Papin 80. rođendan
Duhovnost univerzalne geografije
Izložen utjecajima dviju struja u samoj kuriji –
tradicionalističkoj u Zapadnoj Evropi i nacional-katoličkoj u zemljama
Srednje Evrope, Karol Wojtyla je možda prvi papa koji misli u
kategorijama ekumene
"Oni
pokušavaju da me razumiju gledajući izvana, ali mene je moguće shvatiti
samo iznutra", rekao je Karol Wojtyla, alias papa Ivan Pavao II, u
jednom od mnogobrojnih razgovora koje je vodio sa svojim službenim
biografom, američkim sociologom Georgeom Weigelom, piscem prošle godine
objavljene obimne biografije Svjedok
ufanja (Witness to Hope). U
nemogućnosti dakle da vršimo introspekciju, ne preostaje nam ništa
drugo no da – gledajući izvana – ponovimo neke od raširenih
predrasuda na adresu čovjeka koji je svojim pontifikatom obilježio kraj
ovoga stoljeća. Timothy Garton Ash – jedan od najboljih poznavalaca
Srednje Evrope – a koga bi bilo teško optužiti za sklonost k papizmu
(ako ni za što drugo onda zato što je on anglikanski, a ne katolički
nevjernik), napisao je bio prije poldrug godine, u londonskom The
Independentu, da je papa Ivan Pavao II "najveći čovjek naše
epohe". Ova ocjena, koja ostaje na razini novinarske površnosti i
sklonosti k ginesovštini, što nas ipak čudi kad je riječ o jednom
profesoru s Oxforda, popraćena je, na sreću, razložnom argumentacijom.
Agnostik anglikanske provenijencije obračunava se s dvama stereotipima:
po prvom, papa je desničar, a po drugom, on je ljevičar. Zahvaljujemo
Timothyu Gartonu Ashu što nas je doveo do ovog raskrižja. Dalje, po
nedokučivim putovima Gospodnjim, možemo sami.
Karol
Wojtyla, najveći globe-trotter
u povijesti papstva, pisac brojnih enciklika i apostolskih pisama, ne
postavlja se ni lijevo ni desno, već ispred i spram velikih pitanja
suvremenoga svijeta i poslanja same Crkve. Jest, bio je junak križarskoga
rata protiv komunizma, tog Carstva Zla, kako je volio reći Ronald Reagan,
njegov najbliži suborac na istom zadatku. William Clark, najutjecajniji
savjetnik bivšeg američkog predsjednika, u intervjuu koji je u studenome
prošle godine dao mjesečniku Catholic
World Report otkriva kako je s drugim katolicima iz Reaganove
administracije: Williamom Caseyom, tadašnjim načelnikom CIA-e, i
Vernonom Waltersom, ambasadorom pri UN-u, razmjenjivao informacije s
papom, uz posredovanje apostolskog nuncija u Washingtonu Pija Laghia, i da
su svi oni zajedno predstavljali stožer "pobjedničke
suradnje". Wojtyla, kao Poljak, nikad nije prihvatio Jaltu,
tu novovjekovnu verziju ugovora iz Tordesillasa (1494), kojim je njegov
predšasnik, Aleksandar VI, podijelio bio novi svijet na portugalski i španjolski
posjed. No, pobjeda nad komunizmom nije u pape izazvala onu vrtoglavicu od
uspjeha, o kojoj je znao govoriti drug Josif Visarionovič. Posjetivši
prošle godine ponovno Meksiko – prvi put papa je posjetio tu zemlju
1978, i to je bio njegov prvi posjet inozemstvu nakon izbora za pontifeksa
maksimusa – izgovorit će i ove riječi: "Kad sam prvi put kročio
na američko tlo, svijet je još bio podijeljen na Istok i Zapad. Danas,
to je suparništvo nestalo. Nakon propasti Sovjetskog Saveza, Sjedinjene
Američke Države su ostale same. Ne znam je li to dobro (!), ali je
tako." Onda kad su tisuće i tisuće direktora marksističkih centara
bacili svoj kredo u idejnu staretinarnicu, a na sebe navlačili kostime čikaške
i drugih večernjih škola za brzopotezne tranzicije – papa je znao reći
kako treba očuvati "jezgru istine" u marksizmu. Kao što je
marksistička antropologija, upravo kao negacija transcendencije koja je
imanentna Čovjeku, vjerovao je papa, osudila komunizam na neizbježni
odlazak sa povijesne scene, tako i fetišizam tržišta i hedonističke
potrošnje, uklanjajući svaku duhovnu vrijednost – transcendentnu ili
imanentnu svejedno – stvara ono što on nije nikad prestao proklinjati:
kulturu smrti. Papin nauk o socijalnoj problematici nije izložen samo u
enciklici Centesimus 
Annus,
u kojoj su mnogi i prebrzo vidjeli pomirenje katoličanstva s
liberalizmom, već i u enciklikama Sollicitudi
Rei Socialis i Evangelium Vitae,
u kojima se izrijekom tvrdi kako Evanđelje ne poziva čovjeka na oslobađanje
od grijeha jedino u njegovoj privatnoj, već također i u njegovoj društvenoj
dimenziji, koja u sebi uključuje i "grijeh struktura"! Kad je
papa obznanio svoju želju da posjeti Irak, do posjeta je trebalo doći
ovoga proljeća, američka je vlada vršila velike pritiske da ne dođe do
najavljena susreta pape i Saddama. Govoreći s monsinjorom Tauranom – šefom
vatikanske diplomacije – veličanstvena će Madelaine Albright reći:
"Kako je moguće da se papa rukuje s jednim kriminalcem?" Jedno
visoko kurijsko lice, koje je htjelo sačuvati anonimnost, tom je prigodom
u sebi pomislilo: "Pa, papa se rukovao i s Billom Clintonom!"
Posjet je Iraku morao biti odložen, a portparol Svete stolice Navarro
Valls nalazi za shodno da naglasi kako papa "ne prihvaća veto ni od
koga, te da i dalje gaji nadu da posjeti Irak". Da bi se predočila
proturječnost papine međunarodne akcije, često se iznosi rezerviranost
Vatikana prema željama maronita da osnuju vlastitu državu u Libanonu i
spremnost da prvi priznaje nezavisnost dviju "katoličkih" bivših
jugoslavenskih republika: Slovenije i Hrvatske. Talijanski teorijski časopis
za strateške studije Limes tim
povodom piše: "Zacijelo, papu je u njegovoj greški podržavao
hrvatski lobi u Vatikanu i njegov 'ministar inozemnih poslova' Jean-Louis
Tauran, koji je u svom izvještaju o misiji u Jugoslaviji, u kolovozu
1991, zapisao: 'Sveti oče, Jugoslavija više ne postoji. Kad sam bio u
Zagrebu, imao sam dojam da se nalazim u Beču, kad sam bio u Beogradu, kao
da se nalazim u Istanbulu!'" I u nastavku slijedi: "Direktori Limesa
pokušali su kontraeksperiment, i otišli su u Istanbul da pronađu
Beograd, ali ga i dalje traže. Ako ga budu našli, o tome će javiti u
slijedećem izdanju!"
Izložen
utjecajima dviju struja u samoj kuriji – tradicionalističkoj u Zapadnoj
Evropi i nacional-katoličkoj u zemljama Srednje Evrope, Karol Wojtyla je
možda prvi papa koji misli u kategorijama ekumene. Ni Istok ni Zapad, u
političkom, ali ni Sjever ni Jug, u ekonomskom značenju. Evanđelje ne
zna za geografske širine i dužine. Ili, kako sam Wojtyla kaže:
"Moja duhovnost ima nešto od geografije, a papina geografija može
biti samo univerzalna."
Sto lat i wiecej – "Živjeli sto godina, pa i više! – nazdravljalo se papi prošloga četvrtka, na njegovom materinskom jeziku, kod "Svete Marte", u poznatom kardinalskom konaku, uz šampanjac nakon objeda kojemu je prisustvovalo 115 zvanica. Navodeći riječi svog velikog predšasnika Leona XIII, tog "crvenog pape" koji je upravljao Petrovom barkom na prijelazu iz XIX u XX stoljeće, mogao im je odgovoriti: "Djeco moja, zašto ograničavati dobrotu Božju?"
Frano Cetinić
