Vinko Brešan, reditelj
Guru hipi komune
Niko nije nostalgičan prema politici, ili prema granicama, to bi bilo čudno, jer granice su pojam prema kome čovjek ne može bit nostalgičan, a može biti prema emocijama i doživljaju svijeta koji smo imali. U tom smislu postoji moja nostalgija
Prošle nedelje, beogradska publika je iskrenim, srčanim
aplauzom pozdravila Maršala,
Vinka Brešana, scenaristu filma Ivu Brešana, glumce Lindu Begonju,
Predraga Vuševića i Bojana Navojca, montažerku Sandru Boticu-Brešan i
producenta Ivana Maloču, isto kao što je, sudeći po novinskim izveštajima,
zagrebačka publika pozdravila Nebesku
udicu i ekipu filma koja je gostovala u Zagrebu. Čitanje poruka koje
su razmenili reditelji Ljubiša Samardžić i Vinko Brešan sa željom da
istovremene premijere njihovih filmova simbolizuju početak saradnje
srpske i hrvatske kinematografije bilo je najdirljiviji deo večeri.
"VREME": Postali ste deo jedinstvenog međudržavnog kulturnog događaja, koji će, nadajmo se uskoro, postati deo buduće istorije kulture naših zemalja.
VINKO BREŠAN: Mislim da to neće bit neki povjesni događaj nego korak ka uspostavljanju jednog sistema... ćujte, velika je prednost da ja mogu prikazivat ovdje film a da ne moram brinut o prijevodu. Naprosto puštam film takav kakav jeste, i to funkcionira, i to je dobro. Vjerujem da je to budućnost kinematografije ovih prostora, da postoji mogućnost slobodnog prikazivanja filmova na više-manje zajedničkom govornom području.
Deo interesovanja beogradske publike za vaš film vezan je i za zemlju iz koje on potiče, odnosno za sve ono što ovdašnje gledaoce asocira na Hrvatsku.
Naravno da postoji momenat atrakcije. Sjećam se kad je film Rane iz Beograda došao u Zagreb, što je isto tako bila velika atrakcija. Mislim, film je jako dobar, odličan je, bez sumnje jedan od najboljih evropskih filmova te godine, ali sigurno je postojao u atmosferi i taj plus – dolazi film iz Jugoslavije, a nismo vidjeli film iz Jugoslavije osam godina, 'ajmo ga brzo vidjet. Da, i taj element postoji.
U jednom od slojeva Maršala postoji samokritika u stilu »eto, ovakvi smo bili pedeset godina, a i još nas ima takvih«, ali ispričana tako da ne povredi, čak sa dosta nostalgije. Da li zato što mislite kako je to vreme bilo dobro ili prosto zato što je to vreme naše mladosti?
Čim u svom odnosu prema nekom vremenu krenete u ironiju ili komediju, znači da prema njemu osjećate nostalgiju. Kolko sam ironičan prema tom vremenu toliko sam i nostalgičan; to su dva osjećaja koja su vezana jedan uz drugi. Ali, sigurna je jedna stvar: niko nije nostalgičan prema politici, ili prema granicama, to bi bilo čudno, jer granice su pojam prema kome čovjek ne može bit nostalgičan, a može biti prema emocijama i doživljaju svijeta koji smo imali. U tom smislu postoji moja nostalgija.
Zašto ste uopšte o Titovom vremenu pričali stilom komedije?
Pa ja sam vam Mediteranac, znate... neko me je pitao zašto nisam o situaciji iz Maršala i Otoka radio dokumentarni film. Ja kažem jesam, radio sam, oba filma jesu stilizirana, naravno, ali s druge strane oni i nose u sebi jedno istinito događanje. Kao Mediteranac uvijek vidim i tražim komično u tragičnom ili nešto ozbiljno u komičnoj situaciji, tako da je to uvijek neki dvojaki osjećaj, kombinacija.
Kako se Hrvatska odnosi prema filmu?
Možemo govoriti o dva perioda. Jedan je do trećeg siječnja 1999. godine, a drugi zadnjih deset godina. Tisuću devetsto devedesete su se promjenile i političke i produkcijske okolnosti. Iz tih razloga je jedna srednja generacija redatelja, kao što su Rajko Grlić i Lordan Zafranović, napustila Hrvatsku, a jedna starija generacija redatelja su postali političari, čak potpredsednici države, ili pak zbog produkcijskih razloga više nisu ulazili u snimanje. Količina sredstava koju su mogli skupiti u tom trenutku nije bila dostatna da rade film na način na koji oni rade. I tu je nastao prazan prostor. Sa jedne strane su došli, onako kao postnuklearni žohari, debitanti redatelji među koje spadam i ja, a s druge strane su se pojavili avanturisti. I to je blaga riječ – avanturisti. To su ljudi koji su nedostatak talenta nadoknađivali jeftinim domoljubljem u svojim filmovima. I nažalost, u tom bloku je čitav niz filmova koji je vratio hrvatsku kinematografiju unazad, tako da smo nakon trećeg siječnja, nakon promjene tog sistema, postali svjesni da se više nikad neće snimati takvi filmovi. Patriotski pod navodima. Mi tek možemo početi graditi novu kinematografiju s novim ljudima koji su se pojavili poslednjih deset godina, da privučeno nazad srednju generaciju, i da vratimo staru koja je odustala zbog produkcijskih razloga. Tako ćemo za dvije-tri godine dobit realnu sliku hrvatske kinematografije.
Govorite kao da učestvujete u tom projektu preobražaja hrvatske kinematografije?
Na određeni način jesam deo toga, da budem iskren. Sada sam zadužen da pomognem nekim financijskim injekcijama preko budžeta da se dokumentarni film digne na noge. Nekad je Hrvatska bila jako poznata po dokumentarnom filmu. Naprosto, domoljubni filmovi se više neće snimat. To je točka. Država više neće davati sredstva za nešto što nema umjetničko pokriće. Koji je razlog da takav film snimamo? Moramo napraviti projekt, za što se kao redatelj i borim, da razbijemo monolitni sustav financiranja iz ministarstva kulture, već i da uspostavimo novu instituciju, Hrvatsku filmsku fondaciju, neovisnu od države. Fondaciju koja će s jedne strane preko budžeta, a s druge strane preko dionica, čiji bi vlasnici bili »Jadran film«, »Kinematografi« i neke takve institucije, i s treće strane preko kino karata, pokušati pomoći hrvatski film i uspostaviti neke sisteme koji će biti neovisni od toga ko je na vlasti. To je projekt kojim se sad bavimo i za koji vjerujemo da bismo za godinu, godinu i pol mogli doći do njega.
Kako nabavljate novac za film?
To je dosta teška stvar. Počnete sa producentom, pa zajedno tražite sufinanciranje od države, i kulminirate sa uslugama od Hrvatske televizije na nivou kamera, rasvjete i ostale tehnike, a na kraju jedan dio novca producent traži od sponzora. Kod nas je dosta autistična situacija zato što još nismo uspjeli izać vani i pronać neke strane fondove. Sistem nam je još inkopatibilan uvijek sa stranim fondovima.
HRT vam je ovog puta odmogao, zabranivši reklamu za Maršala?
Službeno objašnjenje je bilo da je reklama tendenciozna. Nema reklame koja nije tendenciozna, niko ne kaže: prodajemo jedan osrednji frižider, svi kažu da je taj frižider najbolji na svijetu. Prema tome, tendencioznost je suština reklame. Naravno da su objašnjenja televizije bila glupost. Nisam prihvatio da kažem: u redu, nema reklame, onda ništa. Na svoj način sam se borio i javno govorio o cenzuri. Ali, vjerujte, sad mi taj problem izgleda kao povijesni događaj. Duboko sumnjam da će se ikada više dogoditi. Zapravo, kad malo razmislim, od trećeg siječnja naovamo sve je to jedna daleka prošlost koja se više nikada ponoviti neće.
Maršal je u Berlinu dobio nagradu »Volfgang Štaut«. Koliko je tema, dakle Tito, doprinela uspehu filma u inostranstvu?
Gledajte, hrvatska kinematografija je mala i sigurno je tema filma jedan od važnih elemenata koji može privuć interes i festivala i publike. Ne valja od toga bježat. Imao sam problem kako strancu objasniti što je to štafeta. On zna za štafete četiri-put-sto metara, dođeš prvi, dobiješ medalju. Jedino kod nas je postojao taj mit, poruka u štafeti, drug Tito je dobije i čita, tako da smo u filmu morali izmisliti arhivski film o štafeti da bi strancu, ali ne samo strancu nego i klincima koji su rođeni kasnije, objasnili što je to štafeta. Rekli su mi da ako postoji mjesto u zapadnoj Evropi gdje taj film mogu razumjeti onda je to sigurno Berlin. Jer Berlin je bio podeljen na socijalistički i kapitalistički dio, i oni taj odnos socijalizma i kapitalizma sigurno sjajno razumiju. Njemačka publika je, ono što sam čuo i osjetio, jako dobro reagirala. Mene zanima što će bit u Montrealu. Kad dođe publika koja sa socijalizmom nema nikakve veze, e to je zanimljivo – kako će funkcionirat taj humor. Za svoj prvi film mislio sam da je lokalni problem koji se ne može razumjeti van Hrvatske. Ali sam vidio da se publika u Izraelu smije.
Ne izbegavate saradnju sa ocem, jednim od najpoznatijih komediografa bivše Jugoslavije? Zar ne rizikujete da će vam biti prigovoreno?
Pa ne sarađujem samo s ocem, moja žena je montažer, moj najbolji prijatelj je kompozitor, moj drugi najbolji prijatelj je direktor fotografije. Kako da vam kažem, film vidim kao jednu veliku hipi komunu koja zajedno radi film. Nisu samo ljudi koji se prezivaju Brešan moja obitelj; svi ljudi koje vidite na odjavnoj i najavnoj špici, svi su oni moja obitelj. Ja sam kao redatelj samo guru jedne velike hipi komune koja gradi projekt koji se danas zove Maršal, juče se zvao »Kako je počeo rat na mom otoku«, a sutra će se ne znam kako zvat!
Sonja Ćirić
