog i globalnog, u ime nekih viših vrijednosti, grijeh komunističkog recidivizma, društvo će onda utonuti u najcrnju noć hipermodernog i virtualnog fatalizma u kojoj će još jedino svjetlucati jeftini gadžeti tehnološkog, kako se to kaže, napretka!