Branko Mamula: "Slučaj Jugoslavija" (3)
Kabinetsko kadrovanje
Neposredno poslije neuspjeha JNA u Sloveniji, na
poziv generala Kadijevića, došao sam u Ministarstvo odbrane. Potom je
Kadijević počeo o svojoj i Adžićevoj odgovornosti. Smatrao je da je
minimum što moraju uraditi – da podnesu ostavke, iako bi časno bilo
ubiti se i spasiti dostojanstvo Armije
Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju (SK-PJ) i
Narodni front
Na sastanak u Beogradu, u Topčider dolazio je Nijaz Duraković predsjednik komunista Bosne i Hercegovine. Prihvatio je, da u rukovodstvo SK-PJ uđu Brigić, Berberović i Vuković. Ovog zadnjeg vidjelo se kao mogućeg predsjednika SK-PJ. Uoči osnivačke skupštine, nenadano ih je povukao i napao SK-PJ. Iz Bosne i Hercegovine umjesto ovih uključilo se nekoliko vrsnih ličnosti, intelektualaca različitih generacija iz sva tri naroda, predanih Jugoslavena, brojni komunisti razočarani Durakovićevom partijom i njenom nemoći pred nacionalističkim razbijanjem Bosne i Jugoslavije.
Momir Bulatović je redovito dolazio na pripremne sastanke u Topčider, a zatim uključivao predstavnike partije komunista Crne Gore u rukovodeća tijela SK-PJ. Nije povlačio oštru liniju razgraničenja između svoje Demokratske partije socijalista – DPS, kako su se kasnije preimenovali crnogorski komunisti, i SK-PJ u Crnoj Gori.
Nagovještavao je, u početku, čak i moguće ujedinjavanje u jednu organizaciju. Iz Socijalističke partije Srbije – SPS-a nitko nije dolazio na sastanke u Topčider, pa ni kasnije kada se SK-PJ uselila u zgradu na Ušću, gdje je bilo i rukovodstvo SPS-a. Nisu odbijali suradnju, ali je nisu ni nudili. Kao partija na vlasti, ostavljali su sebi slobodu da surađuju sa SK-PJ na ljevici ili sa Srpskom radikalnom strankom – SRS Vojislava Šešelja na krajnjoj desnici, kako im i kada treba. U vrijeme o kojemu govorim, niti se Milošević osobno, niti preko svoje supruge dr Mire Marković, miješao u SK-PJ. Objektivno, to mu tada nije ni trebalo. Bio mu je dovoljan utjecaj na vrh Armije od čijeg je ponašanja u mnogo čemu ovisilo i ponašanje SK-PJ. Ulazak Mire Marković u SK-PJ nije bio bučan, prije bih rekao da se prikrala na vrhovima prstiju. Sumnjam da je to bračni par isplanirao, kako to danas izgleda. Nismo se poznavali, pa je to valjda bio razlog što mi je prilazila s respektom. Njezin utjecaj na odluke SK-PJ tih je mjeseci bio jednak kao i svakog drugog člana rukovodstva, pa i manji. Bila je istinski zaokupljena Jugoslavijom, socijalizmom kao svjetskim procesom i kataklizmom koja ga je zadesila u srednjoj i istočnoj Evropi. Prema događajima u Srbiji, Sloveniji ili Hrvatskoj odnosila se jednako kritički, nacionalizam joj je bio stran. Srbe u Hrvatskoj, metode borbe za odbranu nacionalne autonomije strogo je ocjenjivala, posebno je osuđivala njihovu generalnu politiku da nema više zajedničkog života s Hrvatima. Njeni će se stavovi mijenjati u godinama koje su dolazile. Postupno, ona je preuzela vodeću ulogu u SK-PJ, a preko supruga postala veoma utjecajna u SPS-u. Postala je netolerantna prema suprotnim mišljenjima, a protivnike je nemilosrdno čistila. Liderske ambicije dovele su je do zamagljenih i nejasnih političkih konstrukcija kakav je JUL.
Dao sam nešto malo više prostora ocjeni dr Mire Marković jer je
izvan svake sumnje da bračni par Milošević-Marković vlada Srbijom, a
Mira Marković upravo je preko SK-PJ stigla na otvorenu političku
pozornicu Srbije.
Poraz JNA u Sloveniji – što dalje?
Na historičarima je da ustvrde, kada se Slovenija odlučila otcijepiti od Jugoslavije.
Onemogućena da se oporavi, bez popune, uz stalan pritisak roditelja i porodica, da se vojnici vrate u Srbiju, agresivnu medijsku kampanju omalovažavanja vojnih starješina, JNA je konačno dovedena u položaj da potpuno ovisi o volji Miloševića – kako će je, gdje i zašto upotrijebiti. Velikosrpski plan odbrane "srpskih zemalja" na frontu Karlobag, Ogulin, Karlovac, Virovitica postavio joj se kao jedini izlaz po principu "uzmi ili ostavi". Za ovaj drugi slučaj, Jović i Milošević su pripremili ucjenu – formiranje vojske Srbije i napuštanje JNA. Ona više nije imala moralne i političke snage da se odupre. Prihvatila je velikosrpski politički i vojni koncept i izgubila jugoslavensko tlo pod nogama.
Neposredno poslije neuspjeha JNA u Sloveniji, na poziv generala Kadijevića, došao sam u Ministarstvo odbrane. Bila je kasna večer, on je bio sam u kabinetu vidno uznemiren, vrlo zamoren, slomljen pod teretom onoga što se dogodilo u Sloveniji. Sasvim nepovezano počeo je iznositi tok operacije i njezin žalostan kraj. Teškim riječima ponavljao je krivicu generala Adžića načelnika Generalštaba zbog slabe organizacije i rukovođenja operacijom. Optuživao je Adžića, da se nepotrebno miješao u pojedinosti, umjesto da je postavio jasan cilj operacije i dao zadatak generalu Kolšeku komandantu Zagrebačke vojne oblasti, da je utjecao na veličinu i izbor snaga, pratio tok i intervenirao kada je došlo do problema. Kadijevića je već od ranije brinulo moguće ponašanje generala Kolšeka, Slovenca po nacionalnosti, ukoliko dođe do krize u Sloveniji. Sada su se dogodile krupne stvari zbog kojih se mora odgovarati, a Kadijeviću nije bilo jasno što je u tome krivica konfuznog Adžićevog naređivanja, kako je rekao, a što ponašanje Kolšeka, i da li se radi o greškama ili zloj namjeri. Već je bio načisto s odgovornošću komandanata ljubljanskog i mariborskog korpusa, generala Popovića i Delića, jer su učinili ozbiljne previde i greške u okvirima njihove odgovornosti, bez obzira na slab rad komande Zagrebačke oblasti i Generalštaba. General Čad, također Slovenac, komandant riječkog korpusa uspješno je izvršio svoj dio zadatka na južnim odsjecima jugoslavensko-italijanske granice. Radio je odlučno i nije čekao da mu Kolšek ili Adžić narede da se brani kad je napadnut ili da izviđa ispred sebe i uklanja prepreke koje mu se namještaju. Potom je Kadijević počeo o svojoj i Adžićevoj odgovornosti. Smatrao je, da je minimum što moraju uraditi – da podnesu ostavke, iako bi časno bilo ubiti se i spasiti dostojanstvo Armije, rekao je. Za Antu Markovića je meni spočitavao. "Kurvanjski se ponašao kao uvijek – pere ruke od svega, nije znao da će Armija upotrijebiti silu u izvršavanju zadataka (!), nije ga trebalo uključivati", ljutio se Kadijević.
Predložio sam mu, da ne gubi vrijeme na ono što se dogodilo, nego da
se brzo razmotri s Generalštabom što treba učiniti, da JNA izbije na državne
granice u Sloveniji i očuva integritet SFRJ na njima. Nije bilo sporno da
se kadrovske smjene moraju učiniti, da se cjelovita analiza neuspjeha u
Sloveniji mora izvršiti, ali ipak ostaje glavni zadatak: izbijanje na
granice i očuvanje integriteta zemlje. Vrijeme je protjecalo i neuspjeh
JNA brzo se pretvarao u svršen čin. Nestajala je Jugoslavija za što je
neposrednu odgovornost sada snosila Armija, a ne više ni rukovodstvo
Slovenije ni Federacije.
Kadijevića treba smijeniti
Krivica
za izlazak Slovenije iz SFRJ, uz primjenu sile, pripisuje se JNA uz najteže
optužbe njezinog vojnog vrha. Profesor Mira Marković me je u nekoliko
navrata tokom zime i proljeća 1991, dok je JNA sasvim nepotrebno popuštala
pred nasrtajima hrvatskih nacionalista i njihove paravojske, molila da
utječem na generala Kadijevića da ne dozvoli da se u narodu ruši ugled
JNA i stvaraju uslovi za opći juriš nacionalista na zajedničku državu
i njezine institucije u svim dijelovima Jugoslavije. Tvrdila je da imam više
utjecaja na Kadijevića od bilo koga drugog, da ona to zna i zato se čudila
što ozbiljnije ne interveniram. Ja sam, dakako, poduzimao što sam znao i
mogao, ali nisam smatrao potrebnim da nju o tome izvještavam.
Na optužbe protivu JNA odgovarao sam općim političkim i psihološkim prilikama stvorenim u zemlji i teškom položaju Armije, za što ona objektivno nije kriva. Nerazuman postupak generala Kadijevića da prati i snima uvoz oružja iz Madžarske u Hrvatsku umjesto da oružje zaplijeni čim se šleperi pojave na Dravi, bez obzira da li je ideja bila njegova ili mu je nametnuta, nisam ni pokušavao braniti. Nisam imao nikakve moralne obaveze. Nije mi bilo poznato što se događa dok filmski snimak nije bio pripremljen za prikazivanje. Dužnost i obaveza generala Kadijevića bila je da spriječi ilegalni uvoz oružja u zemlju. Svakome je bilo jasno, da će uvezeno oružje i njime naoružane falange HDZ-a dovesti do krvoprolića. Rukovodstvo JNA nije smjelo previdjeti, da će se sresti s uvezenim oružjem bilo da će morati razoružati partijsku vojsku HDZ-a što se, nakon uvoza oružja, u narodu naširoko očekivalo, bilo da će ono biti upotrebljeno protiv JNA u otvorenom sukobu. A to se moralo pretpostaviti. Navodno očekivanje, da će hrvatska i jugoslavenska javnost biti šokirane do te mjere, da će tražiti neopozivi odlazak HDZ-a i Tuđmana s vlasti, u nastalim prilikama u Jugoslaviji, djelovalo je neozbiljno.
Nakon Slovenije više nitko nije bio spreman prihvatiti nerazumno ponašanje armijskog rukovodstva. Optužbe su stizale od jugoslavenski opredijeljenih građana iz Zagreba, Sarajeva, Skoplja, iz rukovodstva SK-PJ, jednom riječju – sa svih strana.
Posve uvjeren, da je vojni vrh propustio zadnju priliku da protuudarom u Sloveniji preuzme sudbinu zemlje u svoje ruke, bio sam odlučan da se pripadnicima JNA javno stavi na znanje da Armija mora promijeniti svoje ponašanje u odnosu na sudbinu zemlje.
Predložio sam nekim članovima rukovodstva SK-PJ da pred javnošću upozore Armiju, da ne može očekivati njihovu podršku, ako ne prihvati svoju ustavnu obavezu da brane integritet SFRJ i da se ne obazire ni na čiju opstrukciju, uključivo Predsjedništva kao vrhovnog komandanta. U štampi je došlo do takovih napisa. Jedan vrlo kritički članak profesora dr. Miće Carevića iz Banja Luke naišao je na oštru osudu rukovodstva SK-PJ u Bosni i Hercegovini, bio je uočen u rukovodstvu Armije i utvrdilo se, da ja stojim iza njega*. Armija nije, međutim, mijenjala legitimistički kurs poslušnosti formalno Predsjedništvu SFRJ, a stvarno Miloševiću, što je djelovalo apsurdno u potpuno nelegitimnom ponašanju svih institucija, političkom i ustavnom kaosu u zemlji.
Mira Marković me u julu '91. zamolila da primim generala Nikolu Ljubičića. Kao razlog za susret navela je, da Ljubičić već nekoliko puta dolazi k njezinom suprugu i k njoj, da je depresivan zbog događaja u Jugoslaviji i razočaran ponašanjem Armije, da je plakao i tražio da se nešto preduzme. Nju je zamolio da mu omogući susret sa mnom. Do sastanka je došlo početkom augusta '91. u zgradi CK na Ušću. Prisutni su bili predsjednik SK-PJ Dragan Atanasovski i Mira Marković iz najužeg rukovodstva SK-PJ. Tražio sam da oni budu prisutni – bilo je jasno da će Ljubičić pokrenuti krupna pitanja i da svemu tome treba dati odgovarajuću formu.
Ljubičić je u uvodu pozdravio moje angažiranje u SK-PJ i u Armiji, za odbranu Jugoslavije. On nije pristupio SK-PJ, rekao je, zbog poodmaklih godina i što ga svojim imenom i političkim bremenom ne želi teretiti, ali u svemu podržava i misli da bi odlučnije trebalo prekinuti kolebanje Armije, da izvrši svoju ustavnu obavezu. On je, navodno, smatrao da za člana Predsjedništva SFRJ iz Hrvatske treba da dođem ja, a ne Stipe Šuvar, da je uvjeren da bih ja blagovremeno znao staviti stvari na svoje mjesto. Slušao sam ga, znao sam da je on posljednji čovjek koji bi me predložio za Predsjedništvo, ali u tom času to je bilo bez značaja. Čekao sam da li će nešto konkretnije tražiti. Pratio je moju zainteresiranost i odlučio se da kaže ono zašto je tražio susret: treba smijeniti generala Kadijevića jer je nesposoban da u nastaloj krizi dalje vodi Armiju – izjavio je Ljubičić. Podsjetio me na izbor Kadijevića za ministra i ustvrdio, da sam ja bio taj koji sam ga nametnuo. On vjeruje, da mene Kadijević i sada sluša, da ja mogu tražiti da odstupi, a da nađem generala koji će ga zamijeniti. O drugima iz vrha Armije nije bilo riječi, niti je spominjao ijedno konkretno ime generala za dužnost ministra. Složili smo se oko ocjene Kadijevića, pa sam postavio pitanje Ljubičiću kako misli da ga smijeni. Odgovorio mi je, da jednostavno odem kod njega i ubijedim ga da podnese ostavku. Ljubičić je spreman poći sa mnom, ako mislim da je potrebno. Moje slijedeće pitanje je bilo, tko će izabrati generala na mjesto ministra, postaviti ga na dužnost i što bi taj general trebao učiniti u Armiji, i s Armijom? Ljubičić mi je odgovorio, da znam armijski kadar i da nađem generala, a postavljanje je formalna stvar. Na drugi dio pitanja nije odgovorio, jer je ono zadiralo u najkrupniju stvar o čemu Ljubičić najvjerojatnije nije imao stav. Shvatio sam, da je stvar suviše ozbiljna da bi se ad hoc rješavala i zaključio razgovor, da ću o svemu razmisliti i ukoliko mi on – Ljubičić – bude trebao, da ću mu javiti.
Izvan svake sumnje je bilo, da Ljubičić nije došao k meni bez suglasnosti Miloševića u čijoj se kući o Kadijeviću i Armiji raspravljalo. Dalje promišljajući, shvatio sam da je Ljubičić uključen u akciju, a da mu nije jasno da je neodlučnost Kadijevića samo dio problema, a cjelina problema je da li će se JNA založiti za Jugoslaviju ili veliku Srbiju. Ljubičić je u razgovoru iskreno govorio o odbrani Jugoslavije, on je tako uvijek mislio, bez obzira što je podrška Miloševiću objektivno vodila u drugom pravcu. Kadijević je, također, bio za odbranu Jugoslavije ali nije imao smionosti da učini pravi korak i ostvari cilj.
Odlučio sam, da Ljubičića isključim kao posrednika i da direktno odem k Miloševiću, odakle je i potekla inicijativa za smjenu Kadijevića. Milošević me odmah primio, znao je o čemu može biti riječi. Zamolio sam ga, da mi kaže što hoće postići smjenom Kadijevića. On je kratko iznio ocjenu o Kadijeviću i zaključio, da je izgubio ugled i podršku u Armiji i da ga treba smijeniti. Postavio mi je pitanje, može li se to mirno izvesti i koga predlažem da ga zamijeni.
Nisam mogao dozvoliti, da se odgovornost za rušenje Jugoslavije svede na Armiju i Kadijevića osobno i odlučio sam se, da kažem na koji se način zemlja može spasiti od katastrofe u koju je upala. Uzeo sam riječ i prvo rekao, da nije nikakav problem smijeniti Kadijevića, da ima generala koji mogu Armiju odlučno i uspješno voditi, a zatim – pravi zadatak Armije jeste, da preuzme svu odgovornost za rješenje krize od Slovenije do Makedonije, ali da svi oni – predsjednici republika uključivo i on sam – Milošević, moraju otići s vlasti. Pritvrdio sam, da je to jedino rješenje u pokušaju da se spasi Jugoslavija, premda je i za ovaj pokušaj možda već kasno. Milošević je bio iznenađen, ali je promptno reagirao: Zašto ja, jedini sam koji podržavam Armiju i branim Jugoslaviju? Ljutito se digao i krenuo prema vratima, što je bio znak da smo razgovor završili i da napustim kabinet. Nije mi bilo svejedno, ali sam već u dolasku na razgovor bio spreman na najgore. Ništa se nije dogodilo, mirno sam napustio palaču i otišao.
Samo krajnje naivan čovjek mogao je pomišljati da će Milošević, kako bi spasio Jugoslaviju, mirno napustiti stolicu, kao uostalom ni jedan jedini od republičkih vođa. Meni, međutim, nije ostalo ništa drugo, nego da mu kažem, kada mi je već pružio priliku, kako se uistinu može sačuvati integritet Jugoslavije, a sve drugo da je samo manipulacija ljudima i narodima, demagogija i laž. Znao sam, da će mogućnost mog utjecaja na daljnji tok događaja biti sasvim sužena. Utoliko više, što mi je zabranjeno da s grupom generala pođem u Krajinu, čime je iskopan rov između mene i Kadijevića i dijela armijskog vrha. Ipak, i dalje sam bio uvjeren da bi odlučni koraci brzo okupili poniženi armijski kadar, imao sam kontakte s vrlo odgovornim komandantima i oficirima i oni su me uvjeravali, da nije sve izgubljeno. Grupa oficira iz gardijske brigade, poslije Slovenije, dolaskom u Generalštab sa zahtjevom, da Armija mora odlučnije djelovati iskazivala je opće raspoloženje starješina u JNA. Zahtjeva je bilo mnogo više, samo svi nisu mogli stići u Generalštab, ali to nije umanjivalo njihovu spremnost da se angažiraju, kada ih pozovu i povedu.
Lično sam sada morao biti mnogo oprezniji, svjestan da će službe bezbjednosti – Srbije i Armije – biti mi za petama**.
*Ubrzo, otvorio se proces javne političke i moralne diskvalifikacije visokih armijskih kadrova koji će trajati sve do istjerivanja iz JNA sedamdeset generala, među njima i onih koji su započeli "osvetu". Pogrom je nastavljan i poslije nestanka JNA i formiranja oružanih snaga Srbije i Crne Gore, prema dnevnoj potrebi režima, vojske, stranačkih lidera, ratnih vođa, kumova, najrazličitijih organizacija kriminalaca čije je bogaćenje u ratu i nesreća ljudi postao jedan od važnih motiva rata. Štampa i masmediji svakodnevno su otkrivali nove izdaje, konspiracije i sumnjive radnje JNA ("Opera" s Rakočevićem i Boškovićem iz KOS-a; podzemni tuneli u Vukovaru davno prije pripremljeni u korist Hrvata za hrvatsko-srpski rat; istraživanja Žak Kusto-a na Dunavu u istu svrhu; Kukanjac i Alija Izetbegović, Trifunović i oko njega; podzemne hale ispod Titove rezidencije u Užičkoj ul. u Beogradu sumnjive namjene; rudnik urana Lepenski vir i odlaganje nuklearnog otpada isključivo u područjima naseljenim Srbima – Krajina, Bosna; rasformiranje divizija i formiranje korpusa kao najevidentnijeg argumenta izdaje i ONO kao Titova podvala), stvarale se senzacije i raspinjalo generale bivše JNA na stup srama i poniženja. Portparoli nove vojske objašnjavali su, da tek poslije temeljitog razotkrivanja ideološke i moralne trulosti, vojnog amaterizma i neukosti JNA i njezinih vodećih kadrova, mogu se stvarati zdrave osnove nove srpsko-crnogorske vojske koja se formirala. Uvjereni, da najveći broj armijskih kadrova, iz iste – Titove škole kao i otpušteni generali, razmišlja na isti način i da bi bili spremni okrenuti tok događaja, ako im se pruži šansa, nisu imali skrupula u "raskrinkavanju" JNA, njezinih kadrova u odnarođenosti od srpskih nacionalnih interesa i duhovne otuđenosti od pravoslavlja.
**Moj slijedeći susret s Miloševićem pao je u proljeće 1993. kada sam morao protestirati protiv maltretiranja srpske policije na graničnom prijelazu s Mađarskom, pri odlasku i povratku. Milošević me uvjeravao da se to moglo dogoditi sasvim slučajno, možda me nisu prepoznali. Sasvim sigurno su me prepoznali, štoviše to su mi i rekli, pa ne mogu prihvatiti bilo kakvu slučajnost i tražim da se prekine s poniženjima, rekao sam Miloševiću. Da bi me uvjerio da uživam njegovo poštovanje povukao je argumenat kako su mu iz SDB-a Srbije podnijeli kratku informaciju o mom boravku u Londonu i razgovoru s britanskim političarima i novinarima, a on ih je ukorio: "Ako nemate drugog posla, nego pratiti s kim će admiral Mamula razgovarati, onda vas i ne treba".
Činjenica je da je samo on mogao odobriti da me prate i nitko drugi.
