Intervju: Slobodan Šnajder
Odluka za život
“Bilo je trenutaka kad čovjek sam sebi izgleda kao luđak, da govori neki jezik koji je samo naoko hrvatski”
Pisac
Slobodan Šnajder dobio je 1991. jasan signal iz ministarstva kulture da
napusti zemlju, i on je, kaže, ozbiljno shvatio političare i – otišao
je. Njegove drame igrale su se dvadeset godina, da bi prećutnim
konsenzusom nestale sa pozornica uoči raspada SFRJ. U tekstu "S. Š.
– njim samim", sa karakterističnom ironijom govoreći o sebi u trećem
licu, kaže: "Šnajdera, dakle, na oko deset godina nestaje iz naše
sredine, što kao kazna ide u red najtežih. (Bila bi još smrtna, no ona
je, osim kad nije, kod nas ukinuta.) Ne zna se, doduše, je li on koga
ubio ili orobio, no da je pisao, pisao je. " Sada se polako vraća u
Zagreb, i pita se da li je došao prerano. Pre nekoliko meseci je, prvi
put nakon desetogodišnje pauze, odigrana jedna od njegovih drama u
Hrvatskoj – na sceni Varaždinskog pozorišta. Pitanje kojim počinjemo
razgovor je – šta se promenilo u njegovom životu i u Hrvatskoj nakon
smene vlasti:
"U Hrvatskoj se duboko promijenila cijela atmosfera od 3. siječnja ili možda koji dan pre toga. Ali, atmosfera spada u oblast psiholoških kategorija. Na činjeničnom planu se u Hrvatskoj malo toga promijenilo. Čini se da su visoke nade, kao što to obično biva, nećemo reći izneverene, ali usporene.
Svi su željeli promjenu ama baš u svemu, a iz mnogih objektivnih, ali i, nažalost, nekih subjektivnih razloga to nije moguće. Ali 3. siječanj je radosni događaj – dogodilo se da je na masivni način otkazano projektu koji je bio ispod civilizacijske razine. Hrvatska je glasala za stanoviti normalitet. Druga je sad stvar što da bi se dosegao taj normalitet valja povući drastične poteze koji u očima većine izgledaju ekstremno lijeve, a za to nije kriv lijevi stav – a za tako što nema ovaj čas u Hrvatskoj spremnosti. . . U Hrvatskoj je šansa na strani onih koji danas deru klupe. Nama trebaju neki posve novi ljudi. Tu ja i samoga sebe otpisujem. Mi smo odveć ogorčeni, i svi imamo svoje povijesne slučajeve, i sami smo neki slučaj. Ja sam neki skandalozan slučaj hrvatske kulture bez ikakve svoje volje. Teško da bih ja i mogao u nekoj situaciji, da se ona objektivno otvori, raditi bez resantimana, zaista kreativno –gotovo da u to počinjem sumnjati.
"VREME": U proteklih
nekoliko godina pišete za riječki "Novi list" kolumnu koja
nosi naziv po De Lakloovim "Opasnim vezama". Izbor tih tekstova
sabran je u knjizi pod nazivom Kardinalna
greška.
ŠNAJDER: Imam zlo zadovoljstvo kada listam knjigu da je gotovo sve što bismo danas zaboravili kao preventivno potiskivanje loše prošlosti barem spomenuto. Mi mnogo govorimo o hrvatskoj šutnji. Šuti se na najveće gadosti, a prešućuju se i vrednosti. Šutnja je, daklem, opći ideal – to se drži, valjda, pravim hrvatskim stavom. Ali u obranu mogu reći, jer pripadam tom kulturnom prostoru, da je zabilježeno baš ono što nitko ne bi htio da je zabilježeno. Od toga se sastoji ta knjiga, baš od onoga što bismo rado prepustili zaboravu. Kardinalna greška se odnosi na kolumnu o kardinalu Stepincu, kojom sam ja, kao što je Laklo plaćao svoje nepodopštine za svoje uvide, platio intendanturu u Rijeci. Ja sam, eto, rekao strašne stvari koje niko nije hteo čuti – a kad malo raskopate što sam ja to rekao, onda se vidi kako je prag osetljivosti bio histerično visok. A rekao sam nešto što je potpuno evidentna činjenica – da je Alojzije Stepinac kolaborater s problemima savjesti. Ono što je on stvarno činio za mene izgleda tako, i ja mogu samo uvijek sve žešće polemizirati sa sve više štete za sebe samoga, ali to neće promijeniti tu jednostavnu činjenicu da je to istina. To je, dakle, istina i za tu istinu vrijedi dati intendantsko mjesto u Rijeci. Što je intendantsko mjesto u Rijeci za tako važnu istinu?
Ova je knjiga nastala iz nervoze za boljim svijetom. Taj zadatak pada na pojedince, uvijek na neki način čovjek mora biti iznad svojih mogućnosti, što nije sretno stanje. Breht je kazao: "Nije nesretna ona zemlja koja nema heroja, nego ona kojoj su heroji potrebni", a eto nas uvijek vade neki pravi ili falšni proroci, ili pravi ili nabijeđeni falšni heroji. Možda sa iznimkom Brozova pokreta. Vi znate da ja to ne krijem. Meni se čini da se '41. nešto otvorilo, kao neka naprslina u neki bolji svijet. I da je jedno od najvažnijih pitanja – tim pitanjem završava Hrvatski faust – šta se dogodilo sa tom energijom i zašto je ona krivo investirana – to je ujedno i dio objašnjenja šta se sa nama zaista dogodilo. Zašto nije bilo snage da se sve otvori do kraja, da se pobroje mrtvi, da se stvarno vidi tko je tko. Cijeli taj moralni kapital donet iz šume je potrošen ukrivo, ali kad gledate period 1941–45, onda mi se čini da je to bio pravi izbor, bez obzira na to šta se s tim izborom i ljudima dogodilo. Kako su oni kasnije mijenjali kapute, kako su se akomodirali, kako su lagali o vlastitim udjelima – to je drugo pitanje. Ali da nije bilo 1941. komunista, Hrvati i Srbi bi se dotukli do posljednjeg – do jednoga! I na ovom prostoru ne bi bilo nikoga s kim bi gospoda kao Tuđman i Milošević stvarali svoje države.
Oni
su sačuvali supstancu, što nije malo, to je skoro sve, bez toga nema ničega.
Ja poštujem izbor tih ljudi, i što sam stariji to ga više poštujem.
Sad više nema nikoga od formata ko bi htio zagovarati njihovu stvar i
tako se troši povijest kao neki resurs, bez konsekvenci. A mi nemamo ništa
bolje.
I imate sitauciju, ja govorim naročito o Hrvatskoj, a mislim da ni u Srbiji nije u tom aspektu bitno različito, da se najbolje tradicije susprežu ili brišu za ljubav najgorih. Nemam uopće sumnje da je ustaški pokret najgora hrvatska tradicija, a pogotovo u svojoj ponovi '90. godine. Hrvatska se sažela, smanjila, depotencirala, zahvaljujući ponajprije onima koji su se u nju najviše kleli; ti su joj najviše zla nanijeli. Najviše zla svom narodu čini nacionalist. Trećeg siječnja je bilo tako jasno da je ljudima pun kufer te retorike, nacionalizma, da oni hoće nešto pojesti, eventualno školovati djecu i dati djeci nekakve šanse, a sve drugo je magla, dim i ništa. I to je dobar moment, na neki način odluka za život.
Više tekstova ste napisali iz
inostranstva, ali se vidi da i kad ste tamo stalno mislite na domovinu, na
Hrvatsku i na bivšu Jugoslaviju. Znači li to da se od ovoga ne može
pobjeći?
Smisao putovanja nije da se jedna vreća mesa premesti iz jednog grada u drugi, nego ponajprije da se tamo otkuda ste došli pogleda sa distance. Uvjeram vas da tek tada možda možete voljeti ono otkuda ste pobjegli. Nije lagano uvijek to ni voljeti. Hrvatska, kao uostalom i Njemačka, znala je biti teška ljubavnica, ali distanca oštri optiku, postajete umjetnik u ljubavi na daljinu.
Početak NATO bombardovanja
Jugoslavije zatekao vas je u Parizu? Kako je to za vas izgledalo?
Bio sam na Šanzelizeu i video sam večernje izdanje novina "Le soar" u kojima je na naslovnoj strani pisalo "Rat" – točno kao 1914. To je bilo prvo izdanje, a u drugom sledećeg dana je pisalo – "A što sada? " Meni se učinilo da situacija može izmaći kontroli na globalnom planu. Kasnije sam shvatio da je igra još perfidnija. Sve te geste Rusije, kao neke imeprijalne sile bez prave moći, osim nuklearne, izgledale su paradno. Verovatno je dogovor bio – Amerikanci će srediti Kosovo i Balkan, a Rusija će onda u Čečeniji odraditi svoj deo posla. Kao što su sad i ove američke geste paradne. Oni su, u stvari, napravili podjelu kao i obično. Mi to znamo, mi smo dio tih podjela.
U tekstu "Strah i
nada" govorite o ubistvu porodice Zec, i kažete da je to jedan od
trenutaka kada čovek kaže – "Ne mogu više". Da li je bilo
trenutaka kada ste posumnjali u moć reči?
Bilo je trenutaka kad čovjek sam sebi izgleda kao luđak, da govori neki jezik koji je samo naoko hrvatski. Čovjek je morao uložiti u Hrvatskoj napor da sam sebe prevari, a zašto je to učinila ogromna većina, kad je sve bilo jasno, ostaje misteriozno. Znate, HDZ nije nikog osobito varao. Nije ni htio. U Tuđmanovim knjigama imate najave za sve. Tuđman je sve napisao, i on je umro pomiren sa sobom. Njegova je vizija zapisana i ostvarena. Malo se u svijetu vizija do te mjere potpuno ostvarilo kao Tuđmanova.
Ono što mene brine u vezi s mojim sunarodnjacima, a što sigurno vrijedi i za 99 odsto populacije u Srbiji, jeste činjenica da se ljudi tako lako mogu prevariti. Vi ne možete fizički isključiti uho, ne postoji način da ne čujete u situaciji kada postoji buka, osim svojevoljno da kažete – neću slušati.
Hoću reći da se mora uložiti napor da se poništi loša stvarnost, i to veliki napor, skoro veći nego da se ta stvarnost proizvede. Ubiti je lako. Danas je ubiti čas posla. Teško je to ubistvo ne vidjeti. To je ono što je mene tako često bacalo u očajanje, kako netko pomišlja da se država može zasnovati na lešu dvanaestogodišnje djevojčice bačene u kontejner? Kako neko može pomisliti da će napraviti državu u Bosni ako drži jedan veliki grad, koji je suptilna životinja, koji ima svoju povijest, patnje, radosti, u okruženju kao da se radi o nekom opasnom zvjerinjaku koji se mora istamaniti?
Lani sam objavio kolumnu Dogovoreni rat, koja je izazvala burne reakcije pa i prijetnje ubojstvom koje će trajati pola sata, da bi se sada pokazalo da je g. Tuđman na stolu imao telefon kojim je komunicirao kako mu je bilo gušt sa Miloševićem. Zapravo sam mislio ne toliko na kontakte, nego na strukturalne sličnosti – Milošević i Tuđman su mislili strukturalno isto. Sad imate situaciju da svi sve znaju. Zadnjih pola godine pred izbore je bilo mučno. Koliki su se ohrabrili! Svi su sad prvoborci protiv HDZ-a, i imate situaciju da više nemate u Hrvatskoj pravog nacionalista, što je tužno. Bilo bi lijepo da neko izdrži svoj stav, 'ajde šta si – desni populist, to znači to, to i to, i ja ću sad to ostat iako nije više moda. Cijeli naš politički život je neozbiljan. I svi se kao šale, a ljudi naravno ginu ko muhe. Kad bi bili ozbiljni, mogli bi se i šaliti.
Kako ste doživeli izvođenje
svoje drame Kod bijelog labuda
na maternjem jeziku posle toliko godina u Varaždinskom pozorištu?
Da čovjek ne veruje svojim ušima. To je došlo u predvečerje izbora i imalo je zanimljive političke i sociološke konotacije. Bilo je ljudi odasvud iz Hrvatske, a najmanje pozorišne publike, ti su me valjda i zaboravili. Bilo je meni važnih, dragih ljudi koje dugo nisam video. Onda je predstava igrana kad je umirao Tuđman, pa se na neki način neke stvari bez namjere pisca prepliću, tako da je stvarnost zaoštravala i obogaćivala predstavu.
Kakvi su vaši kontakti sa
ljudima iz bivše Jugoslavije?
To je nešto što je bilo jače od zabrana. Začudno, imam više kontakata sa piscima i novinarima nego sa svetom iz pozorišta. Duhovna policija i žbiri nisu nikad uspjeli to podrezati, i to je dobro. Sad točno znam s kim mogu, a s kim ne mogu. To je realitet, ako ima pet ljudi – OK, to vrijedi i za Hrvatsku. Eto, imao sam gubitaka u ljudstvu, ali sa tih pet ljudi idem u vatru. I na kraju nešto za utjehu – njemački filozof Georg Zimel na kraju Filozofije novca kaže da na cijelom svijetu postoji petnaest ljudi, ali oni se kreću tako brzo da se čini da ih ima više.
Valentina Delić
