Hrvatski autori na Festu

Na sunčanoj strani

"Danas kad se sve može napisati u novinama, upotrijebiti film da biste nekoga raskrinkali potpuno je nekorisno", kaže Dejan Šorak

Među rediteljima i glumcima koji dolaze na ovogodišnji Fest najavljeno je čak sedam gostiju iz Republike Hrvatske.Okolnost da su nam protekle decenije retko dolazili susedi, ako je odrednicu "retko" uopšte moguće pravdati jednom posetom u naznačenom periodu, učinila je hrvatske autore atraktivnijim od ostalih gostiju.

Prvi je pred publiku i novinare izašao Dejan Šorak, reditelj filma Garsija, a do kraja Festa trebalo bi da ga slede (sa dobijanjem ulazne vize nikad se ne zna) Robert Jurišić, producent, Ognjen Sviličić, reditelj filma Da mi je biti morski pas, glumica u istom filmu Ecija Ojdanić i Zrinko Ogresta, reditelj Crvene prašine, trećeg predstavnika hrvatske kinematografije na Festu.

Dejan Petričević, operativni direktor Mirius Taka, organizatora i izvršnog producenta Festa, kaže da je njihov interes da dođu hrvatski autori bio više nego veliki. "Zato smo zamolili Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Beogradu da se, ukoliko njihova zemlja želi da prikazuje svoje filmove na Festu, i oni angažuju. Desilo se da je u jednom momentu HRT zabranio prikazivanje filma Da mi je biti morski pas, čiji je producent, ali odmah sutradan i povukao tu zabranu. Verujem da je promeni odluke doprinela ambasada, a moguće i pritisak javnosti. Selektorova želja je bila da prikaže što više filmova sa bivšeg jugoslovenskog prostora, i mi smo mu to omogućili. Sve te ljude znamo i nikakvih problema nije bilo."

Selektor Festa Miroljub Vučković kaže da je nameravao da na Festu prikaže kako je svetski film funkcionisao prošle godine. On napominje da su sva tri hrvatska filma prepoznata i priznata na svetskim festivalima, što znači da se uklapaju u koncepciju Festa - festival festivala. Razgovor sa Dejanom Šorakom bio je osnova ove zabeleške o predstavljanju hrvatskog filma u jugoslovenskoj prestonici, zato što su on i njegovi filmovi Mala pljačka vlaka i Oficir s ružom dobro poznati u ovim krajevima.

Šorakov film Krvopijci bio je poslednji film iz Hrvatske prikazan u Beogradu pred raspad SFRJ. "Dio ekipe je bio iz Beograda, Danilo Lazović je igrao glavnu ulogu, Kornelije Kovač je komponovao, a sjajni par Neškov radio je montažu", kaže za "Vreme" gospodin Šorak. "U međuvremenu sam u Zagrebu puno pisao, napisao sam neke kazališne drame koje su bile nagrađivane, puno radio drame, radio sam svoj kazališni tekst Pauk i Pepeljuga u produkciji Teatra u gostima Relje Bašića, to je mnogo nagrađivana predstava, režirao sam i neke epizode TV serija za inozemne producente i, slao sam na natječaj filmske scenarije dok mi jedan nije prošao. To je Garsija."

Najnoviji film gospodina Šoraka bio je na festivalima u Aleksandriji i Puli. Kako je sad na Pulskom festivalu? "Eto, ako uzmete razliku između Festa nekad, kad su tu bile hiljade ljudi, jedna prava svečanost i radost filma, i ako ga uzmete danas, kad ima sve to isto ali u manjem obimu i pokušava kao svečanost filma preživjeti, isto je i u Puli. Ima manje filmova i manje publike iz raznih razloga." Pulska publika je, kako kaže, film lepo primila, no napominje: "Nikada nisam bio miljenik pulskih žirija. Film je dobio Zlatnu arenu za kameru, koja je svakako zaslužena, i ništa drugo. Publika, producenti, kritika i svjetsko tržište su mi, na sreću, naklonjeni." Dokaz je upravo Garsija - prvi film Republike Hrvatske koji je prodat u svetu.

U jednoj sceni filma glavni junak, igra ga Dubravko Šimek (koji nikad pre nigde nije glumio), otkriva da je njegov otac švercer oružja, i to neispravnog. Da li su ova i druge scene nastale po nekim stvarnim događajima? "To je vrsta događajnosti koja spada u stvarnost a o kojoj se u filmu ne radi već ona samo služi kao podloga za odnos između očuha i Garsije. Puno je ubitačnije jednu takvu priču, kao što Garsija i veli sve će to bit sutra objavljeno u novinama, objaviti u novinama nego upotrijebit film da bi se rekle nekakve žestoke stvari. Film se tim strašno maltretira, time se maltretiraju autori, a potom i publika. I kada danas pogledate filmove sa odnosom angažiranim oko nekakvih društvenih pojava, vidite da su oni mrtvi. Oficir s ružom, koji nije imao tu temu nego ljubavnu, preživio je, i danas je potpuno svjež. A recimo Svjedok, kao mladi smo drhtali nad tim filmom, postao je potpuno pase, nema više ništa što drži vodu upravo zato što je politički način mišljenja bio predominantan. Danas kad se sve može napisat u novinama i kad to vrlo brzo sutra izađe, upotrijebiti film da biste nekoga raskrinkavali potpuno je inutile, nekorisno. Meni nikada, ni u dosadašnjim filmovima, nije bilo na kraj pameti baviti se sociologijom i politikom, dnevno aktualnim. To me kao predmet uopće ne zanima. Film je preskup, film je predugotrajan, film je premukotrpan, osim toga u meni postoji prevelika ljubav da bih se bavio takvom vrstom kritičnosti i nekritičnosti. Meni je to što se može nazvati sociološkom činjenicom tek sredstvo, podloga za moguću filmsku pripovijest koja nastoji dodirivati, propitivati bitna pitanja ljudske sudbine. Ni u Oficiru mi nije bila namjera referirati se na tvrdi ranosocijalistički sustav posle Drugog. svjetskog rata, nego su te okolnosti bile samo okvir, koordinate za jednu moguću veliku ljudsku priču, kao što su u novom filmu okolnosti posleratnog društva, zemlje u tranziciji, samo ta podloga na osnovu koje se zbiva jedna obiteljska drama - priča o Garsiji. Garsija je na izvestan način preoblikovani Hamlet. Učinilo mi se da je današnje vrijeme, koje je u svakom slučaju zanimljivo,vrijeme gdje se novi svijet rađa pun boja, pun kontrasta, strasti, emocija, na ruševinama starog, da to poslijeratno vrijeme ima šekspirijanske koordinate za neku paradigmatsku, izrazito ljudsku priču."

Počelo je novo vreme Hrvatske. Zato, nezaobilazno pitanje: kako ono izgleda? "Biće da je dobro. Ali, ja govorim iz sebične vizure filmskog autora. Politike bilo koje vrste nisu me nikada naročito mazile ni pomagale, a ni nanijele velikoga zla, pa u novom vremenu najviše očekujem od svoga rada, nadahnuća i svog kompjutora, a manje od promjena, makar mislim da su u svakom slučaju dobre i da su to promjene sa sunčane strane ulice."