Srpsko-crnogorske kulturne veze
U senci politike
Ostaje nada da će Srbi i Crnogorci u budućnosti,
zajedničkoj ili separatnoj, biti dovoljno mudri da se piljarski ne svađaju
oko toga da li je, recimo, jedan Pekić više srpski ili crnogorski pisac,
ili oko toga da li je u Kišu, na primer, bilo više srpske ili crnogorske
krvi
Ne
bez zrnca ironije, beogradska štampa je nedavno prenela kako se
crnogorski književnik Jevrem Brković u ime svojih sunarodnika izvinio
Hrvatskoj i Hrvatima, posredstvom njihovog tiska, i istom prilikom izjavio
kako Crna Gora sada, umesto srpske šajkače i opanaka, nosi građansko,
mediteransko odelo. Nova crnogorska realnost – to je omiljena sintagma u
krugovima aktuelne kulturne elite Montenegra. A jedan od krupnih i najvažnijih
projekata koje ta nova stvarnost zahteva i čini mogućim jeste i
stvaranje novog crnogorskog kulturnog modela, novog ili obnovljenog
kulturnog identiteta. To, svakako, podrazumeva i hitno saniranje bolesti
koje je Crnoj Gori, kao uostalom i Vojvodini i takozvanoj unutrašnjosti
Srbije, donela izrazito centralistička kulturna politika SR Jugoslavije
(ako u slučaju ove države uopšte postoji nešto što bi se zvalo
kulturnom politikom). Valjda nije sporno mišljenje da se ovde jedino
Beograd kao kvazimetropola smatra bitnim središtem kulturnih zbivanja.
Neki u Crnoj Gori kažu – ne samo to!
"Neprijeporno je da je Crna Gora bila najinferiorniji dio one
Jugoslavije", kaže Balša Brković, književnik i urednik kulturne
rubrike podgoričkog dnevnika "Vijesti".
"U nas se dogodio paradoks: na crnogorskim terenima ostali su
vidljivi tragovi svih pisanih civilizacija Evrope, još krajem XV veka
Crna Gora je slijedila Gutenberga, ali univerzitet i akademije još nose
pionirske marame", izjavio je nedavno Novak Kilibarda, književnik i
političar.
FRUSTRACIJE: A većinu
razloga za rečenu inferiornost Crne Gore Balša Brković vidi u
"strategiji, kulturnoj i političkoj, države Srbije i njenih profašističkih,
šovinističkih elita": "Srbija se ni do danas ne uspijeva
osloboditi te svoje frustracije – paternalizam nad crnogorskom kulturom
je nešto u čemu nema znatne razlike između vašeg diktatora i njegovih
protivnika. No, držim da smo već u situaciji da ovaj problem iz
nezdravih, emotivnih sfera prenesemo u prostor racionalnog. A tada su
stvari kudikamo jasnije: i za Srbiju i za Crnu Goru prirodniji je i logičniji
– samostalan put. Sve Jugoslavije u ovom vijeku odlazile su uz orgiju
krvi, i bilo bi lijepo da ova, posljednja, već odavno sasvim virtuelna država
umre bez umiranja... Zapravo, budimo u prostoru fakticiteta: ova država i
ne postoji."
Dakle, kada se govori o sadašnjosti veza u kulturi između Srbije i
Crne Gore, neizostavno se govori u svetlu političkih razilaženja
Beograda i Podgorice. Više se ni o zajedničkoj ili manje zajedničkoj
istoriji, tradiciji, poreklu, jeziku ... ne govori nezavisno od faktora
Slobe i Mila i ključnog pitanja da li će u bliskoj budućnosti biti
nekakve zajedničke države Srbije i Crne Gore. Kao što reče g. Brković,
prethodna Jugoslavija umrla je u krvavom orgijanju i u, možemo dodati,
grubo nametanom brisanju nebrisivih bliskosti južnoslovenskih naroda. Kao
da činjenica početka života u različitim državama nužno znači i
generalno čišćenje, to jest diferenciranje jezika, pamćenja, duhovnih
potreba...
"Postoji opasnost u ležernosti istorijskih uvida", kaže za
"Vreme" prof. dr Ratko Božović, sociolog kulture. "Velika
je ideološka zbrka. Greške nastaju kada se za identitetom kulture traga
polazeći od geopolitičkih iskustava ili uvreženih predrasuda. Političko
je sada dominantno u određivanju svega što se dešavalo i što se dešava.
A kultura mora ići sa toplim talasom, sa tolerancijom, sa otvorenošću...
kakve nikada nema u politici." Profesor Božović dodaje da je pod
plaštom aktuelne političke zbilje i pod hipotezom nacionalističke
isključivosti teško biti tolerantan prema razlikama, prema vizijama,
prema vrednostima.
TRASIRANJE BUDUĆNOSTI: Iz
Crne Gore upravo poručuju da je tolerancija ključni argument kulturne
budućnosti koja se sada trasira. "Bilo kakav autentičan crnogorski
kulturni model mora valorizovati činjenicu da smo mi narod i kultura
Granice, velike metafizičke granice koja odvaja evropski Istok i Zapad,
te da smo kao takvi, ljudi granice, predodređeni za komunikaciju i
toleranciju... Dalje, Crna Gora je mediteranska zemlja, a Mediteran je
veliki civilizacijski palimpsest – i ta je činjenica od suštinske važnosti
u kreiranju bilo kakve kulturne politike. I, ono najvažnije –
crnogorska inferiornost decenijama je kreirana – odsustvom
institucija... Sve to, novi fakulteti, pozorišta, asocijacije, svjedoči
kulturnu dinamiku kakva doista nije karakterisala Crnu Goru
poodavno", kaže Balša Brković.
Iskreno govoreći, neki u Beogradu se plaše da će u toj novoj
dinamici izgubiti korak, to jest pozicije koje su, iz svoje beogradske
perspektive, imali i u kreiranju kulturnog života Crne Gore. Naravno,
kada se stvar posmatra "na terenu", nezavisno od deklarativnih
koncepata, uočljiva je pometnja izazvana određenim pomeranjima (ili tek
najavljenim pomeranjima) u kulturnom establišmentu federalne jedinice,
koja je, nesumnjivo, spremna da izdvaja veće novčane iznose za kulturni
razvitak. A pre ili kasnije, sve dođe do pitanja novca i moći. Nije
tajna da se u Crnoj Gori mogu čuti najave "pritezanja"
beogradskog ili srpskog lobija koji, po nekim razmišljanjima, drži konce
u nekim vrlo važnim i skupim crnogorskim manifestacijama i institucijama.
S druge strane, iz Beograda povremeno stižu "zaplašivanja"
Crnogoraca opasnostima koje sobom nosi zatvaranje u uske lokalne okvire,
mogućim kulturnim autizmom male sredine kakva je Crna Gora.
SPAS OD AUTIZMA: "Sigurna
sam da se Crna Gora spasila od mogućeg autizma u kulturi", rekla je
u jednom nedavnom intervjuu Branislava Liješević, direktor Festivala
"Budva grad-teatar". "Ta opasnost je postojala i ovde, kao
i u Hrvatskoj, Bosni i drugim prostorima bivše Jugoslavije, kojima je
zatvaranje kulture u nacionalne okvire bila idnikacija najstrašnijih dešavanja
koja su nakon toga usledila."
Na pitanje da li u današnjoj Crnoj Gori ima animoziteta prema importu
produkata kulture i kulturnih delatnika iz Srbije, naš sagovornik Brković
kategorično odrečno odgovara. "Ne samo da nema animoziteta već i
dalje postoji manir nekritičkog prihvatanja svega što ima beogradski
predznak... Pa, nedavno je igrana predstava (napravljena crnogorskim
novcem) na ekavskom narječju, koje, kao što vam je poznato, u Crnoj Gori
i ne postoji... Konačno, Crnogorci nikada nijesu spadali u netolerantne
narode. Vjerujem da će u nekoj veoma bliskoj budućnosti Crna Gora biti
tako postuliran kulturni prostor da će saradnja funkcionisati ne samo u
pravcu Beograda već podjednako i Rima, ili Sarajeva i Zagreba... Svaka
kulturna saradnja podrazumijeva najmanje dva subjekta i nešto vrijedno
razmjene... I inače, izgleda da smo u vremenu koje nameće traženje
novih puteva, a to i nije tako neinspirativna povijesna situacija..."
Na ovom burnom tlu nedostatak inspiracije je redak problem. Često se,
međutim, dešava manjak mudrosti. Ostaje nada da će Srbi i Crnogorci u
budućnosti, zajedničkoj ili separatnoj, biti dovoljno mudri da se
piljarski ne svađaju oko toga da li je, recimo, jedan Pekić više srpski
ili crnogorski pisac, ili oko toga da li je u Kišu, na primer, bilo više
srpske ili crnogorske krvi.
Radovan Kupres
