Politika

Vreme broj 508, 28. septembar 2000.


Stanje stvari

Pobednici i gubitnici

Ne vidim neke velike razloge da se socijalisti žale na izborni rezultat. Kako su vladali, odlično su prošli i vrlo su perspektivna stranka. Bolje bi im bilo da preduzmu blagovremene i odlučne idejne, organizacione i kadrovske promene radi bolje pripreme za predstojeće prevremene izbore u Srbiji, nego što odlažu saopštenje o izbornim rezultatima

Slutim da u času kada ovaj tekst odlazi u štampu (utorak uveče) članovi Savezne izborne komisije, kao neki srednjovekovni alhemičari, u razdrobljen vapnenac sipaju tucani rep slepog miša, da bi, dodajući na kraju, na vrh noža baruta, pronašli kamen mudrosti kojim bi poraz pretvorili u pobedu.

Uzaludan je napor da pozlate jedinu socijalističku ikonu – Slobodana Miloševića. Najpogubnije bi bilo natezanje da se dođe do takozvanog drugog kruga. Ne bi valjda čovek koji je tvrdio da nam sve ove godine vraća dostojanstvo pristao na to poniženje, tim pre što bi da kojim čudom dođe do novog glasanja bio politički "overen". Poraz je poraz, gospodo socijalisti, ma šta julovci mislili o tome.

Uostalom, ne vidim neke velike razloge da se socijalisti žale na izborni rezultat. Kako su vladali, odlično su prošli i vrlo su perspektivna stranka. Bolje bi im bilo da preduzmu blagovremene i odlučne idejne, organizacione i kadrovske promene radi bolje pripreme za predstojeće prevremene izbore u Srbiji, nego što odlažu saopštenje o izbornim rezultatima. Kao da glasove broje na prste. Sve i da im alhemija uspe i da ponove biblijski trik pretvaranja vode u vino, dovešće sebe samo u još težu poziciju: nije reč o tome da će im se smejati čak i deca bez prava glasa, već će uništiti sopstvenu poziciju jake političke stranke. S tom vrstom ugleda JUL može da se igra, jer ga nikada nije ni imao.

Otuda su socijalisti u ovom trenutku u boljem položaju nego Srpska radikalna stranka, SPO i režim Mila Đukanovića. Pomenuti su platili visok ceh pogrešnih političkih procena. Šešelj i Drašković ritualno nude ostavke, ali završiće se kao sa Naserom 1967, kada je narodu Egipta nudio ostavku a ovaj tobož masovno plakao na ulicama Kaira moleći vođu da politički preživi izgubljeni rat. Šešelj je platio cenu zbog dugotrajne i svesrdne saradnje sa socijalistima i julovcima, pristajući prečesto da bude bič u njihovim rukama, a Drašković je platio koliko zbog zanetosti sopstvenom veličinom toliko i zbog slepila prema ljudima koji su ga okružili, dopuštajući vođi da gaji anahrone političke ideje dok su se oni bavili lukrativnim poslovima.

Poseban slučaj je Milo Đukanović. I on je pisao Žabljački ustav, koji je oduvek bio mek kao sir, dakle promenljiv. Njemu je odbegao onaj Gajović čiji je glas poništio državnost Crne Gore, a taj je još bio i predsednik poslaničkog kluba DPS-a. Ne bih da pozleđujem stare političke rane, ali tadašnja procena oblika ustavnog uređenja SRJ bila je loša i vazda je postojala mogućnost da jači partner prilagodi norme sopstvenom interesu. Druga loša politička procena bila je bojkot ovih izbora. Razumljiv je osećaj povređenosti što je Crna Gora svedena od Republike na jednu izbornu jedinicu, sve po Žabljačkom ustavu, ali je teže razumeti da je Đukanović tako loše procenio potencijal Vojislava Koštunice kao kandidata i snagu DOS-a, rasterećenog Draškovićeve trgovačke akademije. S normalnim izborima u Crnoj Gori socijalisti bi zbilja bili oduvani, kao što su oduvani na lokalnim izborima u Srbiji, a Đukanović bi imao šansu da povrati, redefiniše i unapredi ustavni položaj Crne Gore.

Tako je nekako završen prvi, vrlo važan krug promena u ovoj zemlji. Naredni, drugi krug očekuje se vrlo brzo. To su izbori u Srbiji. Socijalisti će pokušati te izbore da odlažu do poslednjeg roka, jesen naredne godine, uplašeni porazom u srbijanskim izbornim jedinicama, ali DOS kao pobednik i svi ostali gubitnici, uključujući tu i Mila Đukanovića, vodiće političku igru u tom pravcu. U DOS-u znaju da od tih izbora počinje i stvarna razgradnja Miloševićeve moći, a SRS i SPO vide šansu da se na tim izborima povrate. Đukanović zna da je federalna država više virtuelna nego stvarna sila i tražiće manevarsko polje za novo federalno deljenje karata s novom vlašću u Srbiji, radije nego što bi se izložio riziku referenduma za koji u ovom trenutku ne bi imao ni podršku zapadnih sila.

Verovatno će Šešelj napokon otvoriti radikalnu krizu srpske vlade i parlamenta. Tu postoji samo jedna nepoznanica: da li će svih 75 poslanika SRS-a postupiti po nalogu Otadžbinske uprave? Šta ako se ispostavi da poslanici, odnosno deo njih, nosi radikalski dres ali im "srce kuca na levoj strani", odnosno ako su vezani jačim ugovorima nego što su ritualne blanko ostavke na poslanička mesta? Šešelj verovatno ipak ima moć da "raspusti" parlament, ali postoji još i pitanje – ima li interesa to da uradi? Čini mi se da mora ukoliko želi da sačuva ostatke zaklane stranke.

Drašković nema moć da izazove srpske izbore ali, ako ne misli da se apsolutno posveti književnosti, mora da napravi veliki zaokret i započne pokret da pretvara u stranku, svestan da je ovoga puta "slaba udavača", da niko neće imati interesa da trguje s njim i da od nedelje ne važi ono što je Drašković tvrdio do nedelje – da su najjača opoziciona stranka u Srbiji.

Ako se u DOS-u ne pobiju oko ono malo vlasti što su na ovim izborima dobili, eto nama novog veselja.

sadržaj naredni

vrh