Frano Cetinić: Pariški kolateralni dnevnik, proljeće 1999.
Nazovi NATO radi umorstva (4)
Talbotov automobil
U ovom broju donosimo četvrti odlomak iz knjige Frana Cetinića fokusirajući se na kontroverze sa kojima je Pariz pratio rat protiv Srbije u proleće 1999. To je samo jedna dimenzija ovog izuzetnog teksta, koji, verujemo treba da bude dostupan čitaocima i u celini, u obliku knjige...
4. lipnja
U Nouvel Observateuru
oglasio se Robert Badinter. Rat se bliži kraju a o njemu ni glasa. Bio sam se zabrinuo.
"Za sve one koji vjeruju u pravdu, za sve one koji se nikada nisu pomirili s tim da
zločinci protiv čovječanstva, genocideri, etnički purifikatori, masakreri i
silovatelji dožive mirnu starost, zahvaljujući amnestiji ili međunarodnoj
susretljivosti, okruženi pažnjom svojih bližnjih, za sve njih, dakle, ovo podizanje
optužnice protiv Miloševića i njegovih pomoćnika je velika i dobra vijest". To
mirne savijesti govori predsjednik "Badinterove komisije" koja je bila zadužena
za pravno umorstvo jedne države. Ovo treba shvatiti kao vježbu iz mačje dijalektike, o
kojoj je govorio Arthur Koestler, a koja uvijek staje na svoje šape, i koju u slobodnom
vremenu upražnjava bračni par Badinter. U ovome posve nalik požarevačkom paru. Negdje
baš u vrijeme kad je Robert predsjedao slavnom komisijom, njegova je odveć angažirana
feministička supruga, Elisabeth, rješila bila vječno pitanje 'neravnopravnosti'
muškarca i žene: "Muškarci bi također trebalo da rađaju. Kako? – Tako što bi
im se transplantirala maternica". (Izvor, zlu ne trebalo: Jean-Marie Domenach: Une
morale sans moralisme.) Takve otac više ne rađa!
5. lipnja
The Washington Post opisuje scenu koja se događa 26. svibnja u sjedištu NATO-a. General Clark, vrhovni zapovjednik savezničkih snaga, predstavlja ambasadorima zemalja članica jedan od mogućih ciljeva bombardiranja, koji se nalazi u samom središtu Beograda. Jedini problem: ambasada jedne zemlje NATO-a se nalazi na drugoj strani ulice, ambasada neke druge zemlje članice samo nekoliko metara dalje. Zamišljam da bi trebalo da kažem svojim diplomatima da ne spavaju u ambasadi večeras? – kaže ambasador zemlje čija je ambasada u Beogradu u neposrednoj blizini budućeg cilja. Točno, odgovori Clark, i recite im, također, da zaštite prozore ljepljivim ili izolir trakama. I kohezija Alijanse je tako spašena izolir-trakom.
Francuska štampa pomno izbjegava zabilježiti mudru Chiracovu izjavu o "strogo vojnim ciljevima". Le Monde, u rubrici Pisma čitatelja, dostiže ponekad visine slavne istoimene rubrike u Politici. Uzimamo jedno pismo, za primjer: Od Beograda do Gernike.
Ako je gledište jednog 'putnika' po Kosovu, Régisa Debraya, uistinu groteskno, onda je gledište Jeana Claira (književnika i direktora pariškog Muzeja Pikaso – F.C.) – u Le Mondeu od 21. svibnja – bestidno. Čovjek može s pravom biti ljut zbog bombardiranja Srbije, ali gospodin Clair, on pak, bestidno preuzima lajtmotiv anti-natovske propagande Miloševićeva režima.
Za gospodina Claira, nacisti su (ili piloti NATO-a, to je isto) odbijali 'spustiti' se na razinu svojih žrtava, no, i on sam to čini, pa tako ne spominje žrtve Srba: Kosovo i Kosovare, koje on svodi na UČK, koja se može usporediti, kako on kaže, s drugim 'terorističkim bandama'. Treba li podsjetiti gospodina Claira, koji je opsjednut visceralnim anti-amerikanizmom, da su u ime principa supranacionalizma, koji on prezire, Amerikanci oslobodili Francusku 1944.
Zaista, izgleda da UČK i ne traži ništa drugo do primjenu principa supranacionalnosti. A možda i primjenu principa supsidijarnosti, toliko dragog evro-federalistima? A što reći o visceralnom antiamerikanizmu? Poznavaoci historije anatemâ znaju da je jedna od najzvonkijih, koje je Francuska komunistička partija bacala na heretike, bila ona o visceralnom antikomunizmu.
U Libérationu, 'ratoholičari' se ne predaju. Daniel Cohn-Bendit psalmodija na temu etičkog suvereniteta. "Historija će zapamtiti ovaj 24. ožujka kao, možda, ključni datum: tog dana je NATO pokrenuo napade protiv Miloševića, a Gornji dom odobrio zahtjev za izručenjem Pinocheta Španjolskoj... Rođen je jedan novi oblik suverenosti: 'etička suverenost', ili mondijalizacija pravne države... Etička suverenost jest odbijanje da neki akter prigrabi suverenost da bi ostvario ciljeve suprotne temeljnim slobodama i pravima čovjeka... Na Kosovu u igri nisu bila apstraktna prava već pravo na ukorijenjenost, odbijanje deportacije. To znači da etička suverenost ne proistječe iz apstraktne i mondijalističke bez-graničnosti već iz volje da se jedna univerzalna savjest dovede u sklad s ljudskom pojedinačnošću." Što ovo znači: etička suverenost, mondijalizacija pravne države, jest odbijanje da neki akter prigrabi suverenost??? A tko je onda nositelj takve suverenosti? Što je pravo na ukorijenjenost i, kao njegov korelativ, vjerojatno, pravo na slobodno prekogranično lebdenje koje s toliko dara upražnjava nekad njemačko crveni sada francusko zeleni Daniel?
U istom pariškom dnevniku možemo pročitati i slijedeću reportažu o upravo završenom evropskom summitu – Europäische Rat, Köln, 3–4. Juni 1999 – iz koje doznajemo zanimljive detalje o razlozima evropskog ponosa.
"Scena dostojna trećerazredne filmske produkcije probudila je evropsku diplomaciju: Strobe Talbott, broj 2 američke diplomacije, zavaljen na zadnjim sjedalima limuzine, u društvu evropskog izaslanika u Srbiji, finskog predsjednika Marttija Ahtisaarija, koji mu prepričava uspjeh svoje misije. Zamjenik američke državne tajnice je bio 'kidnapiran' preksinoć, zatim poslat u sjedište NATO-a u Bruxelles, i tako bio spriječen da sam podnese izvještaj o rusko-evropskoj misiji novinarima koji su ga čekali na aerodromu, ostavljajući to zadovoljstvo šefovima država ili vlada Petnaestorice koji su se sastali u Kölnu, na zadnjem summitu pod njemačkim predsjedanjem. Nijemci su priuštili sebi pravo zadovoljstvo prepričavajući ovu scenu kako bi pokazali – jedna lasta ne čini proljeće – da su Evropljani zaobišli Sjedinjene Države.
U ovom 'uspjehu' evropske diplomacije u okončanju rata protiv Srbije, Petnaestorica su htjeli uživati do sitosti. U noći s četvrtka na petak, moglo se vidjeti njemačkog kancelara, Gerharda Schrödera, u društvu s ministrom financija, Hansom Eichelom, i ministrom inozemnih poslova, Joschkom Fischerom, za stolom u baru jednog velikog kelnskog hotela kako se smiju i ispijaju čaše piva zbog ovog uspješnog poteza".
Robert Redeker, filozof i član redakcije časopisa Temps modernes "Iznova vidimo intelektualce uhvaćene na udicu oružja!"
6. lipnja
Journal du Dimanche – dominikalno glasilo svega onoga što je na francuske obale izbacio val mondijalizma (pasivnog ili aktivnog, svejedno), objavljuje uvodnik Alaina Genestara. Pravo remek-djelo u svom žanru.
Ovo je prva pobjeda u prvome ratu koji nije imao nikakvu ekonomsku primisao, bez mirisa nafte, bez spora oko teritorija, bez imperijalističke volje, bez ideologije, bez Boga. Prvi nezainteresirani rat u Historiji, što ne znači da nije imao interesa. Naprotiv. I bio je grandiozan, krhak i, na neki način, relativan, dakle različito procjenjiv: braniti u Evropi, unutar granica jedne suverene zemlje, ljudska prava. Imajući na umu taj veliki interes, ovaj prvi rat za legitimnu obranu ljudskih prava trebao je biti dobijen. Osim nekog velikog čuda, i jest dobijen. I to je ono što je historijski bitno.
Počev od sada, postoji ono 'prije rata' i 'poslije rata'. Prije: sveto poštivanje suvereniteta neke države koje se nameće kao vjera, kao svojevrsni kult nacije što ga obnašaju svi narodi. Poslije: ovo načelo o nacionalnom suverenitetu nije ni osporeno ni dovedeno u pitanje, već oslabljeno, stavljeno u konkurenciju, relativizirano jednim drugim rađajućim načelom, pravom na miješanje, pokrenuto u ime ljudskih prava, jedno i drugo su – neka to usput bude rečeno – francuski izumi...
U usporedbi, dakle, s ovim grandioznim i bezinteresnim ratom na Balkanu, blijedi uspomena na svaki pred-posthistorijski rat, rat koji nije bio vođen pod visokim stijegom ljudskih prava. Ča je pusta Salamina? Ča su pusti Termopili?
Recimo samo to da je svaki prethumanitarni rat imao bar opravdanje da je vođen u ime nekih "nižih" interesa. Voditi bezinteresni i uzvišeni rat jest, samo po sebi, definicija savršenog zločina. Ali kako to objasniti jednom intelektualno insuficijentnom Gene(!)staru?
Na pitanje kako vidi budućnost ove regije, bivši američki ambasador u Beogradu, Warren Zimmerman, u Le Mondeu odgovara: "Nisam veliki optimist. Ponajprije zato što nisam uvjeren da Srbi i Albanci mogu živjeti zajedno na Kosovu, čak i pod režimom autonomije. I ako Kosovo nije stabilno, postoji rizik destabiliazcije Makedonije i Albanije. Situacija u Crnoj Gori ostaje također zabrinjavajuća. Zajedno s Bosnom, cijelo to područje bit će, putem NATO-a, militarizirano daljih dvadeset ili trideset godina."
Robert Redeker, filozof i član redakcije časopisa Temps modernes, objavljuje u Le Mondeu, u rubrici Obzori-Rasprave, mišljenje o ponašanju francuskih intelektualaca: Intelektualci uhvaćeni na mamac oružja.
"Ovih prvih dana mira, potrebno je analizirati košmar koji smo upravo proživjeli, a koji je bio također i košmar za inteligenciju. Čitanje istupa Bernard-Henri Lévyja, André Glucksmanna (Le Monde od 14. i 18. svibnja) i istupe nekih drugih koje su ovi bivši-novi-filozofi zavrbovali pod svoj belicistički barjak uvjerava svakog iole distancirana čovjeka da su isti oni mamci koji su djelovali 1914. iznova 'radili' ovoga proljeća.
Izlizani ratoborni ton pojedinih intelektualaca vraća nas uistinu u tu 1914. U ovom agresivnom ozračju, naići ćemo samo na Régisa Debraya koji će (u vašoj rubrici Rasprave, od 13. svibnja) pokazati hrabrost jednog Jauresa. Nedavno poniženje kojem je bila izložena jedna učiteljica, jer je svoje učenike učila pjesmi Borisa Viana, Dezerter, primjer je koji govori o istom ozračju.
Iznova vidimo intelektualce uhvaćene na udicu oružja! Isti oni, često, koji su se perom u ruci borili protiv društvenog pokreta u prosincu 1995, otkrivaju i u ovoj prilici svoj konformizam, pozivajući s visokih uvodničkih podija na rat, na kopnenu intervenciju na Kosovu.
Zaboravljajući svaku lekciju XX stoljeća o ratu, oni su se okrenuli k ratu na optimistički, gotovo radosni način, bezbrižno, kao prema novom suncu. Gledali su ga na isti način kao što su njihovi tercomondistički preteče gledali ratove za nacionalno oslobođenje (ali, u njihovim su očima dobri promjenili tabor). I poglavito: oni su ga gledali na isti način kao naši prethodnici pred 1914.
Ne nijekajući patnje Kosovara i zločine koje su Srbi počinili, važno je da se upitamo o ovom doista lakomislenom tonu kojim se poziva u rat. Oblik koji su za cijelog trajanja ovoga sukoba poprimile brojne intervencije intelektualaca izražavao je olakšanje: pred povratkom prava da se želi rat i pred povratkom mogućnosti rata samog. Rat kao izvor oduševljenja, opijenosti silom putem punomoći! Moći se iznova moliti Marsu, što pak, i štoviše, ne izaziva grižnju savjesti!
Teratološki motiv etičkoga rata se pokazuje veoma blizak odgojnom ratu kako ga je Trocki vidio. Radilo se o tome da se dadne moralna lekcija Srbima! Naučiti ih – pod bombama – ljudskim pravima!
Suprotno onome što je napisano tu i tamo, kategorija 'revizionistički' ne primjenjuje se na Régisa Debraya: već na sve 'ajmo u rat-intelektualce' koje je zgodila amnezija užasnih lekcija ovoga stoljeća. Naše je stoljeće učinilo rat apsolutno nemogućim za opravdanje: to je ova očiglednost koju mnogi 'revidiraju' s krajnjom intelektualnom lakoćom.
Čudan preokret: delegitimirana, revolucija postaje ne-etička, ne-moralna; re-legitimiran, rat može biti okarakteriziran, sasma ozbiljno, 'etičkim'! Ipak, naše 'ratoholičare'-piskarala čekuju na idućoj prekretnici razočarenja, još okrutnija od onih koja su izazvale revolucije, razočarenja koja će se očitovati onoga dana kad se bude otkrilo pravo lice ovoga rata.
Dvije titanske po-stavke obilježile su ovo željezno stoljeće svojim usijanim žigom: socijalizam (ili komunizam) i rat. Ako su naši intelektualci zaboravili samu ideju socijalizma (amnezija koja ih vodi do opravdavanja, na dugo i na široko, kolonâ najgrabežljivijeg kapitalizma i ekonomskog užasa), oni su sada na putu da zaborave preobražaj same biti rata, do kojeg je došlo u XX stoljeću, što ih pak vodi tomu da o njemu drže koliko optimističke toliko šuplje govorancije.
Žalosno je što su ovi duhovi, koji se smatraju lucidnima, dopustili da budu dovedeni dotle da poništavaju vlastito stoljeće – 'razočarenje izazvano ratom' o kojem je Freud govorio 1917. godine, a koje se pokazuje prije svega kao razočarenje razuma pred svojim uzmakom kad, odričući se samog sebe, biva zahvaćen vrtoglavicom uslijed egzibicije oružja i sile.
NATO-ofenziva protiv Srbije proizvela je tako neočekivane 'kolateralne štete': okamenjenje misli pred crnim suncem oružanog sukoba, svrstavanje uz prohtjeve vojnikâ, svođenje njena jezika na lozinke i zapovijesti.
Prvi plod mira bit će da se, nadilaženjem čudnog kontrasta ovog prvoga rata XXI stoljeća, iznova pronađe kritička upotreba razuma u komentarima intelektualaca koji su se vratili u XIX stoljeće.
7. lipnja
Od sinoć u žiži svjetske javnosti Kumanovo, gdje se odvijaju NATO-jugoslavenski vojni pregovori.
Ministri vanjskih poslova G-8 hitno sazvani u Bonn nakon neuspjeha sinoćnjih razgovora u Kumanovu. Cilj: pripremiti prijedlog rezolucije Vijeća sigurnosti koji bi bio prihvatljiv za sve. Razgovori nastavljeni i večeras. Točno je 20h 30' u Bonnu (u Moskvi 22h 30'): Igor Ivanov traži suspenziju sjednice jer "predsjednika Jeljcina ne može dobiti telefonom"!
U tjedniku Marianne komentar pod rječitim naslovom: Jesmo li bili gadovi?
Rat na Balkanu je možda završen... Ostavit će tragove. Označiti podjele. Strašne, jer kako vrijeme bude proticalo to više će se pokazati sva apsurdost i sve ruglo onoga što je prošlo. Ove uzaludne tisuće mrtvih, ove populacije žrtvovane radi ponosa jednog i volje za moć drugog. Kao što je pisao Le Monde 31. svibnja, nije se vodio protiv jednog režima (koji, očigledno, nije uzdrman), već protiv jednog naroda. I što smo uradili da do toga ne dođe: ništa ili jako malo. Mi smo, naposljetku, bili krasni gadovi! I kada ova tragedija bude gotova, trebat će, bar za stanovito vrijeme, razbiti zrcala u kojima se ogledamo. Bio je taj nepodnošljivi martirij Kosovara. Ali ti zločini, ta zvjerstva, te deportacije, to je počinio drugi, neprijatelj, 'rđavi'. A za ratni zločin počinjen u Srbiji, za ta krvoprolića civilnog pučanstva, za tu slijepu i sadističku kolektivnu kaznu, jedino smo mi odgovorni. I ovi naši zločini nisu ništa ublažili zločine drugog. Naprotiv. I zato ovi vapaji u obliku nade: kada će doći do povratka Kosovara u njihove domove? Kad do pobjede demokracije u Srbiji? Kad do odlaska u muzeje posljednjih NATO-ovih generala? U očekivanju toga: nezavisnost Kosova odbijena, UČK razoružana, Milošević legitimiran... Kad će naši ajmo-u-rat-intelektualci pozvati na manifestacije protiv ovakvog mira? U potpisu: P.M.O.
U anketi istog tjednika, nekoliko dopisnika svjetskih listova, akreditiranih u Parizu, ocijenjuju "intelektualnu" raspravu u Francuskoj u povodu rata na Balkanu.
Dopisnik RAI, Carradino Mineo: "Ne razumijem ulogu koju su intelektualci sebi dodijelili u francuskom političkom životu. Odjek koji im daju mediji jest uveliko pretjeran... U Italiji ne postoji takva vrsta rasprave. To se možda objašnjava kašnjenjem istinske političke rasprave u Francuskoj".
Dopisnik New York Timesa, Alan Riding: "To je neka vrsta masturbacije! Autopromocije. U Francuskoj intelektualci čekaju izbijanje krize da bi se izrazili... I povrh toga, oni su u Francuskoj veoma bliski političarima."
Dopisnik El Paisa, Mati Octavi: "Sumnjam u stvarni domet intelektualaca. Ali, ako iznose historijske ili ekonomske repere, zašto ne? U Španjolskoj nema debate. Uostalom, već stopedeset godina nema ni vanjske politike: Régis Debray je, vjerujem, iznio neka pitanja koja su mnogi sebi postavljali. Ne kažem da je u pravu."
Dopisnik The Guardiana, John Henley: "Uživao sam promatrajući sve to! U Velikoj Britaniji nema toliko žestokih intelektualnih rasprava. To je smiješno! Pomisao da još postoji zemlja u kojoj se neki smatraju 'misliocima' ! Po meni, afera Debray predstavlja oluju u cup of tea".
Dopisnik Sunday Timesa, Tony Allen-Mills: "Ne znam što bih mislio o silovitosti razmjenjenih gledišta. Ali broj članaka napisanih o ratu na Kosovu objašnjava, možebiti, mali broj čitatelja francuskih novina, zar ne?"
Isti tjednik objavljuje i ocjenu koju je o Madeleine Albright dao vodeći diplomatski komentator Washington Posta, Jim Hoagland: "Ona ima odlike buldoga. Sposobna je preći preko svih nijansa da bi ponudila simplicističku sliku o složenim međunarodnim dosjeima."
"Tekst sporazuma, zbog kojeg je Francuska ušla u rat, na engleskom jeziku" – ustvrđuje domoljubno jedan od doajena francuskog novinarstva. Jacques-Marie Bourget
8. lipnja
Posljednja dva dana, izvještava
AFP, američki avioni B-52 bombardirali položaje jugoslavenske vojske na planini Paštrik
na Kosovu. "Veoma je teško nama znati točan broj ubijenih ili ranjenih"
izjavljuje portparol Pentagona, Kenneth Bacon. Nepotvrđene vijesti o stotinama ubijenih
ili ozlijeđenih jugoslavenskih vojnika.
Francuski predsjednik Chirac: "Sporazum Grupe 8 i povratak UN u prvi plan diplomatskog procesa u Jugoslaviji označavaju pobjedu francuske koncepcije multipolarnog svijeta"!!!
Jonathan Eyal, direktor strateških istraživanja u Royal United Services Institute, u intervju za Le Monde kaže: Mi nećemo moći razoružati UČK. Već dvadeset i pet godina britanska vlada pokušava razoružati IRA... I, glede pregovora u Rambouilletu i vojnog protokola, jedna dodatna informacija: Mi smo Rusima bili obećali da ćemo ih konsultirati prije no što taj protokol podnesemo na uvid Srbima. Nismo održali obećanje."
Na Sorboni – u sali "Bachelard" sudjelujem na tribini o kosovskom sukobu. Pozvani su još Paul-Marie de la Gorce (iz mjesečnika Le Monde diplomatique), Jacques-Marie Bourget (novinar Paris-Matcha koji se upravo vratio iz posjeta Kosovu), Pierre Saly, profesor povijesti na Sorboni 1 i, najavljen, ali je bio spriječen, Didier Motchane, drugi čovjek Chevenementova Pokreta građanâ. Tema: Geostrateški ulozi na Balkanu. Predavanje kasni jer je u zakazanoj sali još uvijek u toku polaganje diplomskog ispita iz filozofije ćudoređa. Na klupama nalazimo listić s pitanjima. Po izboru, jedna od tri teme: 1) Može li se poučavati domoljublje? – 2) Je li domoljublje politička obveza ili moralna vrijednost? – 3) Što 'domoljubni moral' može suprotstaviti nasilju?
Paul-Marie de la Gorce govori kako je od Quai d'Orsaya zatražio bio tekst Sporazuma iz Rembouilleta, ali mu je "bilo rečeno da ga nemaju"! Nakon opetovanih zahtjeva i intervencija, dobiva odgovor da je tekst na engleskom (!) i da ga može doći samo konsultirati. "Tekst sporazuma, zbog kojeg je Francuska ušla u rat, na engleskom jeziku" – ustvrđuje domoljubno ovaj jedan od doajena francuskog novinarstva. Jacques-Marie Bourget, koji je 1985. dobio nagradu Nathan za svoje članke u kojima je otkrio ulogu francuskih tajnih služba u aferi Greenpeace, govori o smrti novinarske profesije – ratnog dopisništva. "Le Monde je ovih dana objavio komunikej Reportera bez granica. To je dobar primjer naše nove, mobilizirane, štampe. Naoružane štampe. Ovaj komunikej je neka vrsta upozorenja javnosti. Pozor: novinari koji se nalaze u Beogradu, ili na Kosovu, nisu slobodni. Pouzdani su samo naši kolege koji prate borce UČK, kad oni gimnasticiraju na nekom manjem poligonu. Bojim se da ovo novo reportersko pravilo ne postane credo novog svjetskog poretka. Novinarskog."
19h i 30 ' posljednje NATO-ove bombe!
"Jedan od tih 'pentagonalnih luđaka' govori i o 'bezgrešnom', ne začeću, kao što bi se moglo pomisliti ('immaculée'), već primoravanju protivnika na predaju..."
20h i 40' na Arte-u, francusko-njemačkom kulturnom kanalu, počinje trosatna emisija: U što se miješam, u pripremi koje su me zvali, još u travnju, da im pomognem različitim prijedlozima i idejama. Novinar Daniel Laconte voditelj je emisije. Emisija počinje reportažom dvojice novinara koji su proveli više dana u društvu UČK: Jean-Marie Perthius i Philippe Lagnier. Iznose kao vjerodostojno sve što su im rekli pripadnici UČK. Njihova priča: Dva srpska vojnika u nekom gradu klade se kojeg je spola dijete što ga u utrobi nosi neka Albanka. Provjera: bajunetom otvaraju trbuh!!!
Među gostima je i direktor Le Mondea, Jean-Marie Colombani, dnevnika koji je puna tri mjeseca predstavljao ratno glasilo NATO-a i humanitarnog intervencionizma. Mnogo mi puta za ovo vrijeme pala na um ona De Gaulleova: L'Immonde! (Nečisti!). Tu je i neizostavni borac za Kosovo, Jacques Rupnik, koga pamtim po virulentnim kritikama izlaganja što sam ga u okviru Radne grupe Istok-Zapad – koju je vodio Pierre Hassner – održao u prosincu 1988. godine u Školi za visoke studije u društvenim znanostima, dakle, prije gotovo jedanaest godina. Našem stručnjaku za Balkan je zasmetala tada moja "subjektivna" kritika Miloševića. Spočitnuo mi je kako nisam uočio reformatorsku dimenziju Miloševićeve politike, "pa on je proveo godine u Americi kao bankar", njegovu želju da uvede zakone tržišne privrede, razmontira "komunistički aparat" i druge gluposti. Sada je jedan od najaktivnijih boraca za nezavisno Kosovo i kopneni rat protiv Jugoslavije. U studiju su i Radomir Diklić – "Backo" – direktor nezavisne beogradske agencije Beta, te njemački novinar i pisac, Peter Schole-Latour. Ova dvojica su jedini "glasovi razuma".
Peter Schole-Latour : "Tko govori o Srbima iz Krajine? Puno je tu manihejskih simplifikacija: dobri i rđavi momci. Balkan je kudikamo složenija stvarnost!" Voditelj emisije Leconte ide dotle da ga uspoređuje s Le Penom. "I on tako tvrdi! Nije li vam čudno da se nalazite na pozicijama koje zastupa Le Pen?"
"Ja sam na pozicijama generala De Gaullea". Vidno uzbuđen zbog ovog televizijskog vređenja, Schole-Latour dodaje: "Zabranjujem vam da me uspoređujete s Le Penom!"
Rupnik uspjeva plasirati svoju kronološku opservaciju: "Ovaj rat kasni deset godina!" Dakle, upravo je trebao biti pokrenut kad je on pohvalno govorio o Miloševiću. Staro je koncilsko pravilo: Konvertiti mogu sudjelovati u procesiji, ali ne bi smjeli nositi baldahin. Ovaj ga nosi.
U trećem i najduljem dijelu emisije – pod nazivom "Nula mrtvih" – reportaža o najsuvremenijem američkom oružju i istraživanjima na tom polju. Prava apoteoza pentagonalnog humanizma. Simulatori virtualne realnosti, satelitska tehnika koju koristi i obični "prašinar", koji više sliči na astronauta nego li na ratnika, "inteligentna municija". U prilogu vidimo i laboratorije tog "vrlog novog svijeta" – i trust mozgova koji "stoji iza svega toga" – a koji se kliče "Rand Corporation", Santa Monica – ustanova koja je i platila snimanje ovog filma. Najčešće spominjana sintagma "slobodni svijet"- kao u vrijeme Johna Fostera Dullesa. Apsolutno neosporna strateška i tehnološka američka supremacija. "Tko kontrolira informaciju, taj i pobjeđuje!" upozoravaju nas mudraci iz "Rand Corp." Dajmo se onda internetirati! Optička su vlakna jeftina, i stižu na sve adrese interniraca.
Novinarka Nathalie Borgers, koja ujedno i čita popratni tekst, na granici je fizičkog užitka kad predstavlja te "napretke" u oblasti high-techa: "vrhunsko", "čudo preciznosti". Stil podsjeća na apoteozu natčovjeka i njegove moći.
Jedan od tih "pentagonalnih luđaka" govori i o "bezgrešnom", ne začeću, kao što bi se moglo pomisliti ("immaculée"), već primoravanju protivnika na predaju. Američka teologija o bezgrešnom klečanju u ovalnom kabinetu i ne uvedi nas u napast.
Schole-Latour, vidno iznerviran: "Da sam kojim slučajem Kinez, poželio bih, gledajući ovaj film, baciti projektile na Ameriku kako bih se od svega toga zaštitio!"
Film jasno pokazuje paradoks zapadne strategije: Veliku sposobnost ubijanja i malu ili nikakovu želju za umiranjem!
"Nitko nas ne može napasti!" Maloumna utopija opsjednute tvrđave. Paranoja dovedena do paroksizma.
Novinaru koji me je nekoliko puta zvao dok su trajale pripreme za emisiju, Fabriceu Gardelu, ostavljam poruku na telefonskoj sekretarici: "Ništa sramnijeg u životu nisam gledao na TV. Apoteoza tehnološkog fašizma. Kao da vam je dr Göbells bio scenarist. Nadam se da me više nećete nikada uznemiravati bilo kojim povodom!" Never more.
Izbor: Milan Milošević, naslovi redakcijski
Kraj
