Bura u Kosovskoj Mitrovici

Rat Severa i Juga

Proljeće opasnog življenja na Kosovu je počelo. Srbi su kamenicama otjerali Amerikance iz sjevernog dijela Mitrovice – da bi dan kasnije isti vojnici neometano pretresali srpske kuće. Dok je 20.000 Albanaca marširalo prema sjeveru Kosova, socijalisti su njemačke vojnike optuživali za fašizam

Specijalno za "Vreme" iz Kosovske Mitrovice

Ličilo je na dobro pripremljenu, gotovo rutinsku operaciju kakvu je KFOR širom Kosova bezbroj puta preduzimao. Tek što je policijski čas završen, dvadesetog februara, nekoliko minuta poslije šest časova ujutro – američki, njemački i francuski vojnici blokirali su srednju tehničku školu i zgradu Rudarsko-metalurškog fakulteta. Postavljanje bodljikave žice i prisustvo oklopnih vozila bili su pouzdan znak da se nešto dešava. Opkoljene su bile i obližnje zgrade. To "nešto" bila je opsežna racija u kojoj su međunarodni vojnici krenuli u potragu za naoružanjem i municijom. Rijetkim ranoraniocima bilo je čudno zašto ih vojnici zaustavljaju i detaljno pretresaju. Prolaz automobilima bio je totalno zabranjen. Srbima, već naviknutim na francuske vojnike, iznenađenje je predstavljalo što u Kosovskoj Mitrovici prvi put vide veće grupe američkih vojnika. Dan ranije oni su, po naređenju komandanta KFOR-a generala Klausa Rajnharta, kao dio pojačanja stigli u ovaj grad. Dok su američki vojnici pretraživali, Francuzi, Nijemci i Italijani su obezbjeđivali okolne ulice. Sve do devet časova tog prepodneva oni su bez smetnji pretraživali učionice, kancelarije i stanove. Najčešći komentar koji se mogao čuti od sve većeg broja okupljenih bio je: "Hoće da puste Šiptare u naš dio grada! Tamo gdje su Amerikanci – nema nijednog Srbina. Ovo nije zona njihove odgovornosti." Već oko deset časova masa je postala bučnija i pojedinci su počeli da bacaju grudve snijega na parkirana oklopna vozila iz američkog kontingenta. Zatim su uslijedile kamenice, psovke i glasna negodovanja. Usplahireni vojnici počeli su da uskaču u vozila i da se premještaju u južni – albanski dio grada. Reporteri su već bili na licu mjesta, tako da su televizijske slike istog dana emitovane na svim važnijim stanicama u svijetu.

PRETRES I REZULTAT: Tako su, gotovo istovremeno, počele dvije značajne operacije: NATO-a i srpska. Dok su kamenicama gađali Amerikance i njihova vozila, pojedinci su uzvikivali parolu "Francuska, Francuska..." nastojeći da ne povrijede nijednog Francuza ili italijanskog karabinjera. Istina, oni nisu pokazivali strah, a neki su čak sa nonšalantno prebačenim puškama stajali u grupi nervoznih Srba. Bijes je bio usmjeren samo prema Amerikancima i Nijemcima. U jednom trenutku grupa se okomila na jednog stranog kamermana koji je već uspio da snimi dovoljno za udarne vijesti. Zaštitu su mu pružili kforovci. Kada je i posljednje američko i njemačko vozilo odtutnjalo prema mostu koji povezuje podijeljeni grad, uslijedili su novi komentari "baš smo im pokazali" i "nemaju oni šta da traže ovdje". Srbi su slavodobitno podizali palčeve. Francuski vojnici su, međutim, potragu za naoružanjem nastavili sve do popodnevnih časova. Samo malobrojni su primjetili kada je iz Srednje tehničke škole izneseno zaplijenjeno naoružanje i municija. Isto veče, portparol u sjevernom sektoru KFOR-a Patrik Šanlijo pokazivao je novinarima spisak zaplijenjene opreme. Rezultat višečasovne potrage i pretresa bio je: deset zaplijenjenih automatskih pušaka, sedam paketa plastičnog eksploziva, jedna granata, dva pištolja, dosta municije... Šanlijo je na istoj konferenciji izjavio da "napad na američke i njemačke vojnike predstavlja napad na KFOR u cjelini". Istakao je da se radi o "zajedničkom timu koji radi po naredbi više komande". Još je napomenuo da će slične akcije biti nastavljene i narednih dana.

Racija je zaista nastavljena i slijedećeg jutra. Dio naselja Bošnjačka mahala opet je bio blokiran. Ponovo u ranim jutarnjim časovima i, što je najzanimljivije – opet su učestvovali Amerikanci. Srbi ovoga puta nisu protestovali, ali su Amerikanci bili manje upadljivi. KFOR je promjenio taktiku: šestorica francuskih i dva američka vojnika – pretraživali su kuću po kuću. Ulazili su u garaže, kupatila, zavirivali u vodokotliće i ponegdje čak podizali patose.

"Nisam lud da oružje držim u frižideru, kada znam da će mi detaljno pregledati kuću", rekao je jedan stanovnik Bošnjačke mahale. Dan prije toga iz helikoptera su bačeni leci u kojima je jasno nagoviješteno da će pretrage biti.

MARŠ IZ PRIŠTINE: Dvadeset prvog februara uslijedili su nemiri koji su Mitrovicu zadržali u centru medijskog interesovanja. Kratkotrajna pobjeda nad američkim i njemačkim vojnicima bila je potisnuta zbog straha od invazije Albanaca. Još u jutarnjim časovima pročula se vijest da su "krenuli iz Prištine" i neizostavno pitanje "da li će ih Britanci pustiti da pređu most".

"U našoj psihologiji je da ne vjerujemo Englezima, Amerikancima i Nijemcima. U sektorima njihove odgovornosti Srbi su doživjeli najveća poniženja. Upravo njih su u Kosovsku Mitrovicu pozvali albanski političari. Kako da im vjerujemo?" kaže Marko Jakšić, predsjednik Demokratske stranke Srbije za Kosovo i Metohiju. On smatra, kao i većina stanovnika srpske nacionalnosti, da vojnici iz tri pomenute zemlje "tajno ili javno podržavaju ekstremne Albance".

Ali, prije nego što je kolona nazvana "Marš mira" stigla do polovine puta prema Mitrovici, lokalni Albanci su organizovali svoje proteste. Oko 12 časova pokušali su da pređu most. Zaustavljeni su na prvoj barikadi u blizini zgrade "Jugobanke" koja je pretvorena u sjedište OEBS-a i Civilne misije UN-a za ovaj grad. Albanci su uzaludno pokušavali da potisnu prvi ešalon međunarodnih vojnika. Amerikanci i Britanci pokazali su odlučnost da ih zaustave.

Na srpskoj strani grada transporteri su već bili u pokretu sa ciljevima okrenutim prema jugu. Proljeće opasnog življenja već je počelo. Snajperska gnijezda i osmatračnice bili su locirani na najvišim zgradama. Međunarodne snage ništa nisu prepuštale slučaju. Sa viših spratova Srbi su posmatrali šta se dešava "s one strane Ibra". Izuzev mnogobrojnih demonstranata i albanskih zastava koje su vijorile na povjetarcu – drugo nisu mogli vidjeti. Kada su nakon jednog sata počeli da se razilaze, svima je laknulo. Vrijeme iskušenja, međutim, tek je uslijedilo.

UZAVRELI GRAD: Džumbus je nastupio petnaest minuta prije šesnaest časova. U dosadašnjim sukobima Sjevera (Srba) i Juga (Albanaca) nešto tako nije viđeno. Prema nekim procjenama, oko deset hiljada Albanaca silovito je jurnulo prema gradskom mostu. Prvi i drugi kordon KFOR-a probijeni su u prvom naletu. Odmah je uslijedilo višečasovno ispaljivanje suzavca i gasnih bombi, od čega su kašljali i vojnici. Oblaci dima prekrili su demonstrante koji su uporno pokušavali da prodru na sjever.

Uzalud je gradonačelnik južnog dijela grada Bajram Redžepi sa lokalne radio-stanice poručivao "da je protiv nasilja i neorganizovanog pokušaja prelaska mosta". Demonstranti su bili uporni. Kao da ih je još više stimulisala Redžepijeva izjava "da je ideja o ovim demonstracijama potekla iz Prištine, a ne iz Kosovske Mitrovice".

Guranje Albanaca sa NATO vojnicima trajalo je dovoljno dugo da dio žena i djece iz srpskog dijela grada spakuje najneophodnije stvari i krene prema obližnjem Zvečanu. Na samom izlazu iz Mitrovice vraćala ih je grupa najodlučnijih Srba koji su odlučili da po svaku cijenu ostanu u uzavrelom gradu. Ispred jedne zgrade žene su obasipale poljupcima jednog francuskog vojnika koji im je obećao da "Albanci neće preći most".

Neizvjesnost je podgrijavana nedostatkom informacija o tome da li je prištinska kolona uspjela da uđe u grad. Kontroverzne čaršijske priče još više su uzburkale strasti: "ušli su", "KFOR ih je zadržao kod Fabrike akumulatora" i "biće krvi do koljena".

Po starom šablonu, oko hiljadu srpskih civila mirno je posmatralo bitku Albanaca i vojnika KFOR-a. Tek sa ponekom trobojkom i čvrstim predmetima pripremljenim za tuču – očekivali su rasplet. Pitanje je da li bi do njega došlo tada da Bernard Kušner, Klaus Rajnhart i Agim Čeku nisu obećali demonstrantima "nepodijeljen grad" i "brz povratak Albanaca u sjeverni dio Mitrovice".

Na sastanku koji je prethodno održan u sjedištu UNMIK-a lideri kosovskih Albanaca postigli su dogovor sa predstavnicima međunarodne zajednice da se kolona iz Prištine koja je u tom momentu brojala više od dvadeset hiljada ljudi vrati nazad. Oko 19 časova situacija se postepeno smirila. Helikopteri su snažnim reflektorima osvjetljavali most koji je bukvalno bio načičkan tenkovima i opasan bodljikavom žicom.

IZJAVE I SAOPŠTENJA: Visoka diplomatija je bila aktivna. Tek što je Ričard Holbruk optužio Slobodana Miloševića da pokušava destabilizovati situaciju na sjeveru Kosova, saopštenjem za javnost oglasio se Komitet za zaštitu ljudskih prava iz Kosovske Mitrovice, veoma blizak Socijalističkoj partiji Srbije. U saopštenju se između ostalog navodi (obraćanje Holbruku): "Vaši, tj. američki i nemački vojnici, sekirama su razbijali škole i fakultet, sekli patos, divljački rušili školske table, demolirali ljudima stanove, majke sa decom izbacivali u spavaćicama na ulice, pri tom pljačkajući i uzimajući novac iz stanova... Nemački vojnici su jasno stavljali do znanja da su došli da završe ono što su započeli njihovi dedovi u uniformama fašističke Nemačke..."

Gotovo neprimjetno, u utorak 22. februara, oko hiljadu i pet stotina nezadovoljnih rudara industrijskog kombinata "Trepča" mirno je šetalo ulicama južnog dela grada. Među njima nije bilo rudara srpske nacionalnosti. Oni su zahtjevali da im se što prije obezbjedi posao.