Branko Mamula: "Slučaj
Jugoslavija" (4)
Refleksije na Kosovo
Iskustva krize na Kosovu i moguća
NATO intervencija i na kopnenom frontu upućuje VJ na zaključak, da bi
joj jedini izlaz bio vođenje borbenh dejstava po konceptu ONO odnosno
partizanski i kombinirani oblik oružane borbe
Hipokrizija
i dupli standardi u slučaju Kosova i Srbije naprosto bodu oči, protivni
su svakoj racionalnoj prosudbi i ne mogu se prihvatiti za osnovu izgradnje
zdravih međudržavnih odnosa i
stabilnog mira nigdje, a najmanje na multietničkom i tradicionalno
nemirnom Balkanu. Jugoslavenska kriza, intervencija NATO u Bosni, a
posebno sada na Kosovu evidentna je opomena.
Međunarodno-pravni i vojni aspekti rata protiv SRJ
zahtijevaju posebnu osudu. Sjevernoatlantska vojna alijansa povrijedila je
povelju UN, ignorirala Savjet bezbjednosti, pogazila jednu za drugom
odredbe ratnog prava i međunarodnih konvencija o ratnim sredstvima i
postupcima, zaštiti civilnih žrtava... Da bi se opravdale teške povrede
zaštite civilnog stanovništva NATO je, s jedne strane pronalazio i izmišljao
najrazličitija objašnjenja, pojmove i termine, a s druge, kada se više
ničim nisu mogle braniti civilne žrtve posezalo se za statistikom (a još
je davno britanski premijer Disraeli rekao, da je statistika jedan od
razloga zašto ljudi lažu) pa se iznosilo kako se na desetke hiljada
polijetanja mora dozvoliti greška od jedan do dva posto, išlo se čak
dotle da se nečovječno ponašanje druge strane uzimalo za opravdanje.
Ukratko, kada je dobio odriješene ruke, NATO se odmetnuo i ponašao siledžijski.
Svijet se uplašio i uslijedili su protesti i upozorenja sa svih strana,
među kojima i oni utjecajnih prethodnih, pa i aktualnih američkih državnika.
Kolebanja oko cilja za
kranji rezultat vazdušne operacije protivu SRJ
imala su uništenu zemlju, a sačuvane oružane snage. Redovno su
rezultati rata bili obrnuto: poražena ili uništena vojska uz manje ili
veće štete nanijete zemlji. Neobičan rezultat dovodi u pitanje na
jednoj strani, primijenjenu vojnu doktrinu i tehnologiju a na drugoj
strani, ideju i sam cilj vojne
kampanje protiv SRJ. Taj dio ocjene mora se ostaviti objektivnom sudu
kada se bude raspolagalo informacijama svih sudionika rata, zemalja i posrednika
u traženju mira. Ponovno se pokazalo da se vazdušnim udarima ne
može savladati odbrambeni sistem i oružane snage jedne zemlje. Nije se uspjelo i pri krajnje nepovoljnom općem odnosu vojnih snaga, osobito u
vazduhoplovstvu i protuvazdušnoj odbrani, kakav je bio odnos NATO – VJ.
Primijenjena vojna doktrina nastala krajem I svjetskog rata i razvijana u
SAD između dva rata nije položila ispit u Drugom svjetskom ratu. Njemačka
je tri godine bila zasipana tonama bombi, ali dok nisu stigle armije Žukova
i Konjeva s Istoka, Bredlija i Montgomerija sa Zapada njemačka je vojska
vodila žilavu odbranu. Ovo što se dogodilo SRJ naliči na taktiku
koju je razradio britanski vazduhoplovni maršal Haris komandant savezničke
bombarderske komande koja je februara '44. uništila Drezden, iako
to nije imalo bilo kakav vojni značaj.
Slučaj je poslužio kao jedan od primjera da
UN u Ženevi 1949. godine usvoje deklaraciju o zaštiti civilnih žrtava
rata.
Prerano je davati konačan sud o uspjehu ili
neuspjehu NATO. Njegova je efikasnost uvijek bila sporna, a sada se, za
njegove kapacitete i ambicije, očitovala na malom poligonu. Nakon Kosova,
Rusija se neće moći dalje uvjeravati da se ne treba bojati širenja
NATO. Evropljani će odlučnije krenuti u izgradnju vlastitog sistema
bezbjednosti i sposobnosti intervencija u konfliktima na kontinentu.
Odnosi SAD i EU ući će u novu fazu preispitivanja. Savjet bezbjednosti
će morati potražiti i drugačiji način komandovanja snagama UN osim
komandne strukture NATO. U ovom času problem komandovanja pretvorio se u
diplomatski sukob Rusije i SAD jer ruski kontingent na Kosovu ne prihvaća
potčinjavanje NATO–u. U Bosni, zapadno od Drine to se i moglo, ali na
Kosovu i samom srcu Balkana to je sasvim druga stvar. Geostrategijski položaj
Kosova bio je od značaja već u starom i srednjem vijeku kao važna
raskrsnica puteva na Balkanskom poluotoku i prema Jadranskom moru. Kosovo
je privlačilo i svojim rudnim bogatstvom. U vrijeme velikih oslobodilačkih
pokreta balkanskih naroda, posebno – Srba, Albanaca i Grka i razaranja
onemoćale Osmanlijske imperije, obnavlja se geostrategijsko značenje
Kosova dogovorom Velikih sila o rješenju istočnog pitanja na Berlinskom
kongresu. Karakteristične su ocjene austrougarskog generalštaba iz 1895.
godine, da se regionom Balkana vlada preko Kosova, a ne iz Istanbula. Slično
shvaćanje imala je Italija u Drugom svjetskom ratu prije ulaska u
Albaniju i napada na Jugoslaviju. Najnovija situacija u i oko Kosova upućuje
na izvjesne podudarnosti u prošlosti.
Tradicija JNA
Razmještaj NATO snaga na Kosovu ima šire
geostrategijsko značenje od samog utjecaja na Balkan i sređivanju odnosa
među balkanskim narodima i državama. Dok Evropa ima neposredne interese
i to u strukturiranju Balkana i da ga približi svojim političkim,
kulturnim, privrednim i bezbjednosnim institucijama, dotle interesi i
projekcije SAD idu prema Rusiji, Kavkasko–kaspijskom regionu, Bliskom i
Srednjem istoku kao područjima njihove globalne politike. Ulaskom na
Kosovo, bez obzira na neku buduću političku konfiguraciju Balkana, ušlo
se u Srbiju odnosno središte Balkana čime se podjednako zadovoljavaju
interesi i EU i SAD. Zato ne iznenađuje, da je problem Kosova jedan od
globalnih prioriteta SAD danas. Ostaje tek da se vidi kako će završiti očito
dug ostanak NATO–a na Kosovu i Balkanu.
Vojska
Jugoslavije se u masovnim dvomjesečnim napadima najmoćnije svjetske
avijacije uspjela očuvati uz sasvim prihvatljive gubitke. NATO je sve
vrijeme sagledavao VJ kao respektabilnu vojnu silu. Znalo se, da je od JNA
naslijedila većinu obrazovnog kadra, moderan sistem obuke, suvremenu
ratnu tehniku, velike ratne rezerve, proizvodne i remontne kapacitete,
izgrađenu vojnu infrastrukturu i komandni sistem. Sabrala je bogata
borbena i taktička iskustva rata u Hrvatskoj i Bosni. Godinu dana
ratovanja s OVK na Kosovu omogućili su joj da se upozna s prostornim i
demografskim ambijentom, doktrinom i taktikom OVK, da pronađe svoje
odgovore na njih, uspješno vodi borbu, razbije i za dulje vrijeme onemogući
OVK. Očigledno je posebno izučila iskustva protuvazdušne odbrane Iraka
stečena u napadima SAD i Velike Britanije i pripremila se za odbranu od
vazdušnih napada NATO, koji su se očekivali. Zavidna je bila
motiviranost VJ – branilo se Kosovo s ukupnim historijskim i duhovnim
značajem za Srbe i Srbiju. Motiviranost će se početi kruniti saznanjima
o teškim razaranjima, ljudskim žrtvama i nesreći koju doživljava
Srbija. U narodu počinju se sve glasnije postavljati pitanja da li se može
i mora protiv čitavog svijeta, otkuda da Srbija nigdje nema prijatelja i
podrške ni u evropskom okruženju ni među susjedima, da li će cijena
koja se plaća izmijeniti ishod rata na Kosovu ili će se na koncu morati
prihvatiti isti ili gori uvjeti koji su se nudili na početku. Da se slično
razmišljalo i u jedinicama VJ može se zaključiti po velikim grupama
mobiliziranih vojnika koje su se u maju o.g. pojavile u gradovima
centralne Srbije, bez znanja i odobrenja vojnih komandi na Kosovu. Premalo
je informacija da bi se kompetentno moglo govoriti o ratnom bilansu VJ. Uz
sve gubitke, politička i moralna kolebanja, on se može smatrati uspješnim
– vojska nije uništena. Odgovornost VJ za zločine koji su se dogodili
na Kosovu i etničko čišćenje Albanaca, bez obzira što su ih
najvjerojatnije vršile po zlu poznate paravojske, ne može biti predmet
ozbiljne rasprave i zaključivanja sve dok se ne završe istrage tribunala
u Hagu i međunarodnih humanitarnih organizacija. Ukoliko se kao istina
potvrdi i upola onoga za što je optužuju biti će to pogubno za nju,
narod Srbije i budućnost vojnog poziva u zemlji velike i slavne vojne
tradicije.
Saniranje konflikta
S vojno-doktrinarnog stanovišta provokativno je
pitanje kako bi VJ vodila rat da je bila napadnuta od armije NATO brojne
200 do 300 hiljada vojnika, što se lako moglo dogoditi.
Kada se povela nacionalistička kampanja za razbijanje Jugoslavije u napadima beogradskih sredstava informiranja među brojnim optužbama protiv JNA dominirale su dvije: da je koncepcija ONO podvala i da je sav vojni sistem na njoj izgrađen bila priprema kapitulacije i izdaja, a jedina prava sila na kojoj treba graditi suvremenu odbranu jeste profesionalna vojska i druga, da je komunistički idejni i politički monopol u JNA ovu odnarodio, učinio je partijskom vojskom SKJ s Titom i poslije njega. Vojska Jugoslavije je prihvatila optužbe i u svoje ustrojstvo ugradila stavove konvencionalne vojne škole. Iskustva krize na Kosovu i moguća NATO intervencija i na kopnenom frontu upućuje VJ na zaključak, da bi joj jedini izlaz bio vođenje borbenh dejstava po konceptu ONO odnosno partizanski i kombinirani oblik oružane borbe. U frontalnoj borbi ona bi bila brzo poražena. Koncept ONO zahtijeva masovnu obuku i pripremu. Profesionalan dio vojske ničim ne protivurječi partizanskim oblicima oružane borbe. Mora se uočiti da ONO kao vojni sistem ima ulogu odvraćanja. Krupan razlog što NATO nije krenuo u napad kopnenom vojskom bio je strah od partizanskog rata, a ne od frontalnog sudara s VJ. Inače, stojim na stanovištu da do rata VJ s NATO-om nije trebalo ni smjelo doći. Pogotovu bi bilo bezumno proširiti sukob, tim prije što nisu postojali uslovi za nekakav drugačiji ishod od onoga koji se dogodio. Do takvog zaključka dovela bi svaka iole ozbiljna politička i vojna analiza.
Druga optužba upućena JNA odnosila se na vojsku u
političkoj funkciji ili politiziranu vojsku. Što danas reći za angažman
na Kosovu ili u Crnoj Gori ili o legitimnosti odluka po kojima se ginulo,
razarala zemlja, stotine hiljada ljudi bježalo preko granice kako bi
spasili gole živote ili se otvarali sukobi u Crnoj Gori, jer se njezin
demokratski i proevropski program zalaganja za mirno rješavanje konflikta
nije sviđao režimu u Beogradu. Ne treba sumnjati da li će demokratske
parlamentarne zemlje onemogućiti zloupotrebu i manipulaciju vojskom, međutim
zemlje treba graditi kao demokratske, parlamentarne i pravne države. Na
ovim prostorima to je dug put. Čak i stare parlamentarne države imaju s
tim problema. Sporno je, da li bi se NATO upustio u napad na SRJ, kao
suverenu zemlju, da su odlučivali parlamenti.
Konačno, na svršetku 20. stoljeća Kosovo će biti
zabilježeno kao razmeđe mnogim događajima i odnosima u regionu, Evropi
i svijetu po završetku hladnog rata. NATO je dobio hladni rat, ali je
izgubio mir u Evropi. EU kreće u organiziranje svojih snaga bezbjednosti
(ESDI) i preuzimanje odgovornosti za saniranje konflikata na kontinentu
bez SAD.
Region jugoistočne Evrope – Balkan, s Kosovom u
središtu napokon je u EU shvaćen kao prostor koji ne smije ostati
zanemareno područje Evrope opterećeno endemskim konfliktima. Objektivno,
udružene zemlje regiona uz podršku EU mogu stvoriti uvjete i izgraditi
novi život, te u dogledno vrijeme dostići evropske standarde. Da bi
zemlje prethodne Jugoslavije sustavno razbijane kroz punih deset godina i
indoktrinirane mržnjom krenule k stabilnosti i miru, potrebno je ukloniti
s vlasti totalitarne režime i njihove vođe krive za masovna stradanja
ljudi i nad njima izvršene zločine i izvesti ih pred međunarodno lice
pravde. Ljudi se moraju vratiti svojim kućama i zajedničkom življenju s
vjekovnim susjedima. UN i EU moraju snažno manifestirati svoju odlučnost
i proskribirati svako etničko čišćenje ma kada i ma gdje se ono
dogodilo na tlu Jugoslavije kao najveći zločin protiv ljudskih sloboda.
Očekivati je, da će Pakt za stabilnost jugoistočne
Evrope u značajnoj mjeri baviti se problemom jugoslavenskog prostora s
obzirom da je većina članica upravo s tog prostora što ujedno nalaže i
njihovu odgovornost za uspjeh projekta. Trezvene prognoze uzdržano govore
o maglovitim vizijama jedinstvenog svijeta s univerzalnom civilizacijom.
Još manje o mogućnosti neke američke svjetske imperije. Umjesto toga,
realan je pluralistički svijet s brojnim paradoksima. Međunarodni
svjetski poredak regionalnog karaktera zasnovan na lokalnoj ekonomiji i
političkim aranžmanima koji uvažavaju specifične osobenosti dotičnih
zemalja mnogo je primjereniji i realniji. U tom smislu ovaj Pakt ima svoju
budućnost.
Sigurno je, nakon Kosova svijet više nije isti.
(Kraj)
Priredila: Svetlana Vasović-Mekina
