Kosovo – Crna Gora – jug Srbije
Trougao ratnog rizika
Dotrajali
režim nije u stanju da uravnoteži i normalizuje odnose sa svetom, federaciju postavi na
zdrave osnove i uspostavi red na celoj državnoj teritoriji. Zato je senka rata stalno
prisutna
Ubojstva policajaca, puškaranja, podmetanje eksploziva i slično na jugu Srbije uz granicu sa pokrajinom podsjećaju na vrijeme neposredno pred rasplamsavanje krvoprolića na Kosovu. A povodom Kosova, gdje se nasilje ne smiruje, opasno se umnožavaju prijetnje da će se ono rješavati još većim nasiljem. U Crnoj Gori se – istina – ne puca, ali odnosi između republičkih i vojnih vlasti sve više liče na one iz Slovenije i Hrvatske 1991, prije nego što se zaista zapucalo. Građanstvo pokorno, u tom kontekstu, sve pozivajući se na frizere, pekare i taksiste raspreda kada će i gdje novi rat započeti i kako će izgledati.
Tko to zvecka oružjem i zašto?
Nitko ozbiljan ne može reći da je KFOR ispunio misiju zbog koje je na Kosovu. Bezbjednost i progon nealbanskog stanovništva, kao najurgentniji problem, guraju se pod tepih, a jastrebovi u NATO-u i američkoj administraciji za uzvrat optužuju režim Slobodana Miloševića i za ono za šta je stvarno odgovoran, i za ono zbog čega bi mogao biti odgovoran, i zbog stvari za koje ne može snositi odgovornost. Čini se da su našli idealnog neprijatelja čija priroda omogućava alibi za najrazličitije diplomatsko-političko-vojne kombinacije.
Dalje, ekspanziju dijela albanskog nacionalnog pokreta okupljenog unutar UČK-a, nije moguće okončati formalnim raspuštanjem, razoružavanjem i kanaliziranjem te organizacije u nešto što ona nije. Ekstremisti, da bi sačuvali moć i uticaj, naprosto moraju nastaviti sa svojim djelatnostima; pogranične opštine na jugu Srbije zbog etničke strukture, ali i odnosa službenog Beograda i NATO-a, prirodan su teren za nastavak i širenje njihovih rabota.
Tu je i sam Slobodan Milošević. Njegov sistem održavanja vlasti podrazumjeva neprijatelje i konfrontaciju. Crnogorski predsjednik Milo Đukanović odavno je Miloševićev politički protivnik, a Crna Gora posljednje preostalo mjesto za demonstraciju i primjenu sile na način kako je to ovdašnji režim do sada praktikovao. U pitanju nije – kao što ni onda nije bilo – očuvanje federacije, već dalje raspamećivanje sopstvenog građanstva i njegovo držanje uz autoritarnu vlast konstantnim neobjavljenim vanrednim stanjem.
Da li će, dakle, biti novog rata?
Kombinacija svih ovih elemenata stvara eksplozivnu smješu. Treba se nadati da će ona varnica koja bi je zapalila izostati; ako ne iz razloga zdravog razuma, onda zbog toga što bi kriza izazvana nekim novim ratom potrla sve koristi koje potencijalni interesanti u njemu vide. To vrijedi jednako za jastrebove iz NATO-a, ekstremiste u UČK-u i za režim u Beogradu. No, suština je u tome da je aktualna vlast u Srbiji u potpunosti dotrajala. Ona nije u stanju da uravnoteži i normalizira odnose sa svijetom, postavi federaciju na zdrave osnove i uspostavi red na cijeloj državnoj teritoriji. Zbog toga je sjenka rata stalno prisutna, a ritualno režimsko zaklinjanje na patriotizam i suverenost nije ništa drugo do ona vrsta pribježišta kojom se izbjegava priznavanje sopstvene nemoći i katastrofalnosti sopstvene politike.
Filip Švarm
