Feljton

Vreme broj 489, 20. maj 2000.

Branko Mamula: “Slučaj Jugoslavija” (2)

Nadmetanje dva nacionalizma

Stabilni odnosi na Kosovu nisu odgovarali ni srskom ni albanskom nacionalizmu. JNA se nalazlia u procijepu nadmetanju dvaju nacionalizama

Strahovanja od strane vojne intervencije

U svijetu je postojala velika zabrinutost za budućnost Jugoslavije. Mi smo u oružanim snagama imali mogućnost pratiti što svijet očekuje da će se dogoditi s Jugoslavijom. Strah od mogućih potresa nisu širili samo zlonamjerni, kako se to nama ponekad činilo. Nacionalistički pokreti početkom '70–tih godina u Hrvatskoj i nekim drugim republikama bili su jasan indikator s čime će se zemlja suočiti poslije Tita.

Ministar vanjskih poslova Mirko Tepavac na sjednici Savjeta narodne odbrane kojim predsjedava Tito, na Brionima septembra '70–te, posebno je govorio o oživljavanju ruske agresije prema Mediteranu. Iz razgovora s predsjednikom mađarske vlade Jene Fokom zaključio je, da ovaj zna za planove protiv naše zemlje. Spomenuo je i razgovor Pape s britanskim ministrom vanjskih poslova Stjuartom. Papa ga je otvoreno pitao da li će se NATO angažirati ukoliko Jugoslavija, poslije Tita, bude napadnuta, što je Papa osjećao kao realnu opasnost. Stjuart je odgovorio, da NATO nije Jugoslaviji dao nikakvu formalnu garanciju, ali da je zainteresiran za njezin prostor. Mitja Ribičič, predsjednik SIV–a, za vrijeme posjeta SSSR–u u junu mjesecu bio je upozoren od najviših sovjetskih rukovodilaca da neće ostati mirni, ako socijalizam u Jugoslaviji bude ugrožen.

Zapadne obavještajne službe, zainteresirane da li Varšavski ugovor nešto priprema kako bi promijenio položaj Jugoslavije, pratile su ove pokrete mnogo lakše nego mi i potvrđivale su, da se u Mađarskoj grupišu snage. Prema njihovim procjenama, iz SSSR–a su na putu dvije svježe divizije. U Mađarskoj se već nalazila sovjetska grupacija od četiri divizije, od čega dvije oklopne, uz šest mađarskih divizija i značajne vazduhoplovne grupacije za podršku. Uočen je i pojačan trajektni saobraćaj između Odese i Varne s ukrcanom vojnom tehnikom i opremom. Bugarska je u to vrijeme imala tri armije kopnene vojske koje su bile orijentirane prema Turskoj, Grčkoj i Jugoslaviji. Stizala je tehnika i oprema i za formiranje četvrte armije, pa bi prema Makedoniji i Albaniji bile ešalonirane dvije armije. Zapravo se ni tada ni kasnije nije uspjelo s dovoljno vjerojatnoće utvrditi, da li je tehnika i oprema bila namijenjena za četvrtu bugarsku armiju ili bi se bila formirala posebna sovjetska armija za slučaj odluke da se izbija na južni Jadran i Sredozemlje. U Bugarskoj su se, nedaleko od naše granice, izvodile zimske vježbe većih razmjera nego prethodnih godina, i mi smo ih mogli pratiti.

U užem dijelu Generalštaba, razmotrili smo nekoliko procjena pristiglih informacija i zaključili, da je neophodno podignuti operativnu gotovost Armije s malom domobilizacijom u graničnom pojasu i na desantno opasnim prostorima i pojačati protudesantne snage u prvom pojasu odbrane. Kao novinu, organizirali smo u taktičkoj dubini uz granicu teritorijalne protuoklopne odrede i u njih uključili između 20.000 do 30.000 vojnika i starješina. Jezgro je činio aktivni sastav graničnih jedinica, ostatak se mobilizirao u prigraničnim rejonima za vrijeme od tri do šest sati. Jedinice JNA imale su na najvažnijim pravcima obrazovanu odbranu po dubini i samo u nekoliko rejona morali smo ih ojačati. Broj domobiliziranog sastava i dijela u 3 do 6 – časovnoj gotovosti nije prelazio 60.000 ljudi. Mirnodopski sastav JNA brojio je nešto oko 300.000 vojnika i starješina. Ojačanje borbenog poretka za 20% nije bilo mnogo, ako se ima u vidu da su ratne oružane snage brojile između 2 i 2,5 miliona vojnika i starješina. Više od predviđenog pojačanja nismo mogli učiniti jer je naprezanje zemlje i izdvajanje za vojsku bilo značajno, te smo sve troškove morali pokriti iz armijskog budžeta. Ubrzanom obukom protuoklopnih i protudesantnih odreda bilo je moguće za desetak dana dostići stepen gotovosti dovoljan da ne budemo iznenađeni i da možemo izvršiti mobilizaciju glavnine ratne armije za slijedećih 48 sati. Posebno je bilo značajno radio–tehničko izviđanje i izviđanje iz vazduha dosta velike dubine zagraničnog prostora.

Nekoliko mjeseci kasnije, u jesen 1980. g. posjetio nas je načelnik Generalštaba Mađarske, general Ištvan Olah. Ostavio je izvanredan utisak na sve nas. Nije bio običan, najmanje protokolaran. Njegova je obitelj stara komunistička porodica iz vremena Bele Kuna. Našoj Narodnooslobodilačkoj borbi divio se još kao dijete i nije nikada ni prestao, uz sve lomove što ih je doživio kao vojnik socijalističke Mađarske. Tragične 1956. g. bio je komandant divizije. Sudjelovao je u sukobu s pobunjenicima, na barikadama je bilo pola miliona ljudi. Kazuje, da se ne zna tko je tada bio suroviji. Prema njemu, Mađari su u međusobnom obračunu bili bespoštedniji od Rusa. Nade su bile iznevjerene, a nastupila razočaranja. U novije vrijeme spadao je u grupu istaknutih nacionalnih reformatora. Njegova razmišljanja ni u kojem slučaju nisu bila dogmatska kao većine kolega u istočnoevropskim zemljama. Na kraju razgovora o programima suradnje naših dviju armija, general Olah mi je postavio pitanje, kako sam mogao razumjeti da će nas Varšavski ugovor napasti za vrijeme Titove bolesti. Umjesto odgovora upitao sam ga što bi on učinio u času kada odlazi stup države, a u svijetu se godinama kombinira s promjenama u Jugoslaviji nakon njegovog odlaska. Pošteno je odgovorio: "Osigurao bih zemlju od mogućih vanjskih i unutrašnjih opasnosti". I mi smo samo toliko učinili, rekao sam. Provjerio sam koliko su bili tačni podaci o dolasku tri ruske divizije u Mađarsku u mjesecu februaru. Potvrdio je, da su jedna za drugom iz Ukrajine ušle dvije divizije radi smjene postojećih, a motostreljačka divizija iz Slovačke izašla je s dijelovima za obuku u zimskim uslovima. Nakon vrlo otvorenih objašnjenja tokom kojih sam izrazio sumnju da se u kritično vrijeme u Mađarskoj slučajno našlo sedam sovjetskih divizija, general Olah mi je rekao: "Nije nemoguće da vas u datom času napadnu snage VU iz Mađarske, pri čemu će mađarske snage izvršavati svoje obaveze što ni ja, niti mađarsko rukovodstvo ne možemo zaustaviti, ali Te uvjeravam da ću naći načina da te na vrijeme obavijestim". Dugo sam razmišljao o velikom obećanju koje sam čuo. O tome nisam mogao ni sa kim razgovarati, niti bilo koga izvijestiti. Već smo bili izbušeni kao rešeto i lako bi se bilo moglo dogoditi da upropastim sjajnog čovjeka i iskrenog prijatelja.

Spekulacije da će JNA preuzeti kormilo države

TV reportaža o posjeti generala Ljubičića predsjedniku Titu u Ljubljanskom medicinskom centru poslije amputacije noge, pogoršanju općeg zdravstvenog stanja i izvještaju liječničkog konzilijuma trenutačno je obišla svijet. Vjerovalo se, da je Ljubičić dobio ovlašćenje da, kao prvi čovjek JNA, u svoje ruke preuzme odgovornost za zemlju. Ljubičić je bio čovjek najvećeg Titovog povjerenja. Što se tiče Stane Dolanca, nakon zadnje Titove posjete SSSR–u 1978. g. kada se u razgovoru s Brežnjevom Dolanc pokušavao upadicama nadmetati s Titom u kritičkim stavovima prema SSSR–u i Brežnjevljevog upozorenja na Dolančevo ponašanje pitanjem upućenim Titu: "Tko je ovaj čovjek?" on je konačno ostao na tankom ledu. Na povratku, Dolanc je u avionu rekao Titu da će sazvati jugoslavensko partijsko rukovodstvo i izvijestiti o razgovorima s Brežnjevom ciljajući na razlike u njegovim i Titovim stavovima. Tito je odbrusio: Vi više nećete sazivati jugoslavensko rukovodstvo, to ću ja učiniti. Dolančeva pozicija broj 2 u Partiji i državi bila je okončana. Prisustvovao sam 1978. g. kao komandant vojno–pomorske oblasti u vili "Dalmacija" u Splitu predaji odlikovanja Dolancu. Tito je tim povodom rekao nekoliko škrtih riječi, nije ga hvalio kako je ovaj bio navikao. Dolanc očito pripremljen na hladan Titov oproštaj odgovorio je, da je u životu imao dva učitelja – Tita i Kardelja. Dobro je znao, da se s Titom nitko iz nomenklature nije uspoređivao i namjerno ga je želio povrijediti.

Nekoliko mjeseci poslije Maršalove smrti, jednog sam jutra zatekao na stolu informaciju, da je republički štab TO Slovenije izvijestio slovensko rukovodstvo, a ovi Predsjedništvo SFRJ, da je tokom noći pripremljeno naređenje Generalštaba o podizanju pripravnosti jedinica JNA i TO čija sadržina uznemirava, a pravi cilj je sumnjiv. Ništa nisam znao o takvom naređenju, pa sam pozvao generala Milana Bjelogrlića, načelnika operativne uprave. Bjelogrlić me izvijestio da je tokom noći poslao naređenje svim komandama armija i štabovima TO. Naređenje je Ljubičić sam sastavio i rekao mu, da nikoga ne obavještava. Taj "nitko" bio sam naravno ja. Iz naređenja koje mi je pokazao Bjelogrlić nije proizlazilo ništa što bi trebalo posebno uznemiravati. Bilo je sročeno čudno, konfuzno i ne vjerujem da ga je itko u komandama i štabovima shvatio. Valjda je zbog toga i došlo do uznemirenosti. Činjenica je također, da na ovo nitko osim slovenskog rukovodstva nije reagirao. I to je bio više indikator općeg osjećanja i očekivanja u Ljubljani, nego Ljubičićeva namjera.

Ne vjerujem, da je general Ljubičić izdatim naređenjem spremao išta sličnog vojnom udaru. On naprosto nije imao osobne predispozicije za odlučan korak. Godinu ili dvije nakon Ljubičićevog odlaska iz JNA kružile su najrazličitije priče kako je nešto namjeravao, ali se nije usudio. Meni je o tome, kao vrlo povjerljivo, pričao pukovnik Drago Malenica, upravnik "Karađorđeva". Njemu je "jedan pukovnik" iz najuže ministrove okoline ispričao što se događalo na Surčinu kada se Ljubičić vratio iz posjete Titu u Ljubljani. Ministar je bio nervozan, kolebao se oko krupne odluke. Samo je jedna krupna odluka mogla biti uzrokom nemira čovjeka čiji je vrhovni komandant odlazio, a on se nije osjećao sposobnim uhvatiti se ukoštac sa situacijom koja se naslućivala. U Predsjedništvo nije vjerovao, kao ni itko od nas. Nemam ličnih saznanja što je sve podsticalo Ljubičića da nešto poduzme, niti što ga je sputavalo da to ne učini. Međutim, ostala je sasvim nerazjašnjena namjera izgradnje i oprema kuće na vojnoj ekonomiji u Surčinu. Kuća je bila uređena kao suženo komandno mjesto, imala je odličan sistem veza, štapsku opremu, protuatomsko sklonište, sobe za odmor i spavanje, kuhinju s trpezarijom, veće zalihe konzervirane hrane itd. Sva oprema je bila prvorazredna, uvezena iz Njemačke i Italije. Kuća je dovršena 1978. g. a da o njoj ništa nisu znali građevinski organi pa čak ni organi bezbjednosti, barem su tako tvrdili. General Ilija Radaković pomoćnik ministra za pozadinu, na moje direktno postavljeno pitanje odgovorio je, da u kući nije bio, da mu je rečeno da kao građevinske troškove unese adekvatnu sumu. Ne sjećam se više tačno iznosa, ali znam da se baratalo smiješno niskom sumom za gradnju i opremu takve kuće. Makro i mikro lokacija kuće bila je još zagonetnija – u blizini aerodroma Surčin gdje se u slučaju agresije s Istoka očekivao vazdušni desant velikih razmjera u strategijskoj vojnoj operaciji preko Bačke i Srema prema Beogradu. Kuća je izgrađena na vojnoj ekonomiji, oko dvjesta metara daleko od velikog svinjca i smrad se osjećao u kući. Vojno imanje u Dobanovcima udaljeno 2–3 km od Surčina bilo je veoma dobro uređeno za odmor i postojale su dobre veze s Generalštabom za prijem informacija i prenos naređenja. Ostaje, dakle, da se ipak nekad i s nečim računalo, pa se zato s objektom u Surčinu nije smjelo ići u normalan sistem rukovođenja i komandovanja oružanim snagama. Generali, koji su o tome mogli nešto reći nisu više bili u JNA: general Brana Joksović načelnik službe bezbjednosti bio je već mrtav, general Barac načelnik inžinjersko–građevinske uprave penzioniran, a pukovnik Đekić preko koga je gradnja i opremanje najvjerovatnije išla, bio je i nadalje u vezi s Ljubičićem i ubrzo je i otišao iz JNA, pa se od njega ništa nije moglo doznati bez otvaranja istrage. Na to se nisam odlučio. Bio bi se otvorio sukob s Ljubičićem i srpskim predsjedništvom kojemu je on sada bio na čelu, sa sasvim nejasnim ciljem i bez pravih argumenata. Armiji bi to samo štetilo, podgrijavalo sumnje u nju i njezino prethodno, ali i aktualno rukovodstvo.

Pobuna Albanaca 1981. godine

Tokom 1980. g. radili smo na pregrupiranju snaga – ojačavali jugoistočno vojište. Južni i istočni dio Srbije, sjeverni dio Makedonije i Kosovo bili su najmanje zaposjednuti mirnodopskim garnizonima. Mogućnost da se SSSR odluči za izlazak na Sredozemlje nametao se kao njegov veliki iskorak u cilju popravka svog nepovoljnog strategijskog položaja u globalnom nadmetanju sa suprotnim blokom. Najkraći put k Sredozemlju vodio je iz Bugarske preko Makedonije, južne Srbije, Kosova i Albanije. K tome, ruska flota – 5. eskadra na Sredozemnom moru trebala je bazu, ciljalo se na Boku Kotorsku. Od polovice šezdesetih, Kosovo je bilo vojno ispražnjeno. U operativnom rasporedu na jugoistočnom vojištu snaga jedne brigade u Prištini bila je premala. Stalna mogućnost nemira na Kosovu, u čemu smo imali dovoljno iskustva kroz čitavo poslijeratno razdoblje, sa svoje je strane također, tražila značajno ojačanje.

Sukobi sa studentima u Prištini izbili su krajem marta/početkom aprila 1981. g. Očekivalo se, da će se riješiti pregovorima. Pokrajinsko rukovodstvo podržavalo je u Predsjedništvu države takve nerealne nade uz uvjeravanje, da će sami vlastitim snagama riješiti krizu. Kada su se nemiri proširili na druge dijelove Kosova rukovodstvo zemlje bilo je zatečeno i iznenađeno. Dolazilo je do jednih pa drugih procjena, odluke su se mijenjale, a situacija izmicala kontroli. Već na samom početku, vidjeli smo da od rukovodstva zemlje ne možemo ništa očekivati. Krenuli smo na svoj posao ne čekajući naređenja. S generalom Bjelogrlićem i grupom generala i oficira izrađen je plan dovođenja jedinica u rejon Prištine i drugih kosovskih centara – Peći, Đakovice, Uroševca, Podujeva, Kosovske Mitrovice. Imali smo na umu da bi nemiri na Kosovu mogli izazvati vanjsku intervenciju i odlučili smo, da bez krajnje potrebe ne dižemo snage s prvog pojasa odbrane. Utvrdili smo stavove i odredili prioritete za dovođenje i angažiranje snaga na Kosovu.

Oružani sukobi u Prištini izbili su sutradan, a tokom dana i slijedeće noći proširili su se na veći dio Kosova. U Prištini je došlo do intervencije oklopnih i pješadijskih snaga iz očekujućih rejona. Kada je okupljena masa vidjela kolonu tenkova razbježala se po okolnim ulicama očekujući da im se pridruže radnici iz najbližih naselja. Mnogo se pobunjenika kretalo k Prištini, nešto manje prema drugim centrima nemira i sukoba. Samo se manji dio uspio probiti prikrivenim putevima, većinu bismo presretali i oni bi se razbježali pred vojskom. Nije bilo moguće predvidjeti koliko odlučno će pobunjeni Albanci ulaziti u okršaje s vojskom i da li će pobuna poprimiti najšire razmjere i doći do otvorene oružane borbe. Na Kosovu je bilo dosta oružja, ali ne i dovoljno za oružani sukob s JNA. Skladišta teritorijalne odbrane našla su se sada pod neposrednim i jakim pritiskom. Neka od njih teško su odoljevala. Odlučio sam uputiti pojačanje iz jedinica koje su prethodno bile stavljene u pripravnost. Jedna od njih bio je bataljon oklopnih transportera s pješadijom koji je prethodnog dana doveden iz Niša do Kuršumlije. Noću smo ih pokrenuli prema najugroženijem, velikom skladištu oružja u rejonu Podujeva. Pravovremeno se stiglo do skladišta. Grupe napadača su pobjegle i skladište je bilo odbranjeno. U protivnom, oko 15 hiljada otetih pušaka i drugog oružja bilo bi izmijenilo situaciju i mi bismo se suočili s masovnom oružanom pobunom. Ne možemo nagađati kako bi se tada ovi događaji završili. Možda bi rat za rušenje Jugoslavije započeo na Kosovu, a teško je vjerovati da bi i jedan i drugi blok ostao pasivan. Stalna mogućnost i opasnost izbijanja sukoba na Kosovu bila je, nekoliko godina kasnije, inspiracija za američki film po kojemu III svjetski rat izbija na Kosovu i zbog njega. Bez obzira na stvarne namjere scenariste, a još više onih koji su stajali iza njega, činjenica je da je Kosovo uzeto kao povod.

Problemi nastali poslije gušenja pobune bili su mnogi i vrlo ozbiljni. Najkrupniji su bili, pogoršani politički odnosi na Kosovu i mržnja prema JNA, do koje je došlo poslije sukoba i žrtava. Osjećaj Albanaca, da je JNA dovela ponovo Srbe na čelo Kosova, otežavao je svaku našu suradnju s njima. Takovo shvaćanje Albanaca donijelo je mnogo nevolja. Među regrutima JNA bilo je 12 – 14 % Albanaca, dakle najviše poslije Srba i Hrvata. Bili smo uspjeli u vojne škole dobiti nešto više pitomaca Albanaca koji će za tri do četiri godine popuniti Armiju znatnim brojem oficira te nacionalnosti. Smatrali smo to uspjehom, ali on će se ubrzo poslije pobune pretvoriti u problem. Teritorijalnu odbranu koja je brojila oko 60.000 vojnih obveznika morali smo reorganizirati. Bilo je jasno da će biti teško išta značajnije postići s teritorijalnom odbranom u kojoj je oko 70% obveznika albanske nacionalnosti i od kojih je veliki broj njih sudjelovao u pobuni. General Asim Hodžić načelnik uprave TO u Generalštabu, otišao je s grupom starješina na Kosovo proučiti stanje kako bi izložio prijedlog za reorganizaciju TO. Vratio se nakon desetak dana i predložio da se TO svede ukupno na 7.000 obveznika, a svi drugi da se brišu iz spiskova TO. Tek nakon poboljšanja općih političkih prilika na Kosovu moći će se govoriti o promjeni preovlađujućeg raspoloženja među Albancima i o njihovom uključivanju u vojne strukture TO. Bilo je jasno da je u pitanju dugoročni proces, a da se u tom času mora nešto sasvim drugo odlučiti i poduzeti. Na Kosovu je, uz vojne obveznike angažirane u TO, bilo još i 250.000 neraspoređenih. Operativni položaj Kosova se znatno izmijenio kada smo u procjenama došli do zaključka, da bi se Albanija mogla uključiti ako bi došlo do agresije na Jugoslaviju.

Stabilni odnosi na Kosovu nisu odgovarali ni srpskom ni albanskom nacionalizmu. Tako su albanski nacionalisti držali svoj problem otvorenim – nacionalni suverenitet, samostalna država i otcjepljenje. Srpski nacionalizam imao je na Kosovu uporište iz kojeg su se svaki trenutak mogle potpaliti vatre. JNA se nalazila u procjepu nadmetanja dvaju nacionalizama. Njihovi su se sukobi teško odražavali na cjelokupno stanje u JNA, posebno na vojne jedinice i ukupni vojni potencijal na Kosovu. Pokušaj, da u decembru 1983. g. naše ocjene i probleme izložimo pokrajinskom rukovodstvu, a prisutni su bili svi vodeći ljudi Kosova iz Prištine odnosno Beograda – Fadilj Hodža, Veli Deva, Kolj Široka, Azem Vlasi i drugi, doveo je do daljnjih razmimoilaženja. Htjeli smo biti i bili smo otvoreni – tako smo jedino mogli nešto učiniti. Vjerovali smo da su njih, kao i nas, zabrinjavali i žuljali isti problemi. Očigledno smo promašili. Čule su se izjave: Vi nas optužujete za stvari za koje bismo mi vas morali optuživati. Iznijeli smo podatak, da je od marta 1981. g. do 30. novembra 1983. g. otkriveno 169 tajnih organizacija, grupa i trojki koje su obuhvatile 1.097 vojnika albanske narodnosti. Karakteristično je bilo, da su sve grupe bile dobro organizirane i krajnje ekstremne u svojim namjerama i aktivnostima. Naveli smo nekoliko izrazitih slučajeva. Tako su npr. u garnizonu u Koprivnici planirali trovanje hrane vojnika. Otrov – cijankalij trebao im je dati jedan Albanac, zlatar iz Koprivnice. Kod njega je pretresom nađeno 2,5 kg cijankalija, a godišnje mu za njegov posao – prema vlastitoj izjavi – treba svega 100 grama. U Mostaru su pripremali podmetnuti požar u hangare i skladišta i zapaliti avione i gorivo, a potom se s naoružanjem i opremom uputiti i probijati na Kosovo. Dvojica vojnika albanske narodnosti, poslije hapšenja grupe koja je pripremala trovanje vode za piće u garnizonu u Vipavi, provalila su 12. juna '83. u vojni magazin, uzeli oružje i municiju i pobjegli. Prilikom potrage pružali su otpor miliciji, a jedan je prije hapšenja izvršio samoubistvo. Bila je otkrivena i grupa od osam pitomaca vojne akademije u organiziranju bjekstva s oružjem. Trojici je suđeno, a s petoricom su obavljeni razgovori na koje su bili pozvani i roditelji i utvrđeno je, da su podlegli prijetnjama osuđenih organizatora. Pružena im je prilika da produže školovanje u akademiji i kasnije su postali oficiri JNA.

Priredila Svetlana Vasović-Mekina

(Nastavlja se)

prethodni sadržaj naredni

vrh