Knjige: Nazovi NATO radi umorstva
Rat bez lica
"Gotovo nigdje kao u Francuskoj ne postoji tolika moć inteligencije koja je postala nezaobilazni faktor u svakoj javnoj ili političkoj debati i koja je uzurpirala prostor javne rasprave samo zato što se naziva 'inteligencijom'" – kaže Frano Cetinić
Nema sumnje da su sećanja
na 24. mart 1999. Frana Cetinića i nekog budućeg čitaoca njegove knjige
koji se tog dana zatekao na teritoriji onoga što se naziva Jugoslavijom
suštinski različita. Pisac je bio u Parizu, gde živi već godinama, dok
se njegov potencijalni čitalac mogao naći u bilo kom gradu zemlje koja
je postala stvarna tek kao "legitimni cilj", i bilo bi mu
svejedno jer se svuda osećala ista strepnja zbog onoga što se neumitno
približavalo. Kada je autor "pariškog kolateralnog dnevnika"
tokom večeri saznao da je počelo bombardovanje Jugoslavije, budući čitalac
njegove knjige već je bio siguran da sirena koju je čuo nije samo puko
isprobavanje ko-zna-čega. Dok je Frano Cetinić tokom večernje tribine
posvećene Slobodanu Šnajderu iznosio prve kritičke stavove o NATO
intervenciji, njegov čitalac je već osluškivao tutnjavu eksplozija u
daljini. Njihova iskustva rata odvijala su se od tog trenutka simultano
ali ipak razdvojeno, neraskidivo povezana istom, sudbinskom temom.
"Iza ove knjige ne stoji ambicija već indignacija", reći će tokom razgovora Frano Cetinić, prevodilac, novinar i publicista, koji je nedavno boravio u Beogradu na promociji svog dnevnika Nazovi NATO radi umorstva (izdanje Vremena i Samizdata – Free B92).
"Ova knjiga nije rezultat strateških studija kojima sam inače sklon", nastavlja Frano Cetinić, "već plod bilješki koje sam vodio od časa kada sam prvi put osjetio kovitlanje događaja koji su neodoljivo podsećali na ono što je De Ružmon tokom Drugog svjetskog rata nazivao 'udjelom đavla'. To je moj privatni kalendar o susretima i razgovorima sa ljudima koji su bili zanimljivi i podsticajni za razmišljanje", objašnjava ovaj Korčulanin koji je nakon završene gimnazije u Dubrovniku diplomirao na Katedri za sociologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu.
Već nakon prvog dana bombardovanja, stvarnost u kojoj se zatekao budući čitalac Cetinićeve knjige raspala se na gomilu delića koji kao da su pripadali sasvim različitim svetovima, baš kao što se intelektualna scena Francuske podelila na mnoštvo usamljenih glasova koji su se na kraju okupili oko onog "za" intervenciju i "protiv" nje. Udaljeni čitalac već je prvog dana za trajanja vazdušne opasnosti mogao doživeti tu raspadnutu stvarnost, gledajući sportistu koji na jednom beogradskom stadionu uredno raspakuje opremu i počinje sasvim lagane vežbe zagrevanja, majstore koji u istom trenutku na obližnjem gradilštu nevoljno kuckaju daske ispijajući pivo, vlasnika prodavnice u prizemlju koji užurbano postavlja metalne rešetke na vrata, dok su se u zagušljivom i prljavom podrumu zgrade čiji graditelji nisu podlegli hladnoratovskom strahu od neprijatelja tiskale čitave porodice, stežući torbe sa konzervama, dvopekom, mineralnom vodom, snopovima sveća, kutijama cigareta i prekrivačima koji nisu dozvoljavali da se ratne rezerve sakriju u unutrašnjost torbi od pogleda nepristojnih radoznalaca.
Frano Cetinić provodio je prve dane rata u redakciji Radio France Internationale, gde je zaposlen kao urednik, gledajući, prema vlastitom objašnjenju, kako narasta medijski balon intervencionista oko koga se okupila grupa novih francuskih filozofa i "intelektualnih snaga za brzu intervenciju": "Ratom protiv rata", "Neizbežno", "... Ne može se više isključiti totalni rat protiv onih Srba koji i dalje ostaju začarani Miloševićem", "Nametnuti mir oružjem"... ponavljali su tekstovi u "Mondu", "Ekspresu" i ostaloj francuskoj štampi.
"Pariška intelektualna sredina predstavlja neobičan svjetski fenomen", smatra Frano Cetinić. "Gotovo nigdje ne postoji tolika moć inteligencije koja je postala nezaobilazni faktor u svakoj javnoj ili političkoj debati i koja je uzurpirala prostor javne rasprave samo zato što se naziva 'inteligencijom'. To je jedna vrsta feudalnog nasljedstva, zloupotrebe, gde se inteligencija javlja kao okruženje njegovog veličanstva."
Dnevnik Frana Cetinića Nazovi NATO radi umorstva predstavlja obračun sa intervencionistima, filozofima i piscima koji vladaju francuskom intelektualnom scenom (Levi, Brikner, Finkelkrot, Gliksman...), a koji su tokom rata, kako tokom razgovora tvrdi Cetinić, bili odgovorni za medijske manipulacije i uspostavljanje bojnog poretka u Francuskoj. "Zapanjujuće je koliko se ljudi dobrovoljno odreklo slobode. Utrka u manipulaciji javnošću bila je frapantna. Tada sam shvatio da je demokracija, koja predstavlja moje najdublje uverenje, krhka biljka nad kojom treba svakodnevno bdeti. Pojedini zapadni političari preuzeli su inkvizicijsku logiku i srednjovjekovni vokabular lova na vještice u kojem se Zlo pisalo velikim slovom."
Frano Cetinić ne želi da razmišlja o eventualnim posledicima zbog toga što su njegovi tekstovi sa RFI-ja, bez želje autora, korišćeni na stranicama režimske štampe u manipulacijama koje sprovodi druga strana. "To je bio rizik na koji sam morao računati", odgovara naš sagovornik.
Možda će čitalac dnevnika na ovom mestu zastati u nedoumici, jer se i segmenti knjige Nazovi NATO radi umorstva mogu lako uklopiti u interpretativnu igru "agresor –žrtva", koja je postala ključna parola novih nacionalnih budnica.
"Već sam ranije rekao sve što mislim o srpskom režimu", kaže Frano Cetinić. Odgovornost Slobodana Miloševića je nesumnjiva, ali ne vidim potrebu da u privatnom dnevniku koji je dobio formu knjige na kraju svakog ulomka kažem o tome što Miloševićev režim radi sa crncima (aludiram na hladnoratovski vic). U protivnom, morao bih zatvoriti oči u ime nametnutog konsenzusa vojnoindustrijske i političke klike i prijeći preko svega što je za mene najznačajnije – a to je prihvaćanje demokracije kao najviše forme politička života – i početi kalkulirati s tim da li moja kritika NATO intervencije nije navođenje vode na mlin srpskog režima", kaže Cetinić. "Nisam bio ovdje, nisam pisao genezu kosovskog sukoba, moj predmet su mediji, ponašanje intelektualaca u ratu i promatranje toga kako se demokracija pretvara u bojni poredak."
Ako čitalac ne može da se otrgne od okruženja u koji knjiga trenutno stupa, preostaje mu jedino da sačeka vreme kada će "pariški dnevnik" moći da čita sadržinski a ne kontekstualno. Slika malog, prljavog balkanskog rata, ispričana iz pariske perspektive, ostala je zamrznuta za budućnost.
Slobodan Kostić
