Frano Cetinić: Pariški kolateralni dnevnik, proljeće 1999.

Nazovi NATO radi umorstva (2)
Red zvona, red bombi

Iz knjige Frana Cetinića prenosimo nekoliko nastavaka koji pokazuju sa koliko je kontroverzi Pariz pratio rat protiv Srbije u proleće 1999...

1. travnja ...

Jean Daniel, kolumnist Le Nouvel Observateura, oblači maskirnu uniformu i kreće u totalni rat. Čovjek svih pariških intelo-kuhinja, koautor (zajedno s Bernard-Henri Lévyjem) one sramne: Radije biti u krivu sa Sartreom, nego u pravu s Aronom, dakako u vrijeme dok je Sartre žario i palio na pariškoj intelektualnoj sceni, a Aron nazivan "fašistom". (Bilo je to 1976. Raymond Aron je tada odgovorio na tu čuvenu dilemu: Sartre ili Aron, inače drugari iz školskih klupa na L'Ecole Normale Supérieure, slijedećim riječima: "Smatram strašnim to što će mu se jednoga dana spočitnuti da je rabio svoje dijalektičko umijeće i svoje velikodušne osjećaje samo zato da bi opravdao ono što se ne može opravdati. Što je trezore svoje ingenioznosti uložio u pokušaj da pokaže da se ne može biti protiv Staljina i da, u najmanju ruku, treba biti blizak s njim. Dočim će se jednoga dana reći, ako još bude vladalo zanimanje za nj i mene, da nikada nisam, radi dijalektičkog razloga, opravdavao ono što se ne može opravdati. Nikada nisam opravdavao Pinocheta. Nikada nisam opravdavao Staljina ili Hitlera" (R. A., Mémoires, str. 721.).

(Taj Jean Daniel - um.red.) izdaje dnevnu zapovijest: "Da bismo spasili Kosovare, čiju smo sudbinu otežali, ne može se više isključiti totalni rat protiv onih Srba koji i dalje ostaju začarani Miloševićem." Totalni rat protiv začaranosti!

U L'Expressu kronika André Glucksmanna. Nekadašnji ideolog tri M (Marx, Mao i Marcuse), koji je u svojoj brošuri (1968) o revolucionarnoj strategiji snivao o pobuni koja bi zapalila cijeli kontinent, od Lisabona do Moskve, piše iznova u ritmu ratnih doboša. Revolucionar koji do svoje tridesete godine nije bar jednom bio lakše mrtav, u dvaput starijoj životnoj dobi doimlje se kao vojni bjegunac. Sve je tu - i borba protiv "barbarstva", i "kuga" (ovo će biti zbog Camusa, možda) i klonirani "Miloševići" što "u hodnicima Kremlja bruse svoje noževe". Ima proze koja odaje duboke duševne i psihičke poremećaje. Ova je od te vrste.

"Asocijacija Sarajevo" - u svom biltenu za mjesec "april" - donosi članak-tjeralicu pod naslovom: RFI-RTS? - uz, dakle, ogradni upitnik, posve nepotreban, jer kad se pročita ovaj letak, primjereniji je bio znak jednakosti. Stanko Cerović je napadnut jer "u svojim reportažama iz Srbije i Crne Gore otvoreno naziva gestu francuske države besmislenom operacijom". Nakon što se tako "Asocijacija" uzdigla u zaštitnika francuskih državnih interesa - jer o njima nema tko drugi da misli? - za moju je malenkost napisano da "bijesno laje na sve što dolazi sa Zapada". Kako je dirljivo čitati ovu optužnicu iz 'av-av-socijacije' koju vodi 'bivši' komunistički ambasador, a koji se zbog dugogodišnje 'borbe protiv Zapada' nije imao kad cijepiti protiv zapadnih boginja.

Régis Debray objavljuje, u Le Mondeu, svoj prvi članak suprotiva jednoumljem: 'Mjesečarska Evropa'. Če Guevarin suborac iz bolivijske prašume, koji je, dakle, "omirisao barut", očituje hrabrost da bude inakomisljašči, kako se govorilo u vrijeme brežnjevljevske political correctness i humanitarne teorije o "ograničenom suverenitetu". "Neka je glava amerikanizirana onda kad vrijeme zamjenjuje prostorom, historiju tehnikom a politiku Evanđeljem." Ili još i ovo: "Ono što omogućuje uspjeh ovog westerna jest opća kriza evropske transmisije - kriza škole, nakladništva, spektakla, svih oblika pamćenja".

AFP izvještava o podjeli među francuskim intelektualcima. Uz već spomenute kosovarske komitetlije navodi se i akcija "Ne ratu" - peticija koju su do danas, između ostalih, potpisali: Gilles Perrault, Max Gallo, Gisele Halimi, Jean Dutourd, Jean Raspail, Dominique Jamet, Vladimir Volkoff, Alain de Benoist, general Pierre-Marie Gallois i njemački (zašto njemački?) pisac Peter Handke, zahtijevajući "bezodvlačan prijekid bombardiranja i otvaranje istinskih pregovora". U jednoj drugoj peticiji, koju su potpisali sociolog Pierre Bourdieu i povjesničar Pierre Vidal-Naquet, napominje AFP, također se traži "bezodvlačni prijekid bombardiranja" i "odbijaju argumenti kojima se opravdava NATO-intervencija"

French Doctor Bernard Kouchner, Dandy humanitarne stvari: "Ali mi ne vodimo rat protiv Srba demokrata, mi, uostalom, ne vodimo rat ni protiv Srba, mi uostalom ne vodimo rat ni protiv koga..."

2. travnja.

Ujutro na France-Info slušam intervju s Bernardom Kouchnerom, s French Doctorom. Zatražio sam kopiju i evo nekih ulomaka. Posebnu pozornost obratiti pitanjima koja to nisu.

Pitanje: Humanitarno je, još jednom, pozvano danas u pomoć. Vi, kao osnivač Liječnika bez granica i Liječnika svijeta, znate o čemu se zapravo radi.

Odgovor : Da, ali nema humanitarne katastrofe, ja ne bih rabio tu riječ. Ponajprije, zato što je to politička gnusoba, moralna kriza, dopustiti usred Evrope da provaljuju vrata kuća, jedna po jedna, na osnovu ustanovljenih lista, kao što to sada znamo, i zatim da protjeruju žene i djecu, ubijajući muškarce ukoliko pružaju otpor, bacajući ih na put bez prtljaga, bez ičega, u jednoj sekundi, u dvadeset minuta. O tome se radi. To nije humanitarno pitanje, to je političko pitanje. To je čak fašizam.

- Ovo je svakako prvi put da svijet, Zapad (znakovit zaborav preostale četiri petine svijeta - F. C.), intervenira protiv neke države koja nije povela rat, bar ne za sada, izvan svojih granica, i po prvi put da se na neki način ispunjava dužnost miješanja u unutrašnje stvari, principa kojem ste vi uveliko kumovali.

- Da, i vjerujte mi da se ne stidim toga, prije bih rekao da se time ponosim i, da nije bilo osporavano ovo pravo miješanja, i to ponajprije u našim zemljama, i čak od strane humanitaraca, ne bismo bili izgubili toliko vremena. Znate, to je vrlo jednostavno. To nije pačanje u stvari drugih, radi se o tome da se zna hoće li se odgovoriti s Da ili Ne na poziv žrtava i nikoga drugog, radi se o univerzalnoj savijesti. Mi civilizirani (!!!) i bogati na neki način (ovdje se bivši komunista žacnuo i postavio blagu ideološku ogradu koje nema u slučaju njegove hipostazirane civiliziranosti - F. C), ljudi koji vjerujemo u prava čovjeka, možemo li zaštititi izrabljivane manjine prije no što one nestanu. To je pravo na miješanje. To je napredak čovječnosti, ukoliko do toga dođemo. Treba to pravo kodificirati.

... Znam ulogu koju su Srbi igrali tijekom rata, poznata mi je njihova hrabrost, njihov heroizam, znam i njihovu nepopustljivost, njihovu historiju. Znam da oni sebe smatraju vratima kršćanskoga Zapada, da su se borili kroz stoljeća i stoljeća, i da su, na Kosovu posebno, izgubili bitku protiv onih koje oni nazivaju Turcima, protiv muslimana (!!!), znam ja sve to. Ali mi ne vodimo rat protiv Srba demokrata, mi, uostalom, ne vodimo rat ni protiv Srba, mi uostalom ne vodimo rat ni protiv koga (nevjerojatna humanitarna i čovječno-pravaška pozicija: bije te ratnim strojem i pritom ti ne daje ni minimalno semantičko pravo da to nazoveš ratom - F.C.), mi hoćemo samo da spriječimo da ljudi Kosova ne umru, da ne budu mučeni, da ne budu protjerani, da ne budu streljani na ulici, da ne budu ostavljeni mrtvi pred očima svojih obitelji, a sve to pod izgovorom da su većinski i da su muslimani. To je to što mi hoćemo. Može li se sred Evrope dopustiti da se čine takve gadosti, takvo barbarstvo? Ma nemojte! Još jednom, nisu udari NATO-a pokrenuli zbjegove. Mi o tome sada znamo dosta".

French doctor ima iza sebe već trideset godina humanitarnog staža i suosjećanja na distanci, ili kako bi to rekli sljedbenici najslavnijega bečkog doktora, entlehntes Schuldgefühl, posuđeni osjećaj grižnje savijesti: Bijafra, Bejrut, Afganistan, Sudan, Somalija i vreća riže na leđima pred tv kamerama... "Jednu trećinu terco-monden, i dvije trećine monden", šapće se u hodnicima ministarstava, ili još: Dandy humanitarne stvari. Kouchner samo preuzima koncept koji je ranije skovao Jean-Francois Revel, o miješanju u unutrašnje stvari. No, ovaj su koncept rabili mnogi, i ne znajući, kao što gospodin Jourdain nije znao da je cijelog života govorio u prozi. (Lik iz Moliereova Bourgeois gentilhomme.) U ovom su se stoljeću njime služili i Mussolini, prigodom rata u Abesiniji, i Hitler, u povodu aneksije Sudeta. Kouchner ga pretvara u parolu: Osnivanje internacionalnih brigada za unesrećene i za borbu protiv fažizma, koji svuda diže glavu, ako je suditi po takvim izjavama. Ovom često rabljenom obrednom psovkom prikriva se danas nova socijalno-kulturna uravnjilovka ili Gleichschaltung. To je i oklada na sigurno - jer fašizam je pobijeđen prije više od pola stoljeća, zato ih tako 'dobro služi karta' - oklada brojnih anarhista-funkcionara višeg platnog razreda, pobunjenika iz rezervnog sastava ili subverzivnih apologeta, koji podgrijavaju strah od proživljenih zala i odaju se nemilosrdnoj kritici svega prošloga, kako bi se bolje etablirali u postojećem "neredu". I za tu svoju nečuvenu hrabrost i aposteriorni historijski traumatizam traže od nas da im se divimo.

Pier Paolo Pasolini: "Antifašizam svekolikog komfora i odmora"...

Pier Paolo Pasolini pisao je sredinom sedamdesetih godina o "arheološkom antifašizmu koji je dobar izgovor da se pribavi spomenica stvarnog antifašizma". U očima Pasolinija, kojega bi bilo teško optužiti za desna skretanja, radi se o "antifašizmu svekolikog komfora i odmora". Novi istinski fašizam, tvrdi Pasolini, bio bi "ono što sociolozi vrlo učtivo nazivaju 'potrošačkim društvom', rezultati kojega su na putu da preobraze ljudska bića do najdubljeg sloja njihove duše, i to tako vješto da i ne znaju. "Fašizam je završen (a time je i antifašizam postao isprazan), jer ga je zamjenilo nešto još gore: potrošačka moć i njena hedonistička ideologija"!

* * *

Humanitarna kriza, fašizam kao horresco referens, koliko samo povoda da bi se opravdao rat koji je - po informacijama koje sve više cure iz 'službenih izvora' - nametnula Madeleine Albright, a za teorijsku logistiku pobrinuo se pan Zbigniew Brzezinski, čiji je opravdani antisovjetizam dugo prikrivao bolesni antirusizam. Dovoljno je čitati njegovu posljednju knjigu Velika šahovska tabla.

Nakon Liječnika bez granica, oglasila se i organizacija Postolari bez granica (tko ne vjeruje neka provjeri: sjedište je organizacije: 7, rue Ste Eugénie, 3000 Nîmes) i, u komunikeju s današnjim nadnevkom, njeno vodstvo naglašava "da je stupilo u kontakt s Quai d'Orsayom" radi pokretanja akcije Cipele za Kosovo, počev od 6. ovoga mjeseca, te stoga - budući da se iza ovakvih i drugih humanitaraca krije uvijek neki uzvišeni razlog - mole "građane da isprazne svoje plakare, podrume, suše i drugo", sve u okviru, dakle, proljetnog čišćenja potkrovlja i podrumskih prostorija. Io voglio una frontiera !

Na "Gare de Lyon" čekam Šnajdera koji se vraća u Pariz, nakon boravka u "La Chartreuse". Iako se nalazimo desetak metara jedan od drugog, u neopisivoj gužvi, pronalazimo se tek tako što i jedan drugi zovemo moj kućni telefonski broj i dobivamo neophodne koordinate. Ponovno provjerena vrijednost uputstva velikog istraživača: "Kad si izgubljen, ne pitaj gdje si, već gdje su drugi!" A drugi su u "Train Bleu" - raskošnom kolodvorskom restoranu u stilu belle époque.

Večera kod Veličkovića - "gost večeri" jeune homme, Slobodan Šnajder.

Velika subota, 3. travnja.

2 h ujutro. Po povratku od Veličkovićevih zovemo - Šac i ja - Borku Pavićević. Borka daje live komentar bombardiranja Beograda.

U Sarajevo zovem S. P. U jučerašnjem prilogu za RFI govori o "Bošnjacima koji žive u Sandžaku". Priznajem, prvi put čujem da se narodi i etničke zajednice definiraju, poput indijanskih poglavica, s odnosnom zamjenicom koji. Nakon što su se sarajevski 'nezavisni' Dani - čiji je on glavni urednik - pojavili s naslovnicom Lepa sela lepo gore, s projektilom ispaljenim s američkog ratnog broda, ova mi se bik koji sjedi-apelacija kontroliranog etničkoga porijekla smučila. Rekoh mu, da me to podsjeća na "Dalmatinca koji živi u Šumadiji". I, u okviru svojih nadležnosti, otkazujem dalju suradnju.

AFP javlja: "Francuski ministar unutarnjih poslova Jean-Pierre Chevenement indirektno je kritizirao NATO-intervenciju u kojoj sudjeluje i Francuska, dijeleći svojim kolegama iz vlade fotokopiju teksta njemačkog pisca i filozofa Hansa Magnusa Enzensbergera (Pogledi na građanski rat)".

"Moral je posljednje utočište evrocentrizma. Vrijeme je da se odreknemo tih fantazama o svemoćnom moralu", piše Enzensberger. Po izlasku sa sjednice vlade, prošlog četvrtka, kojoj je predsjedao premijer Lionel Jospin, Chevenement je samo kratko potvrdio da je "imao priliku iznijeti nekoliko razmišljanja filozofske naravi". Njegov MDC (Pokret građana) izjasnio se protiv NATO-ove akcije i pozvao na manifestacije koje su se održale u Parizu u četvrtak. Za rata u Perzijskome zaljevu (1990-91), Chevenement je, kao tadašnji ministar obrane, podnio ostavku u znak neslaganja s francuskim sudjelovanjem. Le Monde ocijenjuje da "takve kakve su, ove rečenice predstavljaju žestoku kritiku intelektualnih i moralnih osnova akcije koju su odlučili Chirac i Jospin". "Iznoseći ih na ovaj način, Chevenement pokazuje rastuću unutarnju napetost: posve protivan akciji koja se odvija, on ne može kriti svoje osjećanje, ali, za trenutak, radije bira za političara bolnu gestu, da nametne sebi šutnju nego da izazove vladinu krizu". Večeras je Chevenement, u posebnom komunikeju, istaknuo slijedeće: "Komentari koje je objavio le Monde predstavljaju ekstrapolaciju koja obvezuje samo taj dnevnik a ne i ministra unutarnjih poslova koji je na etički plan postavio problem granica našeg angažmana".

Vlada Veličković : "Ovo što se noćas dogodilo je po svemu dijabolično, slično onome što se dogodilo - dan u dan skoro - 6. aprila 1941. godine. Hitler je napao Jugoslaviju, bila je nedelja, Uskrs!"

Vlado Veličković daje ekskluzivnu izjavu za RFI:

A grljenje i ljubljenje Holbrooka i Solane, pošto su obelodanili odluku, mimo svih međunarodnih pravila i konvencija, da napadnu Jugoslaviju, ostaje kao sramotan dokument kraja ovog veka. Ovo što se noćas dogodilo je po svemu dijabolično, slično onome što se dogodilo - dan u dan skoro - 6. aprila 1941. godine. Hitler je napao Jugoslaviju, bila je nedelja, Uskrs!"

Uskrs, 4. travnja.

"Happy birthday to you, NATO!" Osam rođendanskih projektila pogodilo minule noći "srce Beograda", kako kiruški precizno naslovljuje Le Monde.

U istom listu oglasila se i Njegova Uzoritost, kardinal Jacques Delaporte, nadbiskup Cambraia i predsjednik Komisije za Pravdu i Mir francuske biskupske konferencije s naslovnom porukom: Nametnuti mir oružjem. Blagoslov, s odveć istaknutim galikanskim tonovima, "pravednog rata"! Ni riječi o papinoj osudi rata, još manje o četiri uvjeta pravednoga rata, koja je Toma Akvinski odredio, a koji su i danas aktualni kao u 13. stoljeću (legitimnost autoriteta koji ga pokreće, ispravljanje krivice ili nadoknada štete koju je neprijatelj prethodno počinio, razmjernost odgovora u odnosu na agresiju i potraga za mirom), ali zato se unaprijed daje vrhunaravna indulgencija i za eventualnu kopnenu intervenciju radi "razoružanja agresora". Kad Crkva luta, pometnja je potpuna i duboka. I to na Uskrs. Uskršnja propovijed monsinjora pročelnika kongregacije za PRAVDU i IZVJESTIJE.

5. travnja.

Dok laički Le Monde objavljuje propovijed biskupa u odori, u veoma političko-korektnom katoličkom dnevniku, La Croix, nailazimo na intervju s vrhovnim zapovjednikom savezničkih snaga u Evropi, generalom Wesleyem Clarkom (beogradski književnik Predrag Čudić ga zove Veseli Klark), u kojem - na veoma katoličko pitanje: Je li NATO sposoban spriječiti Srbe da pobiju Kosovare? - general odgovara: "Ne, nismo sposobni. I nikada nismo ni vjerovali da ćemo biti sposobni. Naša je savijest na velikoj muci zbog strašne sudbine izbjeglica". Prema Clarku "srpska je vojska istrošena, umorna, i motivirana fanatičnim šefovima". "Kô da strepi mrki vuče s planinskoga gladna miša", rekao bi pokojni ban pučanin.

Od Libérationa, urednika Pierrea Haskija, tražim tekst Paula Quilesa, bivšeg francuskog ministra obrane i sada Predsjednika komisije na Nacionalne skupštine za obranu. Na pitanje o tome kako znam da je Paul Quiles poslao prije samo pet minuta svoj tekst redakciji, odgovaram da kao novinar nisam dužan odati svoje izvore, ali, ipak, kažem kako je porijeklo informacije "iz kruga Quilesovih prijatelja" i svojom rječju jamčim da neću zlouporabiti tekst i otkrivati njegov sadržaj prije sutrašnjeg objavljivanja. Zadovoljan je i šalje mi faksom tekst u kojem Quiles, između ostalog, predlaže prijekid bombardiranja i pokretanje mirovnih pregovora.

Na izlazu iz Maison de la Radio susret s Pierreom Hassnerom, članom Komiteta Kosovo, sjedište kojeg je u uredima časopisa Esprit (od personalizma do učekizma!). Iz prvih rečenica razgovora biva razvidno da se nalazimo na suprotnim pozicijama, što kod njega izaziva ne malo čuđenje, budući da "znam otkad držite da je Milošević najodgovorniji za katastrofe koje su pogodile narode Jugoslavije". "Da, baš zato", odgovorim. "Jer, kako mi kaže ovih dana prijatelj, nisam znao da se luđak liječi udaranjem motkom po glavi". I nastavim u drugom registru: "Ne čudim se ostalim članovima Kosovskog komiteta što brane dvije logički proturječne pozicije: 'multikulturalizam' i 'multikonfesionalizam' u Bosni, a sada separatizam Kosova na osnovu mono-etničkoga principa. Ali vi biste bar to proturječje trebali vidjeti. Jedino što je tu konstantno, jest uvjerenje da su Srbi uvijek bad boys." Hladan i vjerojatno konačan rastanak. Ne bih ovo bio ni rekao, da on nije bio taj koji me je 1988. pozvao, da u okviru njegove Radne grupe za odnose između istočne i zapadne Evrope, pri Školi za visoke studije u društvenim znanostima, održim predavanje o Miloševiću, što mi je tada donijelo niz neugodnosti. Ne i od strane Hassnera. Dapače.

Madelaine Rébérioux: " Prijatelji Srbi!.. Vi odgovarate koncertima, šalama, pjesmom, da biste nadvladali strah... Ipak... kako da ne budemo potreseni pred sudbinom koju, u vaše ime, milicije nanose Albancima s Kosova..."

Francuska povjesničarka Madelaine Rébérioux - bivša predsjednica Lige za ljudska prava, i sada njen počasni predsjednik, daje ekskluzivnu izjavu za naš program:

Kao mnogi Francuzi, djelujem tamo gdje mogu: na ulici, u svojoj organizaciji - Ligi za ljudska prava - kod prijatelja koji su na vlasti u Francuskoj, da bih im uputila ovaj vapaj! "

6. travnja..

Iz Struge se javio Fehim, nakon 12 dana bez glasa o sebi. Ovo odsustvo, jer sam krio informaciju o njemu, protumačeno po nekim kolegama kao ugušivanje glasa druge strane.

Akademik Jean-Francois Revel odbija dati intervju za RFI. Nije pomoglo ni zajedničko prijateljstvo s pokojnim Brankom Lazićem. "Čeka me dalek put", a u sebi mislim kako je to samo izgovor. Iako glavna tema već dva tjedna, u svojim kronikama Revel izbjegava da se izjašnjava o NATO intervenciji.

Svjetska trgovinska organizacija potvrđuje da je zakonodavstvo Evropske unije glede uvoza banana protivno pravilima međunarodne trgovine. Tako je današnjom američkom pobjedom okončan višegodišnji rat između USA i EU. Preostaje još pobjeda nad balkanskim barbarima, kad su majmuni Eurolanda tako nagrađeni za svoju servilnost.

7. travnja..

Pascal Bruckner, u Le Mondeu, u samom naslovu se već pita: Zašto ovo anti-američko bjesnilo? Stara je francuska izreka, kad čovjek hoće ubiti psa, proglasi ga bijesnim. Bjesnima su proglašeni redom: urednik tjednika Marianne, Jean-Francois Kahn, sociolog Pierre Bourdieu, historičari Pierre Vidal-Naquet i Max Gallo, političar Charles Pasqua i, medijolog, Régis Debray. "U peticiji koju su posebno potpisali Pierre Bourdieu i Pierre Vidal-Naquet, zahtijeva se bezodvlačni prijekid NATO misija i, istodobno, samoodređenje Kosova. Kojim bi se to magijskim skokom prešlo s jednoga na drugog? Tajna. Bitna je samo anti-imperijalistička poza, ma koliko bila djetinjasta. Amerika: treba biti protiv. Tako zahtijeva intelektualni konformizam, na ljevici kao i na desnici". Nakon što je NATO ostavio tako u 'misionarskom položaju' - pogledati u Figurae Veneris - Bruckner je sam uzjahao na anti-konformističkom krilu i dao se u ljuti boj s lijevim i desnim "anti-yankee fanaticima".

Vijest koju objavljuje zagrebački tisak, Jutarnji list, da je u Londonu, 4. ovoga mjeseca umro, u 86. godini, Vane Ivanović. Ni nad otvorenom rakom ne može bez podvala, laži i objeda: "Premda jugoslavenski orijentiran, Ivanović je nakon uspostave Hrvatske jasno dao do znanja da prethodne Jugoslavije nisu bile njegove Jugoslavije i premda sve do trenutka smrti iz njegova duha nije izblijedjela ta vizija, nekoliko je puta pohodio Hrvatsku za vrijeme rata, očito ne samo zato što je obožavao Dubrovnik, već je kao član najvišeg engleskog društva pomagao hrvatskoj diplomaciji u kontaktima s engleskom vladom i članovima Parlamenta". Jedva da je išta točno, osim onog o Dubrovniku, u ovom nekrologu-smjernici za naprednu i nacionalnu budnu mladež. Pišem vijest iz glave, u kojoj pokojniku izražavam duboku zahvalnost u ime redakcije, te molim Jelenu Lovrić da za sutra napiše kraći komentar o 'posljednjem velikom Jugoslavenu'.

Vijest AFP: Američka pomorska baza Guantanamo - na jugoistočnoj obali Kube - spremna primiti 400 kosovskih izbjeglica i prvi će "stići veoma brzo", istaknuo je general Chuck Wald. Smještenu oko tisuću kilometara južno od Havane, pomorsku bazu Guantanamo - suverenitet nad kojom polaže Kuba - američki Useljenički odjel ne smatra američkim teritorijem. Tu su zadnji put - iza bodljikavih žica - bili smješteni izbjeglice iz Haitija, kao i Kubanci koji napuštaju svoju zemlju. Reuters javlja da su vlasti jednog zapuštenog rudarskog naselja iz kanadskog Velikog Sjevera predložile kanadskoj vladi da predvidi naseljavanje 5000 kosovskih Albanaca. Srednja siječanjska temperatura u području Yukona varira između - 17° i - 30°. Slike kosovskih nesretnika koje ubacuje u avione k "Velikom kanadskom Sjeveru i Guantanamu" - tih nesretnika koji pred kamerama pokazuju znak kao da su im ruke svezane - samo smo jednom vidjeli na francuskoj televiziji. Ne treba uznemiravati mirnu humanitarnu savijest bez granica!

"Ja, pisac Peter Handke, kršten, najavljujem svoj izlazak iz ove sadašnje katoličke Crkve".

Iz Novoga lista dobio Slobodanovu kolumnu, objavljena dan ranije, pod naslovom Kome zvona zvone?

"Dakle, ostavili smo La Closerie des Lilas, prijatelj i ja, u najboljem raspoloženju. Mnogo je svijeta šetalo ulicama. Ništa nije najavljivalo da bi dan prije no što se skloni kraju, mogao izaći kao osobito važan. Onda je u večernjim izdanjima osvanulo slovima koja su vikala: "Rat!" U subotu već pisalo je u istim tim novinama: "A što sada?" U međuvremenu, sjetimo se kako je Hemingway, sa slavnim svojim pitanjem, osluhnuo zvona koja možda zvone na apokalipsu. Na evropski Veliki petak i opet gore evropski gradovi, i to je, nažalost, jedini pravi evropski kontinuitet od 1914. do danas. Kao ni onda, 1914, ni danas Evropa nema ni snage ni volje da nešto odlučno poduzme u vlastitoj stvari. A zvona zvone. Red zvona, red bombi !"

Austrijski pisac Peter Handke napušta katoličku crkvu u znak prosvjeda protiv držanja Crkve prema NATO-intervenciji. "Papa u svojoj uskršnjoj poruci, dvanaestog dana rata protiv Jugoslavije, osuđuje 'bratoubilački sukob', ali ne i napad NATO-a protiv jedne male zemlje... Ja, pisac Peter Handke, kršten, najavljujem svoj izlazak iz ove sadašnje katoličke Crkve". Prema istom izvoru, Handke je osudio i pisanje nadbiskupa Cambraia, Monsignora Jacquesa Delaportea, u članku (na koji smo se osvrnuli pod nadnevkom od 4. travnja) u Le Mondeu, posebno njegovu ocjenu da je "u sadašnjem slučaju postojao izbor između juridički korektnog nedjelovanja i etičko nužnog djelovanja".

Izbor: Milan Milošević, naslovi redakcijski