Vreme broj 517, 30. novembar 2000.

Putinov posjet Parizu pokazao je da je Evropskoj uniji u cjelini, i Francuskoj posebno, potrebna Rusija da bi se uravnotežio odnos s drugom atlantskom obalom, što pretpostavlja redefiniciju pristupa mnogim međunarodnim i bilateralnim pitanjima

Prvom posetom ruskog predsednika Vladimira Putina Parizu, koja se desila nedavno, mnogostruko se prelomila sva složenost odnosa ne samo Francuske već i Evropske unije prema Rusiji, a dakako i obratno. To je i razlog što "Vreme" objavljuje političko-ekonomski dosije na ovu temu našeg saradnika iz Pariza Frana Cetinića

Putinov prvi posjet Parizu, nakon vidnog izbjegavanja francuske prijestolnice, završio je uspješno. "Putin je ispunio svoj zadatak u Parizu," naslovio je "Libération", dok Figaro, govori o "euro-ruskoj konvergenciji oko Čečenije". Čečenija (rat u toj kavkaskoj republici veličine središnjeg francuskog departmana, L'Ile de France), nije bila samo uzrok Putinova zaobilaženja Pariza zbog kritika na račun ruske politike od strane službenog Pariza, već i povod za niz akcija u Parizu pred njegov dolazak, od kojih je najpoznatija bila peticija koju je potpisalo oko pet stotina što francuskih što svjetskih inteletkualaca Među njima je bilo i "tridesetak kosovarskih intelektualaca, zabrinutih što je, kad je riječ o Kavkazu, izostala mobilizacija kakvu su oni uživali prošle godine za NATO intervencije na Kosovu", obaviještava nas "Le Monde". Inicijator cijele peticionaške akcije pod triptih-naslovom "Crveni tepih, tišina, zločin..." je nezaobilazni borac za sve pravedne stvari ekumene. Andre Gliksman. U tolikom broju – nekih pet stotina – okupili su se pred Boburom u vrijeme dok se zvanicama u Elizejskoj palači upravo servirao tankoćutno probrani meni, a portparol Kremlja Sergej Jastrežemski u hotelu "Bristol" držao pred novinarima slovo o francuskoj lijevoj inteligenciji: "Francuski lijevi intelektualci zabrinuti su za sudbinu Čečena jedino u cilju očuvanja svojih ideala iz mladosti. Odnos koji imaju spram Rusije, oko pitanja Čečenije, treba povezati s odnosima koje je francuska ljevica imala sa Sovjetskim Savezom. Obogotvorenje Staljina dostiglo je bilo u Francuskoj nedostižne razmjere. Nije se govorilo o totalitarnom režimu, već o domovini socijalizma. Dolaskom Gorbačova, perestrojke i propasti real-socijalizma, francuski su intelektualci ostali bez svoje ikone." "Le Monde" je i sam dao vlastiti doprinos takvom ljudsko-pravaškom dočeku, objavljujući, dva dana uoči Putinovog dolaska, članak "Evropa, Kosovo i nova Srbija", iz kojeg izdvajamo čudnovati zaključak: "Rusi ... očigledno nastoje razviti neku vrstu antiameričkoga dosluha s Beogradom. Jedan ruski diplomat, samo nekoliko dana pred dolazak predsjednika Putina u Pariz, ovim je riječima izrazio zadovoljstvo zbog istovjetnih francusko-ruskih gledišta oko Jugoslavije: 'Ne prihvaćamo, kao ni Francuska, stav po kojem bi stalno slabljenje Srbije predstavljalo faktor ravnoteže na Balkanu.' Kao ni Francuska i, podrazumijeva se, suprotno Sjedinjenim Državama." No, po svemu sudeći, poznati pariški večernjak je, zbog svog humanitarnog intervencionizma bez granica, sve više u raskoraku s nastojanjima službenog Pariza da artikulira bilo zajedničku evropsku bilo francusku nacionalnu politiku oko brojnih međunarodnih pitanja, poglavito prema Balkanu.

SLIČNA GLEDIŠTA: Kao i na Samitu Evropska unija-Rusija, tako i tokom bilateralnog susreta na vrhu Širak-Putin, došlo je do dugoočekivanog uvažavanja značenja Rusije kako za evropsku petnaestoricu u cjelini tako i za Francusku posebno. "Naš jedini cilj bilo je unošenje novoga daha u francusko-rusku suradnju, vraćanje toj suradnji njenog povlaštenog karaktera", rekao je ruski predsjednik, dok je Širak, u otvorenoj aluziji na jednogodišnje zahlađenje odnosa, izrazio želju da "tradicionalno prijateljski odnosi između naše dvije zemlje ubuduće budu pošteđeni incidenata bilo koje vrste". Upitan o tom pogoršanju, o tom incidentu, sam Putin se sklonio otmjenoj diplomatskoj amneziji, pitajući se "je li uopće i bilo zahlađenja"?

Putin i Širak (i Prodi) su na konferenciji za novinare podastrijeli čitavu lepezu međunarodnih pitanja oko kojih vlada sličnost ili istovjetnost gledišta: uloga UN-a i Vijeća sigurnosti, potreba izgradnje multipolarnoga svjetskog poretka "u kojem će svatko očuvati vlastitu posebnost", borba protiv negativnih učinaka mondijalizacije, očuvanje strateške ravnoteže i odbijanje američkog pokušaja dovođenja u pitanje Ugovora ABM (iz 1972) o antiraketnim projektilima, za koji je Putin rekao da predstavlja "kamen temeljac sustava međunarodne sigurnosti", a za američki projekt izgradnje "Nacionalne proturaketne obrane", NMD, da može poslužiti kao "sredstvo zaobilaženja međunarodnih obveza i pravila igre u međunarodnoj ekonomskoj areni, kako bi se na štetu Evrope i Rusije podsticao američki sektor visoke tehnologije". Izražena je i zabrinutost zbog porasta nasilja na Bliskom istoku, i zadovoljstvo zbog promjena u Jugoslaviji.

U zajedničkoj evro-ruskoj deklaraciji ističe se još kako se rat u Čečeniji može okončati samo političkim rješenjem. "Mislimo da je pozicija Širaka i Evropske unije jedina dobra pozicija, jer konačno rješenje složenih međuetničkih i regionalnih sukoba može biti postignuto jedino političkim putem", naglasio je Putin. I dok se službena Moskva privoljela evropskoj ideji o političkom rješenju, ne popuštajući u osnovnome, to jest da "nema pregovora s onima koji su okrvavili ruke", u evro-ruskoj deklaraciji se naglašena nužnost i hitnost traganja za političkim rješenjem postavlja u jasno određeni okvir: poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Ruske federacije, te se osuđuje "terorizam u bilo kom obliku". U kontekstu općih odnosa Rusije i Evropske unije znakovita je i ova izjava francuskog predsjednika, izgovorena na konferenciji za novinare nakon završetka ovog šestog evro-ruskog samita: "Neće biti mirne, demokratske i prosperitetne Evrope ukoliko između dviju velikih njenih sastavnica, Evropske Unije, koja se proširuje, i Rusije, sa Zajednicom Nezavisnih Država, nema odnosa povjerenja i surazvitka." Napomenimo da je Putin prije odlaska u Pariz istaknuo kako "ne isključuje, na određenom stupnju razvitka, da odnosi Rusije i Evropske unije dobiju karakter integracije", podsjećajući kako za sada Moskva nije kandidat za prijem u EU. Istom prigodom, pred put u Pariz, Putin je izrazio i zabrinutost Rusije zbog širenja NATO-a, "širenja u kojem nema mjesta za Rusiju": "NATO je bio stvoren kao protuteža Sovjetskome Savezu i Istočnome bloku. Nema više ni Istoka ni Sovjetskoga Saveza. Uzroci nastanka NATO-a više ne postoje, ali NATO ne samo da postoji već se i širi prema našim granicama." Širenje EU-a na istok kontinenta ne zabrinjava Moskvu, budući da se tu radi o nekoliko manjih "tehničkih" problema, kao što je primjena (odmah nakon stupanja u članstvo novih zemalja – a u idućoj skupini su i neke Rusiji susjedne zemlje) antidopinga i drugih protekcionističkih mjera, a koje će nužno pogoditi ruski izvoz, kao što je to bilo u slučaju prijema Finske i Švedske.

PRIORITET EKONOMIJI: U ekonomskom dijelu ovih odnosa, po svemu sudeći najznačajnijem za pariškoga susreta, postignuta je suglasnost oko potrebe razvitka jake suradnje, poglavito u oblasti energetike. Rusi su tražili i dobili angažman Petnaestorice u okviru dugoročnog strateškog energetskog partnerstva, za radoblje od 20 do 25 godina. Izvan suglasnosti oko općih načela privredne suradnje vrijedi istaknuti ruski prijedlog o izgradnji dva nova plinovoda koja bi povezivala Rusiju, najvećeg svjetskog izvoznika plina, i zemlje Zapadne Evrope. Rusija želi zaobići Ukrajinu koju optužuje za pljačku velikih količina plina koji se transportira preko njene teritorije. Za nedavnu posjetu ukrajinskoga predsjednika Leonida Kučme Moskvi, ovo je pitanje bilo u središtu burnih i napetih razgovora. "Ako želite biti nezavisni, budite, ali s vašim novcem", rekao je tada ukrajinskom predsjedniku Rem Vjahirev, direktor Gazproma. Jedan od predložena dva plinovoda išao bi preko Finske, a drugi preko Bjelorusije, Poljske i Slovačke, u dužini od 600 kilometara i maksimalnog godišnjeg kapaciteta od 60 milijardi kubičnih metara. Visina evropskih investicija iznosi oko dve milijarde dolara. Pred Putinov posjet Parizu osnovan je, kao prva etapa tog strateškog energetskog partnerstva, odgovarajući konzorcij u koji su ušli, osim ruskog Gazproma i francuskog Gaz de France, još talijanski SNAM (filijala tvrtke ENI ) te njemački Ruhrgas i Wintershall. Rusija danas ostvaruje maksimum svojih izvoznih mogućnosti, a na uštrb unutarnjeg tržišta. Potrebne su goleme investicije da bi se omogućio razvitak proizvodnih kapaciteta i otvaranje novih eksploatacija. Za primjer može nam poslužiti ruski elektroprivredni monopol, UES (pod ravnateljskom palicom oligarha Čubajsa), kojemu je potrebno 70 milijardi dolara investicija da bi održao proizvodne kapacitete na sadašnjem stupnju. No, i UES, kao i Gazprom, djeluje po principu ekstenzivnog Ostapa Bendera. Čubajs se još nedavno hvalio kako je za milijarde dolara "opelješio strance". Ne baš stimulativno za inozemne ulagače kojima nije stalo da takvih egzotičnih presretanja na blatnjavim i izrovanim drumovima. U tom oligarhijskom kontekstu spomenimo i izjavu neimenovanoga evropskog diplomata: "Evropska unija hoće pomoći ruskom predsjedniku da izgradi pravnu državu. Posljednjih se godina, naime, na ruševinama ruske države uspostavio liberalizam, ali sada su mafijaši, oligarhija i regije zauzeli njegovo mjesto." Evropska unija je u tu svrhu obećala pomoć preko odgovarajućeg programa TACIS.

RAT ZA PLIN: Poljska je izrazila rezerve prema ruskom prijedlogu (iako bi, prema Putinovim riječima, ta zemlja godišnje ubirala oko milijardu dolara na osnovu ovoga plinovoda), po kojem bi Ukrajina bila zaobiđena. Kako nedavno kaže jedan ukrajinski ekspert: rat za plin je izgubljen za Ukrajinu. Rusija bi, isto tako, željela da Evropska unija odustane od sudjelovanja u projetku izgradnje naftovoda koji povezuje Baku i turski grad Čejhan, na istoimenoj rijeci koja se ulijeva u Iskenderski zaljev na sjeveroistoku Sredozemlja. Ovaj manevar ruske diplomacije je važan, jer pokazuje volju Rusije da se vrati u Veliku igru, kako se zove sukob oko kontrole nad naftom bogatim Kaspijskim jezerom. Pojedini su dežurni sovjetolozi, reciklirani u rusofobe, dočekali ovaj prijedlog na nož, zaboravljajući da je Rusija izbačena iz te zone, nakon dva stoljeća prisustva, zbog raspada Sovjetskoga Saveza i volje Klintonove administracije da s pedeset godina zakašnjenja primjeni doktrinu roll-back potiskivanja Sovjetskoga Saveza.

Putinov posjet Parizu pokazao je da je Evropskoj uniji u cjelini, i Francuskoj posebno, potrebna Rusija da bi se uravnotežio odnos s drugom atlantskom obalom, što pretpostavlja redefiniciju pristupa mnogim međunarodnim i bilateralnim pitanjima. Pariz je u posljednjih nekoliko mjeseci uputio niz signala da mu je stalo do uravnoteženijeg odnosa s Rusijom i Amerikom, do samostalnijeg bilo evropskog bilo francuskog nastupa. Za to postoji i povoljna konjunktura. Agresivna američka vanjskopolitička doktrina, bar kad je Rusija u pitanju, koju je utjelovljavala Klintonova administracija, sve više se dovodi u pitanje i u samoj američkoj javnosti. Ma kakva bila nova administracija, revizija odnosa s Moskvom je vjerojatna. Deset minulih godina, to je bilo deset izgubljenih godina za cijeli postkomunistički svijet. U svakom slučaju, novoj administraciji će trebati bar godinu dana dok se konzistentnije ne pozabavi međunarodnim odnosima i nastupom. Naglo izbijanje krize na Bliskom istoku pokazalo je sva ograničenja Klintonova diplomatskog forcinga i inflacije izraelsko-palestinskih samita, a naglasilo značenje alternativnih rješenja, poglavito kad su izvori energije u pitanju. Osim toga, Rusija upravo ove godine bilježi, zahvaljujući naglom i visokom skoku cijene nafte, ali i zbog drugih razloga, značajnu stopu privrednoga rasta i rasta bruto nacionalnog proizvoda. Zapadna Evropa, pak, nikada kao u godinama Klintonove administracije nije bila izrugivana zbog svoje "vojne nemoći", uvlačenjem u operacije koje su nadilazile ne samo skromne evropske obrambene kapacitete već i stupanj njene političke integracije. Neprestano se širio govor o njenoj nemoći samo da bi se naglasila njena ovisnost od NATO-a. Udomaćila se čak i kovanica, za potrebe postkomunističkih zemalja i novih vladajućih demokratčika, evro-atlantske integracije, kao da su to komplementarni a ne često, i načelno, ako ne suprotstavljeni ono disparatni procesi i projekti. Jer, nakon oslobađanja istočnoga dijela staroga kontinenta od polustoljetne sovjetske diktature, još moramo čekati na izbavljenje njegova zapadnoga dijela od "nesebičnog" i strastvenog američkog zagrljaja.

Frano Cetinić

Na području Kavkaza, gdje živi šezdesetak milijuna ljudi podijeljenih u sedamdesetak naroda i etničkih zajednica, izbilo je šest velikih oružanih sukoba od propasti Sovjetskoga Saveza: Armenija, Azerbejdžan, Gruzija, Ingušija, Osetija i Čečenija, u kojima je poginulo oko sto tisuća ljudi, a oko dva milijuna izbjeglica napustilo svoje domove. Ovim sukobima treba dodati i one u obližnjoj Srednjoj Aziji, na granicama Uzbekistana, Tadžikistana, Kirgistana i Kazahstana, gdje djeluje jaka islamska agitacija. Kavkaz, taj evro-azijski Balkan, kako ga je nazvao jedan od najglasovitijih gurua američke vanjskopolitičke doktrine, Zbig Bžežinski, predstavlja "posljednji veliki geopolitički izazov", reći će Graham Fuler, bivši oficir CIA-e i analitičar u Rand Corporationu, imajući na umu goleme rezerve nafte koje leže u Kaspijskome akvatoriju. Dosad utvrđene rezerve nafte procjenjuju se na osam milijardi barela, a rezerve plina na sedam trilijuna (!) kubičnih metara. No, američki Department za energiju procjenjuje da će do 2015. godine utvrđene rezerve iznositi i 100 milijardi barela (!). Ako ovu sumu pomnožimo s 35 dolara, postat će nam donekle jasnije zašto se toliko samozatajnih boraca za ljudska prava sjetilo Tolstojeva junaka Hadži-Murata i njegovih gorštaka.

U ovoj Velikoj igri, u aluziji na suparništvo Rusije i Velike Britanije u XIX stoljeću oko kontrole Srednje Azije, sukobljavaju se tri vrste igrača: države proizvođači nafte, sve bivše članice Sovjetskog Saveza – Rusija, Azerbajdžan, Kazahstan i Turkmenistan, zatim zemlje spremne prihvatiti naftovode na svome teritoriju – Armenija, Gruzija, Iran, Rusija i Turska, te još zemlje potrošači – Kina, Evropska Unija, Sjedinjene Američke Države i Japan.

Da bi zadržala biše sovjetske republike u svojoj orbiti, Rusija je, samo dva tjedna nakon raspada Sovjetkoga Saveza, organizirala labilnu Zajednicu Nezavisnih Država. Za one kolebljivije članice, uglavnom zemlje Kavkaza, uslijedila je serija ratova (1992. i 1993): između Gruzijaca, Abhaza i Oseta, te između Armenaca i Azera. Veliki gubitnici ovih sukoba, Gruzija i Azerbajdžan pristupaju ZND-u u septembru 1993. No, Rusija veoma brzo gubi tradicionalni utjecaj u tom području, poglavito nakon promjene američke vanjskopolitičke doktrine, krajem 1993. i početkom 1994. Odsutne sve do 1995. godine, SAD ohrabruju svoje poslovne ljude da investiraju u području Kaspijskog jezera. U augustu 1997. godine azerbajdžanski predsjednik Gajdar Alijev potpisuje ugovore s najvećim naftim tvrtkama: Mobil, Exxon, Chevron i Amaco, "posao stoljeća", kako je tada rečeno. Uz podršku Amerikanaca i Evropljana – u septembru 1997. – osniva se GUUAM (Gruzija, Ukrajina, Uzbekistan, Azerbajdžan i Moldavija). Cilj: prekid veza s Rusijom i izgradnja novih komunikacija za transport nafte i plina na pravcu Kaspijsko jezero-Crno more ili Sredozemno more, zaobilazeći ruski teritorij. Pokušaji destabilazacije Armenije, koja iz razloga vlastitog opstanka održava vojnu suradnju s Rusijom, jedno je od glavnih zanimanja ove organizacije. U tom kontekstu treba i gledati na ubojstvo, u novembru prošle godine, armenskoga premijera i predsjednika parlamenta. Nakon povlačenja iz kolektivne sigurnosti koju nudi ZND (temeljem Taškentskoga ugovora), ove zemlje se okreću NATO-u, kao što su to već učinili Kazahstan i Uzbekistan, pozivajući 1997. i 1998. nekoliko stotina američkih vojnika na zajedničke manevre s NATO-om. Razlog više za ruski bijes, jer su to područje bile zaposjele velike zapadne naftne tvrtke. U aprilu prošle godine, na evropskom Kavkazu, otvoren je naftovod koji povezuje Baku i gruzijsku crnomorsku luku Sopsa, a pola godine kasnije potpisan je i ugovor o izgradnji naftovoda Trans Caspian Pipeline (Baku-Čejhan). Turci takođe ulaze u Veliku igru, želeći svoj dio kaspijskoga naftnog kolača kako ne bi više ovisili o arapskim zemljama, s kojima su u zavadi zbog bliske vojne suradnje s Izraelom, a povrh toga, i da bi se postavili kao most k Evropi.

Sama Evropska unija je 1993. pokrenula projekt izgradnje evroazijskoga koridora, koji bi išao od Crnoga mora do Kine – "put svile XXI stoljeća" – široke mreže putova, željezničkih pruga, luka, aerodroma i naftovoda, koridor koji bi također zaobilazio Rusiju. No Evropljani, svaka članica posebno, uspostavljaju radije zasebne privilegirane odnose, Francuska s Armenijom, Njemačka s Gruzijom, a Velika Britanija s Azerbajdžanom, pa je zajednički evro-rezultat sve dosad više nego mršav.

Na red su došli i "diskretniji" Kinezi i Japanci, koji su, zarad geografskih razloga, posebno zainteresirani za istočnu obalu Kaspijskog jezera, za Kazahstan i Turkmenistan. Od 1996. razmatra se projekt izgradnje plinovoda dugog šest tisuća kilometara, koji bi povezivao turkmenistansko kaspijsko priobalje s kineskom lukom Dal'no, nedaleko od negdašnjeg Port Artura. Projekt je stavljen u privremenu mirovinu uslijed velike azijske financijske krize 1998. godine. No, Kina je već otkupila prava na eksploataciju dviju velikih bušotina u Kazahstanu i preuzela većinsku kontrolu nad najvećom naftnom tvrtkom u zemlji, uz financijsku obvezu od četiri milijarde i 300 milijuna dolara u idućih dvadeset godina.

prethodni sadržaj naredni